Vremenski skokovi

Započet ću pitanjem u vezi s načinom na koji definirate stvarno vrijeme.

– Taj je pojam teško objasniti ukoliko ga se želi definirati jer se objašnjava samim sobom. U svakom je slučaju riječ o brzini obrade izlaznih podataka tako da u stroju koji obrađuje te podatke ne dolazi do zastoja, da se, dakle, mogući outputi proizvode tako brzo da se iduća ulazna činjenica programski ne mora posebno usmjeravati. Znamenit primjer za to jest meteorološko vrijeme. Upravo sam čuo da se Richardson, koji je bio drugorazredni matematičar na početku stoljeća i koji je zamalo izumio numeriku vođenja rata, mučio s matematičkim modelima za prognozu vremena te je onda, kada računala još nisu postojala, došao do rezultata da bi, kada bi približno 10 000 matematičara zatvorenih u neki veliki dvorac istodobno računali sutrašnje vrijeme, bilo možda moguće postići stvarno vrijeme, naravno, uz 10 000 računala umjesto samih ljudi.

Stvarno vrijeme i računala

Što bi tada prilikom uporabe paralelnih računala značio pojam vremena? Postiže li se tu veća vremenska djelotvornost? Ipak se jedan od velikih mitova u vezi s takozvanim Supercomputer Connection Machines u razlici naspram Cray-računalu sastojao u tome da je paralelno računalo sposobno zaobići probleme serijskog računala i to uz pomoć paralelnih računskih koraka.

– Ponajprije se ovdje u sklopu cjelokupne priče o računalima nameće pitanje, izbjegava li se zaista u tom modelu s 10 000 matematičara paralelnost, i sve izvodi jedno za drugim uz neophodan uvjet da se sve brzo odvija i da se pojedinačne niti zamalo i ne odvijaju u vremenu. Paralelna, odnosno, vektorska računala pokazala su se korisnim prije svega u numeričkim zahtjevnim stvarima kao primjerice u prognozi vremena jer je, kada je recimo riječ o izračunavanju nekog trodimenzionalnog prostora, svrhovitije da x, y i z-vrijednosti neke proizvoljne prostorne točke obrađuju tri paralelna računala (istodobno). To u načelu i jest svrha vektorskog računala. X, y i z-vektori tri puta se brže obrađuju kada se sve tri nove vrijednosti točke, kovitlaca i oblaka izračunavaju istodobno. To, međutim, zaista vrijedi  samo za tako lijepo strukturirane probleme. Što se tiče općeg paralelizma programa koji u numeričkom pogledu nisu toliko jasni i čisti, pokazalo se da je taj paralelizam krajnje teško programirati. Zbog toga je Pentagon potpuno odbacio Connection Machine, kao i pokušaj izrade paralelnih računala.

Je li konstrukciju stvarnog vremena digitalnih medija moguće usporediti s pojmom emisije uživo na televiziji? Tijekom jednog webcastinga, na akustičnoj se razini dogodio cyberspace-delay, 20-sekundno kašnjenje tona. Postoji li takav delay na tehničkoj ili programskoj razini i u drugim područjima te gdje bi takav delay mogao imati fatalne posljedice, odnosno gdje bi ga se moglo smišljeno upotrijebiti?

– Čini mi se da je na kraju Hladnog rata vremenski raspon u kojemu se neki prilog zadržavao prije njegova puštanja u eter bio sveden na 7 ili 8 minuta, no još se nije mjerio u sekundama. U magazinu Time objavljena je priča neke australske radiopostaje o delayu od 6 sekunda koji se potom nametnuo kao opća sigurnosna mjera. U svakom slučaju taj se delay upotrebljavao u programu koji je emitiran u stvarnom vremenu, a u kojima su slušatelji koji su zvali telefonom mogli nešto reći u eter. Pritom se razvio paničan strah od opscenih izraza. Tim je delayom promijenjen cjelokupni radijski program.

To vremensko kašnjenje ne proizlazi iz same tehničke strukture, nego se implementira kao regulator ili aspekt cenzure. U webcastingu to je uvjetovano tehnikom, kao što je tome slučaj i u prijenosu slike. Tako je telefon sa slikom klasičan primjer delaya slika.

