Vražićak

“– Ja bih te ugrizao za pičku?

Na trenutak, učinilo mi se da      će me zgaziti nogom, ali me uhvatila i podigla u visinu očiju.

 - Ti si stvarno vragolan – reče. – Stvarno te volim.

Zakoprcnuo sam se i pokušao je ošinuti repom po usnama. Držala me kao malu bebu i njihala amo-tamo.

 – Kujo… želiš da ti iskopam te lijepe zelene okice?

 – Ma kome ćeš ti iskopati okice? – osmjehnula se. – Ti si samo jedan mali, zločesti vražićak.

 – Naravno da jesam – dreknuh. – I ako me ne spustiš, došuljat ću ti se po noći i prerezati ti grkljan!

 – Ma nemoj tako…

Oči su joj postajale nekako tamnije, kao dva zdenca u kojima se ogleda nebo i koji presušuju kada ih demon promatra sa svom sanjivošću ovoga svijeta, (demoni to često rade, uljuljkaju se u misli i grješno snatre).

Znao sam što to znači. Umirio sam se, pustio rep i ruke da vise i ušutio.

– Što je, više se nećeš igrati sa mnom?

I usta su joj postajala nekako tamnija, a dva šiljasta očnjaka rasla su ubrzano kao prethodnica smrtonosnog odreda.”

Odmaknuo sam se od bilježnice. Ruka kojom sam pisao je drhtala.

– Stvarno si upoznao Odisejevu Kirku? – upitah.

Vražićak je poskakivao po slabo osvijetljenoj sobi i cerekao se.

– Bilo je to davno – reče. – Premda ne mogu reći da nije ostavila traga na mome srcu.

– Ah…

 – Iako je uvijek smrdjela po svinjama…

 – Ah, ah…

 – Jel ti to pišeš ili ne?

 – Pišem.

 – Onda…

 

“Svaki put kada bi je nešto naljutilo, Kirka bi mijenjala izgled. I kao što rekoh, oči bi joj postajale tamnije, čovjek bi pomislio da će se utopiti u tom pogledu. Imala je tu moć da te proždre cijelog. Naravno, to nije djelovalo i na mene, ali bojao sam se njezinih usta. Tih beskrajno pohotnih usta prepunih zlih, šiljastih zuba. Voljela je ljudima čupati ruke iz ramena, ili ih prepolavljati u tri griza. A njezina kosa… kada bi se naljutila, kosa bi joj postajala čudesno svilenkasta, kao mjesečina nad njezinim otočjem. Taj puta nisam imao pojma što ju je razljutilo. Moje riječi, pretpostavih, nisu.

 – Zašto si takav prema meni? – upitala je.

 – A kakav…Kujo?

Nježno me spustila na tlo, kao da sam joj neka draga igračka, i tada joj se, u zanosu ljubavnog bijesa, zatrčah prema nogama u namjeri da joj odgrizem palac. Ona me opali na drugi kraj sobe i nasmije se.

– Mrzim te! – dreknuh.

– Ja tebe baš volim – reče.

Bio je to prvi put da sam istinski zamrzio Tryggvassonove svijeće i obećanje slijepome starcu (koje je uslijedilo mnogo kasnije, ali u mom slučaju vrijeme je relativan pojam, slikovito objašnjiv tek kao uzdrhtala površina pudinga s dvije jagode umočene u naftalin.”

 – Čekaj… – prekinuh ga. – Hoćeš reći da je Tryggvasson i tada bio živ…

Zatreptao je očima kao da sam mu postavio neizmjerno glupo pitanje.

 – Naravno da je bio živ. To mu je i svrha. Da me dovlači iz pakla sve do sudnjeg dana. Kada ti potrošiš svoje svijeće, prodati će par novih nekome drugome. Kirka ih je tada dobila na prijevaru; u ono vrijeme više se pazilo kome se daju začarani predmeti. Vidiš, kada ih jedanput zapališ, u tvojoj sam vlasti sve dokle god ima plamena. Ali kuja je bila opaka čarobnica i znala je plamen održati vječno. Čuvala ih je u sakrivenom dijelu zamka, a mene držala kao neku vrst aseksualnog ljubimca – prilično podlo od nje, rekao bih, ali je svojim profinjenim zlom ubrzo osvojila moje malo, podlo srce, i u neku ruku postao sam sretan, što je rijedak slučaj u nas vražićaka. Bio sam joj draži od svinja….

– Spomenuo si i nekakvog slijepog starca…

On odmahne rukom.

– Duga priča – reče i svrne pogled prema svijećama. – Sumnjam da imamo toliko vremena. Tada se osmjehne, šiljasti zubi bljesnuše na slaboj svijetlosti, i upre u mene svoj maleni prst.

– Čudan si ti svat. Mogao si me poslati da zadavim nekoga, ili da ti donesem blago…. Ali ti želiš da ti ispričam priču….

– Time se bavim – objasnih.

– No dobro – sjeo je na stol i umirio se. – Da nastavimo?

