Vražja kopita anđeoskih krila

Flannery O’Connor (1925.-1964.) pronicljiva je, inteligentna i stooka spisateljica, a njezina oštrina brušena je pod doista ubojitim kutem: u posthumno objavljenoj knjizi pisama Habit of Being na jednom mjestu kaže – ako Isus nije bio Bog, tad nije bio nikakav realist, i raspeće je bilo zaslužena kazna. Njezin je svijet mračan, i unatoč prigušenosti svih tonova, opasan i prijeteći: kao režanje gorile u romanu Mudra krv, koja je zarežala tiho ali otrovno. Toj tami kontrapunktirana je komika, na najuspjelijim mjestima i ironija, pa se može dogoditi da, čitajući njezina djela (dva romana, dvije zbirke priča, knjigu pisama i eseja), uopće ne posumnjate na nježni hardver koji stoji iza svega, u ime čega je ova spisateljica vjerovala da piše. A to je bio kršćanski Bog ljubavi, koji se kod nje uz jedva zamjetljiv trzaj često premetao u strozavjetnog Boga osvete i ljubomore. No, ona je smatrala da do takvih incidenata koji tvore povijest dolazi zbog ljudskih intervencija u tijek postojanja. Ljudi propadaju iz ljubavi u mržnju jer su daske na kojima stoje sami pravili. To jest, Bog je ovdje samo pod određenim uvjetima, a Vrag uvijek.

Živjela je na jugu SAD-a vrlo povučenim životom, na sebe je gledala kao na tomista, divila se Edithi Stein i Simoni Weil, iako ovu potonju po vlastitim riječima nije čitala, “jer je vjerojatno ne bi razumjela”, a pisala je u staccato ritmu Hemingwayjevih najuspjelijih stvari, samo što je svijet koji je prikazivala izgledao kao izvučen iz Faulknerova vrlo reducirana šešira; gotovo da bi se moglo reći kako je to Faulkner lišen baroka i whiskeyja, kao teškaš koji je napornim treningom uspio od sama sebe napraviti ubojitu mašinu koja žari i pali srednjom kategorijom: salo retorike ovdje je pretvoreno u čistu perceptivnu energiju. Njena djela odreda odlikuje dvostrukost atmosfere, teška odredivost izvora iz kojega dolazi nadahnuće njenim likovima: Flannery se trudi zabilježiti lepet anđeoskih krila, ali pozoran će čitač nedvosmisleno prepoznati transformaciju tog smirujućeg sounda u topot vražjih kopita po asfaltu. Imala je oko za nahereni čovjekov položaj i iz njega izvlačila zaključke.

Preko nevjerovanja do više stvarnosti

Roman Mudra krv objavljen je 1952., sama je na njega gledala kao na priču o “protestantskom svecu s katoličkoga gledišta”. Hazel Motes dvadesetdvogodišnjak je koji ne pristaje na kršćansko vjerovanje u otkupljenje od grijeha Kristovom žrtvom na križu, koji je od tog otkupljenja očajnički htio biti izuzet. Da je Flannery O’Connor stvari postavila pucački i jednostavno s kršćanskog stajališta iznijela njegove dogodovštine i popratne muke, njezin bi roman bio, bez obzira na stilističku autoričinu strogost, propedeutička bravura iz inkvizicijske pedagogike: malo rastezanja živa mesa u svom njegovu lutanju na spravama s etičkim predznakom. No, u Mudroj krvi stvari stoje drukčije: umjesto portretiranja ljudi s kršćanske čeke za odstrel zabludjele divljači, ona je proširila vizuru i svoje junake nije izvrgnula osudi, nego su priče koje je ispričala o njima na neki način – pogotovo u uspjelijim momentima, malim krokijima kojima je prošaran cijeli njen opus – nekako podvrgnule testu njezinu vlastitu vjeru. Književnost između ostaloga doista može biti, i ona to često i jest, i kartografija duše u nastajanju, krcate od Boga spaljenim gradovima koji uključuju i leš onoga koji piše.

Da Flannery O’Connor grijeh samo osuđuje, tada bi to bilo tek pola priče. Njezin junak ima zbilja fascinantnu potrebu prebivanja u svijetu odsječenom od Boga, nasuprot kojemu stoji Enoch Emery, također u godinama koje su između dječaštva i prve zrelosti, i koji, opet, nije puki Motesov kontrapunkt, nego preko svoje “mudre krvi” bitna nadopuna njegova života, preko kojeg on shvaća da mu nedostaje ono što ima, što ga zapravo slijedi u stopu. A to je Bog čije konobarske usluge isprva nije htio primiti zdravo za gotovo. Da stvar bude zanimljivija, Motes je u startu romana “obilježen Bogom”, i to svi odmah vide, osim njega. Inspiriran prijevarnim uličnim propovjednikom, koji je sebi svojedobno pred masom pokušao u ime Boga oduzeti vid, Motes na kraju učini što ovaj nije mogao, s krajnjim, za njega možda zapanjujućim rezultatom, uranjanjem u tzv. višu stvarnost koja je tako postojano progonila, krijepila, nadahnjivala, kakogod, njegovu autoricu.

Vraćanje prastarog otkupiteljskog duga

Flannery O’Connor je na Mudru krv gledala kao na roman o mogućnosti slobodnog izbora. A po njoj slobodni izbor između tričarija nije nikakav izbor, slobodni izbor je “čovjekov svjesni izbor između raja i pakla, koliko je to moguće u sivom svijetu”. Pa je onda i žrtvovanje njezinih likova podvrgnuto strogoj logici iskupljenja; to su, iako u socijalnom smislu bijednici, junaci u bitnom poimanju takve vrste signifikacije ikoga. Oni su za svoje ideale, dane u tekstu u njihovu iskušiteljskom naličju, spremni napraviti baš sve. Njihovi izbori – i Enochov, da nastupa u kostimu majmuna – i na kraju, Motesov gubitak vida, na neki su način, vrlo žestoko vraćanje onog prastarog otkupiteljskog duga, doživljenog i odživljenog aktivno, u napregnutom pokretu koji im mijenja život.

Flannery O’Connor piše oštro, s nožem za pasom i, vozačkim rječnikom rečeno, u zavojima ne skida nogu s gasa, nego ga siječe pod najkraćim kutem. Njezina književnost ne pripada botaničkim literarnim vrtovima, nego je riječ o divljim cvjetovima koji cvatu, kako bi možda rekao Nietzsche, u podnožjima vulkana, i gdje ih mogu, kao što bi ona sigurno dodala, ne bez autoironije, ubrati samo siloviti. Žena ima bokser na ruci i svejedno miluje pažljiva čitatelja.