Volim Gospoda Buddhu

Cvjetovi trešnje u parku ueno bili su u najvećem cvatu one večeri kada je organizacija Neo-Geisha napravila Dobar potez. Ostala lijepa tokijska mjesta na kojima  se mogu vidjeti cvjetovi bila su park Yoyogi, park Komazawa, obale rijeke Sumida i hram Yasakuni, no ondje gdje se, u carskome sjaju, smjestila Stara Prijestolnica, na kawasakijevom napuštenom industrijskom zemljištu, jedini trešnjin gaj bio je onaj koji su djevojke podignule unutar tvorničkoga skladišta – deset velikih umjetnih božićnih drvaca posutih ružičastim šljokicama. Mekani bijeli futoni leže na podu pod različitim kutovima, neki u skupinama po tri, ili pet, neki zasebno. Pogled iz ptičje perspektive otkrio bi nebo ispod neba, na kojemu, u svakome oblaku, leži uspavana djevojka sanjajući jako kričave tekstilne snove u posve novim bojama, o zmajevima, bistrim rijekama, tigrovima, čarobnim planinama, kolibrićima, savršenim tijelima koja plešu bez prestanka.

Cortnée se prva probudila, gola na svojem futonu, postavši svjesna tupe glavobolje, uklizne u starinski kimono koji je visio na zidu, pristavi vodu za čaj, izvadi iz hladnjaka kapi za oči i nagne glavu unatrag kako bi primila njihove rashlađujuće suze.

možda zato što ju je čula, ili možda zato što se njezina sanjarica zatvorila uz tresak, susan se probudila sljedeća. još leži, očiju još zatvorenih, dopuštajući si da osjeti ranu večer, koja je njezinu tijelu jutro. postala je svjesna svojih udisaja i izdisaja (brojeći ih), tvrde podloge na kojoj počiva njezino tijelo, taktilnog doživljaja pamuka koji je obavija, i (ne tako izraženog) doživljaja bijeloga.

cassandra se pomaknula, nešto prostenjala. ruka joj se trznula, prostenjala je glasnije. onda je, odbivši se od poda, ustala, očiju gotovo dva metra iznad tla, u svojim bijelim pamučnim gaćicama i dječjoj majici. stisnutim je šakama protrljala oči, škljocnula leđima i, izbjegavajući sudar s cortnée, zgrabila bocu pocari sweata iz hladnjaka i potegnula iz nje.

blondie je zapalila svoju prvu cigaretu prije nego što će podići glavu s jastuka. pritjecanje kemikalija u njezin mozak pobudilo je svijest da će noć donijeti neku posebnu odgovornost, no uspjela je potisnuti tu misao dovoljno dugo da se umota u svoj balijski sarong, klikne na aparat za espresso i opere svoju omiljenu šalicu. onu na kojoj je pisalo “ja pijem kavu. a ti? podijelimo užitak, poseban osjećaj, uvijek genki!”

povjetarac koji je donosio onečišćenje s mirisom trešnje puhao je kroz nazubljene staklene “rupe” na stotinama malih četvrtastih razbijenih prozorskih okana. napuštena tvornica mora da je bila gadna zimi – no djevojke su ondje provele jednu zimu ugodno obamrle/drhteći. Osim toga, mnoge su noći provele vani; a što se tiče sljedeće zime... do tada će biti negdje drugdje – ili netko drugi, ili pak oboje.

nikada nisam uspjela otkriti što su bivši stanari ovdje proizvodili ili sklapali ili umatali u celofan (to je zapravo možda bio prvi put da sam kročila nogom u neku tvornicu. čovjek si rijetko može predočiti stvarni proces kojim se proizvode stvari. bilo kako bilo). slučajno sam čula Vođu kako u različitim prigodama daje različita tumačenja: (brandy) tvornica jednokratnih štapića za jelo, preselila se u trope kako bi bila bliže kišnoj šumi; (cassie) labos za proizvodnju metamfetamina u vlasništvu yakuze, koji je dignula u zrak suparnička banda; (reporteru za kawasaki courier, lokalne novine koje nitko ne čita) tvornica tamjana, padanje duhovnosti nacije > slabi prihodi > bankrot; (djevojci koja poslužuje čaj na hikari superbrzom vlaku) dijelovi za zrakoplove, koji su postali zastarjeli zbog nekih vrlo zamršenih tehnoloških poboljšanja, što je velika šteta budući da su svi radnici bili obiteljski ljudi.

