Vrata u fotografijama Pava Urbana

U Dubrovniku se na dan 6. prosinca 2006., na 15-godišnjicu najtežeg napada na Grad, kada je snimajući u rano jutro na vratima od Ploča, poginuo mladi fotograf Pavo Urban, otvorila njegova izložba pod nazivom Vrata.

Izložba je otvorena u Foto galeriji Carmel u Zamanjinoj ulici u Dubrovniku, koja je na taj način započela s radom. Mala, odlično opremljena galerija, vlasništvo Erika Walkera, mladog Amerikanca iz Kalifonije koji već nekoliko godina živi u Dubrovniku, bila je mjestom hodočašća velikog broja Dubrovčana koji su, čekajući svoj red, u smjenama ulazili u prostor da bi pogledali postav i s posebnim pijetetom odali počast ovoj kultnoj osobi i fotografu ratnog Dubrovnika.

Sklonost simboličnom, mističnom, religioznom

Izloženo je jedanaest fotografija nevelikog formata i to (osim jedne) ne onih ratnih po kojima prvenstveno Urbana poznajemo. Riječ je o radovima nastalim u razdoblju od 1988. do 1991., mahom to su ženski aktovi i figure, te grupe figura. Samo tri fotografije imaju dokumentarniji karakter, dok su ostale nastale u interijerima i rezultat su autorove “režije” odnosno poziranja modela. Najčešće, to je Mara Bratoš, tadašnja djevojka mladog fotografa, a danas i sama poznata foto autorica. Dio izložbe je i kratak film dolje potpisanog autora o Urbanovom foto opusu.

Bilo da je riječ o prizorima iz unutrašnjih ili vanjskih prostora, o aranžmanima ili dokumentarnim snimcima, predratne fotografije Pava Urbana obilježene su izraženom sklonošću prema simboličnom, mističnom, pa i religioznom. Uz portrete, figure, aktove koji, potpomognuti polumrakom interijera ili efektom naglašenog chiaro-scura, svojom izražajnošću redovno pokazuju zanos, kontemplaciju, sugestiju kontakta s onostranim, pronaći ćemo i sukladan ikonografski repertoar glazbala, križeva, koprena, zrcala... Alegorijski nositelji takvih prikaza najčešće su obnaženi ženski likovi, ponekad s pridruženom figurom samog autora, u posebno insceniranim i režiranim prizorima.

U narativnim aranžmanima mističko-simboličkog naboja, evocira se kazališna scena odnosno slikarstvo manirističko-baroknog značaja. Činjenica da je Pavo radio i kao kazališni dokumentarist možda je i dodatno objašnjenje takvih nagnuća, no ne treba zanemariti ni lokalnu dubrovačku natopljenost patosom mitologije povijesnog naslijeđa koje ovdašnji suvremeni stvaratelji teško mogu izbjeći.

Uz, dakle, pretežno žensku figuru/akt, u cjelokupnom tom sustavu ikonografije postoji jedan sažimajući i povezujući element – lajtmotiv vrata. Bilo da je riječ o osviještenom simbolu bilo što je vjerojatnije, o podsvjesnoj fiksaciji, činjenica je da postoji znatan broj fotografija u kojima se vrata pojavljuju kao izraženi dio scene, istaknuti topos. Vrata u prvom, drugom planu ili pak repetirana u perspektivi kadra. Vrata sobe, hodnika, vrata Grada, pa čak i ona u kojima je godinu dana kasnije poginuo – vrata od Ploča (Blagoslov porta, l990.).

Nagovještaj vlastite sudbine

Vrata su mjesto u kome se događa i scena jednog od njegovih remek-djela, prizor trojice muškaraca i psa koji se nalaze na stepenicama, u niši ulaza jedne butige (smještene pod voltom istih onih spomenutih gradskih vrata), koja je poslužila kao zaklon od granata. Riječ je o fotografiji u kojoj akteri zbivanja emaniraju jaki emocionalni amalgam, sastavljen od straha, prezira, rezignacije, nježnog altruizma…

Kao simbol, poznato je, vrata su mjesto prijelaza između dvaju svjetova, između poznatog i nepoznatog, svjetlosti i tmine… Ona ne samo da označuju prolaz nego i pozivaju na prijelaz između dvije domene. Poziv su na putovanje, na transcendenciju, na prelazak iz područja profanog u područje svetog. Pridodamo li ovim značenjima ona čestog središnjeg motiva golog tijela koje, osim jednog semantičkog pola (materijalno, senzualno, erotsko…), simbolizira i ideju povratka u prvobitno stanje, ono potpunog prožimanja i skladnog odnosa s prirodom i Bogom; zadobivanja ponovnog stanja nevinosti, slobode od osjećaja stida, kao u vremenu prije istočnog grijeha – a u Urbanovim prikazima akta očitavamo upravo takve težnje – možda neće biti pretjerano tvrditi kako je ovaj mladi čovjek posjedovao posebnu intuiciju koja je, odabirući svoje simbole, ne samo ukazivala na plemenita nagnuća već i na osobit način naviještala njegovu skoru sudbinu: prerani odlazak s ovog svijeta, prelazak iz područja profanog u područje svetog.

Pavo Urban rođen je u Dubrovniku 1. kolovoza 1968.

Završio je Srednju pomorsku školu i bio student Pomorskog fakulteta u Dubrovniku. Plovio je vrlo kratko na bijeloj floti Jadrolinije.

Fotografijom se, kao autodidakt, počeo baviti u srednjoj školi. Kasnije postaje član Foto kluba Marin Getaldić u Dubrovniku.

U rujnu 1991. primljen je na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na smjer filmsko i TV snimanje, ali studij nije nikad započeo jer je odlučio ostati u ratnom Dubrovniku.

Kao dragovoljac već 29. rujna 1991. nalazi se na prvoj crti bojišnice u Župi dubrovačkoj. Tu započinje njegov ratni fotografski opus (rat-art).

Padom Župe dubrovačke vratio se u Dubrovnik gdje počinje raditi za Dubrovački vjesnik i Slobodnu Dalmaciju kao ratni reporter. U tom svojstvu zabilježio je i prvi pogodak u povijesnu gradsku jezgru, 26. listopada 1991.

Svoj je posao obavljao iznimno sustavno i savjesno. Tako je, u rano jutro 6. prosinca 1991., počeo snimati i najžešći napad na Dubrovnik.

Tom je prilikom, na kraju dramatične serije od 12 snimaka, i poginuo.

Imao je 23 godine.

Nakon smrti, njegove su fotografije izlagane na više samostalnih i grupnih izložbi, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. Izdane su i dvije knjige njegovih radova, monografija Pavo Urban i Pavo Urban – posljednje slike.

Pavo Urban kultno je ime hrvatske fotografije i jedan od simbola ratnog Dubrovnika.