Vrckava kraljica instrumenata

Sve do 19. stoljeća umijeće improvizacije bilo je jedno od ključnih mjerila procjene kvalitete glazbenika. Osobito je to vrijedilo za orguljaše, koji su, smješteni na crkvenom koru, u određenim trenucima liturgije trebali improvizirati glazbu koja bi bila primjerena trenutku. Na žalost, epoha romantizma dovela je do nazadovanja u tom pogledu, pa je, usprkos zadržavanju tradicije, posebno u Njemačkoj i Francuskoj, svijest o vrijednosti improvizacije ponovo zaživjela tek posljednjih desetljeća.

Danas se tako orguljaši mogu i specijalizirati za improvizaciju, a upravo su to učinili Zagrepčanin Ante Knešaurek i Nizozemac Sietze de Vries, koji su to umijeće stavili u središte pozornosti koncerta što su ga održali 16. veljače u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Mjesto je bilo osobito sretno odabrano, s obzirom na to da Lisinski još ima vjerojatno najbolje orgulje u Hrvatskoj, iako se na njima, na žalost, prerijetko svira.

Intuitivna forma

Prave improvizacije zadržane su za drugi dio programa, dok su u prvom predstavljene tri fiksirane skladbe, koje, međutim, svaka na svoj način nose u sebi odjeke improvizacijske tradicije. Pritom je osobito intrigantna bila praizvedba kompozicije Marijin ružičnjak Olje Jelaske. Ova skladateljica, jedna od najzanimljivijih pripadnica srednje generacije hrvatskih autora, posljednjih nekoliko godina sve intenzivnije u svojoj glazbi proučava duhovne sadržaje. Uslijed toga, došlo je i do zamjetnog pojednostavljenja njezina harmonijskog sloga, koji sada najviše duguje ne samo Bachu nego čak i majstorima kasne renesanse, poput Palestrine i Lassa. Slijed Jelaskinih glazbenih misli pritom kao da se odbija prikloniti tradicionalnim formalnim modelima, te se čini kako je skladateljica sklonija nečemu što bismo, u nedostatku boljeg pojma, mogli nazvati intuitivnom formom. Ona jest nepredvidljiva i puna neočekivanih obrata, ali se skladba naposljetku ipak ukazuje kao posve logična i zaokružena cjelina.

Ante Knešaurek je, osim tog djela, izveo i Oluju Josipa Magdića, skladbu koja nije nadahnuta istoimenom Shakespeareovom dramom, nego vojnom akcijom iz 1995. Stvar počinje zanimljivo, s kvazielektroničkim zvukovnim sklopovima koji prizivaju asocijacije na Voluminu Györgyja Ligetija. Na žalost, ubrzo vlast preuzima skladateljev rodoljubni zanos, pa u prvi plan izbijaju nemaštovito oblikovani citati napjeva Bože čuvaj Hrvatsku i Gaudeamus igitur.

Nizozemac Sietze de Vries predstavio se pak prvim stavkom Mendelssohnove?Sonate u A-duru. Riječ je o skladbi koja kao da želi oponašati poluimprovizacijski duh Bachovih orguljskih skladbi. No, Mendelssohn ipak nije bio Bach, a de Vries nije orguljaš koji bi bio u stanju istaknuti i neke autonomne kvalitete Mendelssohnove glazbe.

Maštovit izbor i razrada tema

Svečanost improviziranja sačuvana je za drugi dio koncerta, pri čemu je de Vries improvizirao partituru u baroknom stilu na temu protestantskog korala Nun danket alle Gott. Iako je njegove umijeće neupitno, samonametnuti stilski okvir bio je previše skučen, te se najvećim dijelom usredotočio na imitiranje Bachovog stila, s tek diskretnim prizvucima glazbe ranobaroknih majstora, poput Frescobaldija i Buxtehudea , te još diskretnijim pozivanjem na francuske romantičare, poglavito Césara Francka.

Knešaurek je, međutim, bio bitno maštovitiji, kako u izboru tema, tako i u njihovoj razradi. Jer, uz prilično logičan odabir gregorijanskog korala Lumen Christi, ovaj je glazbenik improvizirao i na napjev Lepe ti je Zagorje zelene. Pokazao je pritom kako se kroz zvuk orgulja mogu efektno sučeliti, ali i sjediniti naizgled nespojivi elementi sakralnog i profanog, umjetničkog i folklornog, tradicijskog i suvremenog.

Srećom, taj je orguljaš uspio naposljetku opustiti i ranije prilično uštogljenog nizozemskoga gosta, što je najviše do izražaja došlo u dodatku koncerta, kada su obojica naizmjence improvizirali na temu iz pjesme Servus dragi Zagreb moj. Ideja može zvučati banalno, i mnogi bi je drugi glazbenici vjerojatno upravo tako i realizirali. No, Knešaurek i de Vries svojim su improvizacijama pokazali da se i od najprizemnije teme može napraviti kvalitetna glazba. I, što je još bitnije, pritom su se i oni i publika odlično zabavili. Jer kraljica instrumenata kroz njihove prste i noge pokazala se na samo kao ozbiljna nego i nadasve vrckava vladarica.