– Na temelju tog problema delaya vidljiva je razlika između predvidivih i nepredvidivih stvari. Držimo se zapravo onog trenutka koji je za ljude trenutak u budućnosti i gledamo natrag na ovu, drugima lažno dočaranu prošlost te na taj način možemo činiti ono što se u starim umjetnostima oduvijek već činilo, a najkasnije od vremena kada su Grci zahtijevali da umjetnička djela moraju imati početak, sredinu i kraj. Mogli bismo se tada od kraja, polazeći dakle od budućnosti, ponovno vratiti sredini, odnosno prošlosti i nakon toga poduzeti ispravke, dok je u savršenoj simulaciji stvarnog vremena sve otvorenoga kraja. Idući nam je vremenski događaj nepoznat.

Komprimiranje i ubrzavanje vremena

Pored toga, taj “manipulirani” oblik namjernog delaya na radiju, kada nema velikih mogućnosti intervencije, potrebno je razlikovati od oblika namjernog delaya prilikom prijenosa slika na internetu, primjerice web-kamerama. Prva poznata web-kamera jest takozvana Jennycam, putem koje studentica iz New Yorka dvadeset četiri sata na dan prenosi slike iz svojega stana. Moguće je prijenos pratiti pola sata, ali se tada dobiva verzija s vremenskim kašnjenjem, odnosno komprimirana verzija. Tada se ne dobivaju sve slike, nego svake minute samo jedna. Tek oni ljudi koji se pretplate stječu pravo na užitak prijenosa u stvarnom vremenu. 

– O, da. Društvo podijeljeno u dvije klase, vrlo lijepo.

Problem računalnog vremena javlja se i u robotici koja počiva na umjetnoj inteligenciji. Roboti KI, kod kojih se u prvi plan stavljala njihova inteligencija, nisu bili sposobni reagirati na bilo što jer je računsko vrijeme, neophodno da bi se nešto zapazilo, bilo predugo a da bi robot mogao na vrijeme poduzeti idući potez. Postoje divni primjeri Marka Tildena čiji je robot za usisavanje prašine neko vrijeme dobro funkcionirao, a potom se mogao samo vrtjeti u krug. Tilden je otkrio da je živa mačka, krećući se ispred tog robota, zauzimala različite pozicije s kojima je robot računao kao s čvrstim preprekama. Mijenjajući svoje pozicije, mačka je u robotu stvorila “dojam” da je opkoljen preprekama, što ga je dovelo do kolapsa.

– To je slično stroboskopskom efektu tijekom gledanja filma u kinu, kada se žbice na kočijama s američkog Divljeg zapada vrte unatrag jer se rotacijska frekvencija kola i frekvencija snimanja filma vrte u određenom međusobnom odnosu, a slična se stvar događa i u slučaju mačke i robota. Mačka se vrti, robot se vrti i tada nastaju dionice ometanja. Industrija hardvera bi vjerojatno ostala pri svojim izvrsno standardiziranim procesorima od 1 MHz koji su se na tržištu pojavili prije dvadeset pet godina, s obzirom na to što je već taj 1 MHz bio dovoljan da se primjerice prilikom korištenja word-processora nadmaši vrijeme ljudske reakcije, no Pentagon je deset godina vršio silan pritisak u svrhu stvaranja procesora koji bi trebali sezati sve do UKV-područja. Utoliko se brzina razvoja na području proizvodnje procesora jednostavno automatizirala.

Brzina je podjednako važna i u svim postupcima u kojima je riječ o komprimiranju podataka, kao primjerice u slučaju mp3- ili mpeg-datoteka. Jesu li to opće strategije ubrzanja koje bi mogle prouzročiti lošiju kvalitetu slike ili tona?

