Na pulskom sajmu održao se program Anti lektire čiji je cilj bio demistificirati umjetnost i pokazati učenicima da je amaterizam u čitanju i pisanju odličan
Trenutni sustav lektire je loš, i to će spremno priznati ne samo učenici i roditelji, nego i profesori. Jedino što nastava lektire doista uspijeva je naučiti učenike "važnim imenima" iz povijesti književnosti: učenici prepoznaju Joycea, Kafku i Krležu, ali jednako kao što prepoznaju crveno svjetlo na semaforu ili znak za visoki napon. U školu tako ulaze neupućena djeca, a iz nje izlaze upućeni mladi ljudi potpuno nezainteresirani za književnost, što onda postaje ogroman problem za pisce, urednike, izdavače i sve koji se trude približiti književnost široj publici.
Stoga ne čudi što se na ovogodišnjem pulskom sajmu Sa(n)jam knjige u Istri pojavio program pod nazivom Anti lektira. Na programu su gostovali pisci iz regije, ali od samih gostiju bila je važnija publika: svakog dana na sajam je dolazio novi razred pulskih gimnazijalaca koji su pratili taj program i razgovarali s gostujućim autorima.
Program su vodili urednik Kruno Lokotar i književnik Emir Imamović Pirke, dvojac koji poznaje suvremenu regionalnu književnost, ali i spretno stvara zafrkantsku i ugodnu atmosferu za učenike. Međutim, kao što naziv pokazuje, program nije zamišljen kao simpatična dopuna formalnom sustavu, nego kao njegov neprijatelj. Kruno Lokotar kaže da su u provedbu programa krenuli od pretpostavke da je "lektira po definiciji dosadna i da propuštamo mnoge zanimljive knjige baš zato što se nalaze u sustavu lektire". Stoga su i svi gosti, osim što su poznati književnici, redom "autori koji su imali ozbiljne probleme s represijom obrazovnog sustava. Svi su se složili da su postali pisci unatoč lektiri, a ne zbog nje".
No, problematičnost sustava lektire bila je tek polazna točka, ne i tema tog programa, jer cilj nije bio učenicima govoriti o problemima nastave lektire (koje dobro poznaju), nego ih zaintrigirati za gostujuće autore i njihova djela. Lokotarovim riječima, "ideja je liberalizirati i demistificirati pristup umjetnosti, pokazati učenicima da je amaterizam u čitanju i pisanju odličan te da se stoga ne trebaju bojati umjetnosti". Iz te ideje proizašla je i forma programa koja se pokušala približiti temama i jeziku učenika.
Tko je taj Winnetou? Za početak, program nije bio koncentriran isključivo na tekst i razgovor, nego je pokušao povezati književnost s drugim atraktivnim medijima. Aleksandar Stojković, pisac i pjevač Goribora, tako je vezao tekst uz glazbu pa je učenicima pokazao postupan proces skladanja rock pjesme (od bas linije do teksta), a pritom su umjetnici kolektiva Beli sladoled slušali Stojkovićevu pjesmu i crtali svoj doživljaj pjesme. Tako smo kroz jedan zabavni proces dobili pjesmu, tekst i sliku koji funkcioniraju i skupa i kao zasebne cjeline.
Boris Dežulović i Predrag Lucić su, naravno, pjevali. No, umjesto fora i tema iz Tuđmanove Hrvatske, držali su se prepoznatljivih elemenata iz suvremene popularne kulture. Pritom starim piscima i nije lako znati koje su teme bliske učenicima, a koje su im potpuna nepoznanica, što se pokazalo u primjeru gostovanja francuskog ilustratora Sylvaina Cossarda čije parodije dobro poznatih slika iz povijesti umjetnosti nisu prošle najbolje – jer učenicima prvog razreda gimnazije te slike nisu uopće poznate.
Ovdje dolazimo i do pitanja je li program uspio ostvariti vezu povjerenja s učenicima, tj. uvjeriti ih da nije tek malo drugačiji oblik nastave (jer učenici su prisustvovali tribinama u sklopu obavezne nastave). Naime, vremena za stvaranje veze između voditelja i učenika nije ni bilo jer je svaki dan gostovao drugi razred. Tako su, s jedne strane, učenici sudjelovali u programu sramežljivo i s pažljive distance. S druge su strane voditelji i gosti ponekad i prejako pokušavali izići učenicima u susret pa su s Draganom Velikićem pričali simpatične anegdote o koferima i ispitivali poluzainteresirane učenike o Karlu Mayu dok su ti skoro punoljetni ljudi vjerojatno razmišljali o temama koje su bliže opusima Henryja Millera i Erice Jong.
Pritom valja imati na umu i pitanje imaju li stariji poznavatelji književnosti legitimitet da se u ime mladih bune protiv lektire, što nam je Imamović Pirke zgodno dočarao na vlastitom primjeru: "Pozvao sam svog 15-godišnjeg sina da dođe sa mnom u Pulu na Anti lektiru.Rekao mi je da ne podnosi ići sa mnom na putovanja, a da pogotovo ne podnosi ići na sajam knjiga."
Dobra konfuzija
Naravno, kada bi voditelji i učenici bili duže u kontaktu, vjerojatno bi se naučili jedni na druge i stvorili povjerenje. No, za to je potreban ipak sustavniji program za koji, ako je suditi po sličnom programu Književna matineja za srednjoškolce koji se održava na Frakturinom Festivalu svjetske književnosti, itekako postoji interes. Nadajmo se sustavnom programu (pa i unutar obrazovnog sustava) jer treba znati da je dosadašnja nastava lektire napravila ozbiljnu štetu koja se ne može popraviti u par dana.
I što kad se ostvari povjerenje? Jedan učenik doista je čitao Velikićeva djela pa ga je otvoreno kritizirao jer u romanu Danteov trg često mijenja pripovjednu perspektivu i time "stvara konfuziju". Odlično je što je učenik krenuo čitati i artikulirao svoje mišljenje, no kako ga potaknuti da napravi korak dalje? Jer dobra i drugačija književnost često uzrokuje konfuziju ili nelagodu, a užitak u čitanju dolazi zbog povjerenja u autora i uloženog truda da se aktivno pronađe smisao u neobičnim pripovjednim tehnikama. Ako učenici slobodno odaberu liniju manjeg otpora, puno će propustiti.
Ivica Ivanišević i Dragan Velikić na kraju su svojih programa odbili gimnazijalcima preporučiti djela jer smatraju da "sami mogu najbolje procijeniti što im odgovara". No mogu li? Kako ući u nepreglednu knjižnicu i bez predznanja odabrati pravu knjigu? Antipod sustavu lektire ne bi trebala biti potpuna sloboda (ne)čitanja, interpretiranja i vrednovanja (jer sloboda bez ikakvog kompasa i nije neka sreća), nego ugodniji oblik razmjene ideja o književnosti pa i kroz nenasilni sukob mišljenja koji doprinosi daljnjem stvaranju interesa i vlastitog ukusa. Stoga svaka (anti) lektira treba pronaći način kako da početni otpor nastavi lektire konkretno preusmjeri u želju za amaterskim istraživanjem i uživanjem u tekstu. Nadajmo se da će doći do takvog pokušaja, bilo unutar bilo izvan obrazovnog sustava.