Grozdana Cvitan  

Vrata koja je trebalo zalupiti

U trenutku kad nas prevedena djela nekih, do jučer sasvim nepoznatih književnosti, zasipaju često novim naslovima, jasno je da se među njima nađe i nekritičnih, rubnih izbora, riječju – nezanimljivih izdanja čija funkcija često ne dopire ni do studenata pojedinih književnosti. Zato nije čudno da se neka od izdanja pojavljuju da bi punila skladišta koja, zbog poznatog stanja u distributersko-prodajnoj mreži (ako je o njoj moguće govoriti), imaju sve manje mjesta. Ali neke najave iz Ministarstva kulture koje se odnose na budućnost sufinanciranja domaćih izdanja najavljuju skladišta prijevodne književnosti. Jer domaće teško da će i biti.

Ozbiljnom stanju odgovara ozbiljna literatura, pa je poneka vedrija pojava u tom okružju pravo iznenađenje. Jedno od takvih iznenađenja knjiga je kanadskog autora Robertsona Daviesa Vedri dusi… U Hrvatskoj – zemlji u kojoj se otklon od humora pokazuje obrnuto proporcionalno bolesti nacije – svaki vedar i veseo duh odnosno razumljiv i dostupan humor je dobrodošao. A Vedri dusi…ponajprije su humor koji njegov autor predstavlja kao kanadski, dakle humor koji želi razveseliti vlastito okružje. U tu je svrhu on osobno oličenje engleštine koja bi u Kanadi (ali i drugdje u svijetu) trebala biti prepoznata kao stajalište. Daviesovi protivnici pitali bi se – u čiju korist ili protiv koga? Nije teško prepoznati da je riječ o autoru koji je svojim pisanjem znao iskoračiti iz osobnih stajališta i biti duhovitiji od osobne ozbiljnosti koju je isticao kad književnost nije bila u pitanju.

Vedri dusi…trodijelna je knjiga, izbor iz različitih vremenskih i stilskih razdoblja Daviesova stvaralaštva, izbor koji se ponajprije oslanja na knjigu istog naslova, ali i neke druge tekstove koji prvobitno nisu služili kao priče kojima je njihov autor razveseljavao slušateljstvo Massey Collegea od 1963. Čini se da je Giga Gračan, radeći izbor Daviesovih vedrih duhova za hrvatsko izdanje, računala s čitateljima koji nemaju iste sklonosti, ali mnogi mogu naći ponešto za sebe: od ljubitelja životinja do ljubitelja duhova, od onih koji su papi Pavlu VI. prigovarali na intervencijama u katoličkom kalendaru svetih, do onih koji se posebno oduševljavaju zbrkom u sudsko-pravničkoj praksi. I mnogim drugima…

Autor nekoliko drama, ali i čovjek koji je više puta odgovarao na izazove uprizorenja scenske umjetnosti, Davies potvrđuje staru istinu o tome kako se najbolje smijemo onomu što volimo i što dobro poznajemo. Za Daviesa raspon je golem, pa ako i pretežu duhovi, posebice vedri, on podjednako vidi prodaju ukusa i prodaju morala. Ili prepoznaje i trenutak u kojem je kazališna scenografija bila prisiljena razlikovati dvorce od koliba – bio je to trenutak kad je Ibsenova drama imala zahtjev zalupiti snažno vratima. A kad su jednom sagrađena vrata, put do kuće na sceni bio je otvoren…

Vedre duhove… i vedre poglede Robertsona Daviesa prevoditeljica Giga Gračan popratila je vedrim, zanimljivim i polemičnim tekstom. Nužnost da se postigne duhovitost iskaza nalagala joj je posezanje među tradicionalne i dijalektalne izraze, govor ulice, pa i snalaženje s tvorbom poneke nove riječi. A zapisom Davies nasmijani čitatelju približava autora viđenog s različitih strana u trenutku kad se, nakon smrti 1995., u kanadskoj javnosti stvarala ukupna slika o njemu.