– Samo daj.

 Nekoliko trenutaka je šutio.

– Gdje sam ono stao?

 – Opalila te nogom.

“Ah, da…Ono što mi nije bilo jasno, bijaše ta njezina ljutnja, koja kao da je izvirala iz njezine tamne podsvijesti. U prvi mah pomislih da se radi o meni, ali tada shvatih da je riječ o nečemu drugome.

 – Draga, usta su ti nekako izobličena – rekoh joj, dok joj je lice postajalo sve strašnije i strašnije i dok se činilo da sva njezina ljepota nestaje u tamnim ponorima njezine privlačne izopačenosti.

Ona podigne ruku i zaprepašteno opipa kosu i očnjake.

 – Što se događa?

 – Što misliš da se događa… – odvratih joj. – Gladna si kurca, a otok ti je pun svinja!

Istrčala je iz sobe tako naglo da joj nisam stigao doviknuti ni kakvu pogrdnu riječ…

Zapravo, ono što ju je uspjelo uzrujati, a što je osjetila svojim vještičjim nagonom, bili su Odisej i njegovi, i njihov bijedan pokušaj da ukradu nekoliko svinja za svoje gladne trbuhe. Naravno da ih je uhvatila, i pretvorila u svinje. Sve osim Odiseja. U njega se zaljubila. To me pogodilo, priznajem. Jer koliko sam je mrzio zbog njezinih neseksualnih sklonosti prema mojoj pojavi, opet je nisam mogao ne voljeti. Bijaše to krasna vještica…”

Na trenutak učinilo mi se da su se njegovim krvlju oblivenim obrazima spustile dvije suze, ali shvatih da je to samo privid.

Neko vrijeme promatrao je titraje sjena na trošnome zidu, zatim nastavi:

“Mnogo su vremena provodili zajedno i uglavnom sam ga mrzio. Slušao bi ih kako urliču sa drugog kraja zamka i pojeo si gotovo pola repa… Sve do jednog lijepog dana, kada je mladac, potišten i iscrpljen do iznemoglosti, hrabro banuo u moje odaje.

Želio je pobjeći, vidjelo se.

– Mogu ti pomoći – rekoh mu. Buljio je u mene, zbunjen kao da nikada nije vidio vraga.

 – Mislio sam da ste veći – reče.

– Ja sam ona manja vrsta, specijalist za pizdarije.

– Hm… hm… - nekoliko trenutaka se skanjivao. Zatim se odvaži i upita:

– Čuj… možeš li mi pomoći da nekako pobjegnem s ovog otoka?

– To sam već rekao.

– Ah…

Iza njegovih leđa prolomi se užasan krik Kirkinog nezadovoljstva. Mladić se osvrne, pogleda me molećivo.

 – Gledaj… – rekoh. – U dvorcu se nalaze dvije crne svijeće koje gore magičnim plamenom. Trebaš ih pronaći, nekako ugasiti i baciti sa najviše hridi u more… tada ću ti pomoći...”

Vražićak se osmjehne.

“I on ne bi bio on da to nije i učinio. Pronašao ih je, posluživši se svojim lukavstvom, nekako ih ugasio i zatim bacio u nepovrat…I tu je kraj priče...”

Podigoh obrvu. Sada mi se mali monstrum činio nekako udaljenijim i pakosnijim nego u početku.

– Kako to misliš, kraj priče?

 – Pa objasnio sam ti…. Kada svijeće ne gore, mene više nema…

– Čekaj malo… ti nisi bio tamo da mu pomogneš u bijegu?

 – Jok!

 – A kako ih je onda pronašao… kojim se lukavstvom poslužio da prevari čarobnicu?

Malac odmahne glavom.

 – Nisam bio tamo… kažem ti, bio sam zatočen…

 – Pa ti si obični prevarant!

 – Ja sam vražićak…

 – Čuj, ovo je sve o. k., ali nadam se da imaš neku bolju priču za mene…

Vražićak slegne ramenima i tada posljednji plamsaj svijeća zanjiše sjene i sobu ispuni mrak.

Još sat-dva čekao sam da se prve zrake sunca pomole nad Zagrebom, i tada žurno krenuh prema Dolcu, čisto sumnjajući da tamo još stoji Tryggvassonov štand “Okultnih rekvizita”, ali ipak…. Možda još ima nade… Možda Tryggvasson ipak nije samo lik iz druge dimenzije…I kvragu… kakvo je to uopće ime… Tryggvasson?

Marko Marciuš mladi je pisac u usponu. Njegova priča Čudesna priča Olafa Tryggvassona, objavljena u knjizi Pet autora traži naslov, uvrštena je u zbornik Najbolje Hrvatske priče 2006 po izboru Miljenka Jergovića. Živi i stvara u Križevcima, omiljena tema mu je piščev odnos prema vlastitom djelu te kako ga njegovi likovi doživljavaju, ako negdje, u nekom paralelnom svemiru, doista i žive...