gore spomenuti tokijsko-travanjski večernji povjetarac nije te večeri puhao zlosutnije no obično. Hiyoko se pojavila suzdržano dobro raspoložena jer je došla na takav položaj. svjetlost je plesala po podstavljenim naborima njezine neo-mandarinsko-cyber-cheong kožnate jakne s postranim Velcro zatvaračem možda malko radosnije no obično, no to ćemo odbaciti kao poeziju. od sada nadalje, sve je nagađanje. nema načina da se išta uistinu dozna.

Hiyoko, Vođa, dijeli jednake lakirane kutije svojim pristašama. crne su, s intarziranim ždralom od sedefa. ne, ona ne bi odabrala to. to su okinavske crvene lakirane kutije; urešene ispupčenim motivom božura. ili, bijele – da, to je to... doista intenzivno razmišljam i ona je u meni, bira za mene, kazuje mi što se dogodilo i u čemu sam pogriješila. Hiyoko svojim sljedbenicama dijeli majušne kutijice za tablete, lakirane rijetkom korejskom bijelom pokosti (koja pod određenim svjetlom poprima zelenkasto-sivu boju poput bisera iz južnih mora). djevojke stoje u redu kako bi primile tu stvar od nje, jedna po jedna, kao da primaju beskrajan bljesak bijeloga usijanja njezinih bjeloočnica. Hiyokini pokreti ponavljaju se onoliko puta koliko ima vjernica. uzimajući njihovu vitku ruku u vlastitu, s hladnom geosenzualnom posudom između njih, ona na trenutak djevojku zaustavlja u prostoru i vremenu, gledajući mimo boje očiju okus očiju, zvuk očiju, onkraj, i govori sama sebi: <vjeruj Dobrome potezu. to sam ja. to je sada.> zatim sljedeća djevojka.

u kutiji:

– staklena cjevčica standardne veličine ampule za crack s nobuyoshijevim kako-to-možemo-nazvati-otrovom-kada-liječi-društvo? serumom od rastaljenog topaza

– velika plava kapsula koja se prelijeva u duginim bojama

– papirić iz kineskoga kolačića sreće, na kojemu piše ŽIVIŠ BLIZU BUDUĆNOSTI.

S engleskoga prevela Mirna Vilišić.

Ulomak iz romana I Love Lord Buddha, Creation Books, 2004.

Volim gospoda Buddhu transgresivan je i transcendentan debitantski roman koji neki nazivaju budućnošću književnosti, a drugi postpornografskom revolucijom. Radnje smještene u Tokio krajem devedesetih godina, u njemu se pripovijeda povijest organizacije Neo-Geisha, kulta seksa i smrti s antikonzumerističkom, prohedonističkom i subbudističkom ideologijom. Kult vodi Hiyoko, dugonoga Zapadnjakinja sklona istočnjačkoj filozofiji i seksualnim orgijama pod utjecajem droge. Njezine su sljedbenice mlade žene koje su njihova radoznalost i savršena tijela odveli tisućama milja daleko od njihovih domova kako bi radile u tokijskim hostess barovima osvijetljenima neonom. Volim Gospoda Buddhu nadahnut je klasičnom japanskom književnošću prvoga tisućljeća, kultom AUM Shinrikyo, koji je u podzemnoj željeznici pustio otrovni plin, i ezoteričnim budističkim tekstovima, istodobno evocirajući ultramodernu ikonografiju filmova poput Kill Billa Vol 1. Čitak poput mange, zvučeći poput hard-tehna, ostavljajući dojam fetiša, Volim Gospoda Buddhu utire put jednoj novoj književnosti prave estetike i ekstaze

S