–  Razlika počiva u tome što se komprimiranje gif ili jpg-datoteka odvija u prostoru, a mpeg-datoteka i u prostoru i u vremenu. Od niza gif ili jpeg-slika moguće je sastaviti animaciju. Svaka je od tih slika sama za sebe, doduše, komprimirana, ali je njihov bitni informacijski sadržaj u potpunosti očuvan. Kompresijom se ne uništava ništa od onog što je sadržano u slici kao strukturi ili mikrostrukturi. Vremenska kompresija koja zahvaća film i mpeg-formate znači da se ne pohranjuje svaka pojedinačna slika filma, nego da se svaka deseta slika komprimira u donekle razumnoj mjeri kao oslonac, dok se pomoću dx i dy-osi slike koje se nalaze između toga tek prenose, da se, dakle, diferencijalne, minimalne promjene realiziraju zajedno s novim svjetlosno upravljanim slikama od jedan do devet. Rezultat toga jest da rezanje na bilo kojem proizvoljnom mjestu u struji podataka više uopće nije moguće. Moguće je rezati samo svih deset slika, što nije baš previše fin rez. U toj vrsti komprimiranja to je veliki gubitak podataka jer se komprimira vremenska os. Slike se također vrlo loše mogu odvrtjeti unatrag jer vjerojatnost prijelaza dopušta samo jedan smjer.

Pohranjivanje i čuvanje podataka

To je povezano i s borbom oko standarda, a time ujedno i s uspostavom monopolskog položaja određenih softverskih proizvoda. U Microsoftu važnu ulogu igra i simboličko ukazivanje na vremensko pozicioniranje novih proizvoda. Oznaka softvera kao -95, -98, -2000 odstupa od normalnog označavanja broja verzije 3.1, kojima se označavaju usavršene verzije.

– To je propagandni trik, namjera je bila da naziv proizvoda zvuči ljepše, no taj će efekt vjerojatno jednog dana nestati, i to zbog toga jer se svake dvije godine na tržite izbacuje novi Windows u kojemu se i nadalje ponavljaju stare greške. Tako da će se taj propagandni efekt izlizati sve dok se ne uvede nešto novo.

Neka se stvar u jezičnom pogledu uzdiže na posve drugu razinu značenja ukoliko se ona drukčije imenuje, naime, ljudi bi trebali postati svjesni polutrajnosti pojedinih verzija. Od polutrajnosti softvera do polutrajnosti medijskih sustava i medija za pohranjivanje. I nadalje se širi mit da bi upravo najnoviji mediji za pohranjivanje mogli najučinkovitije poslužiti za vječno pohranjivanje podataka. Kada se pojavi novi medij za pohranjivanje podataka, na koji stane još veći broj podataka, s time se uvijek povezuje nada u još opsežnije, bolje i dugotrajnije pohranjivanje.

Što se toga tiče, arhivski su stručnjaci suprotna mišljenja. Oni polaze od toga da se beskiselinski papir može dobro očuvati 400 godina, a za CD-ove optimistički smatraju da njihov vijek trajanja iznosi 30 do 40 godina. Naime, što se strukture učine manjima, tj. što je veći broj informacija smješten na određenom kvadratnom milimetru površine, to je veća vjerojatnost gubitka podataka. Naravno da su svi podaci pomalo redundantni – primjerice, u prirodi nema brda koje bi bilo krajnje strmo, recimo imalo kut od 86 stupnjeva. To nije vjerojatno, sva su brda na neki način ukošena; jednako tako ni u jednom jeziku ne skačemo neposredno od najdubljeg prema najvišem tonu, kao što tome nije slučaj ni u glazbi. A upravo to se pretpostavlja i za mpeg-format, da, naime, u podacima postoje redundancije, a te redundancije potom čine mogućom korekciju pojedinačnih bitova s greškom, pri čemu se potvrđuje pravilo da što su bitovi manji, to je njihova korekcija lakša. Problem se zapravo javlja samo sa svetim tekstovima ili za kulturu uistinu relevantnim podacima za koje važi da bi se ipak puno toga izgubilo kada bi se ti objekti sada bacili i sačuvali još samo u digitaliziranome obliku, kao sjećanje na te objekte. To ne bih savjetovao nikome tko posjeduje neki arhiv.

To je ujedno i velik problem muzeja koji sakupljaju digitalna ili tehnička umjetnička djela, a tome nije tako tek od doba mrežne umjetnosti. I u slučaju videoumjetnosti potrebno je uz umjetnička djela sakupljati i različite sustave ili provoditi neprestani transfer. No, vratimo se mitu da se sve mora pohraniti. Više uopće nije riječ o selekciji, npr. kulturno značajnih podataka, nego se teži tome da se sve drži spremnim za vječnost. A ako se to još kombinira s učinkovitom krionikom, sa smrzavanjem i ponovnim oživljavanjem čovjeka, tako da mu tada na raspolaganju budu svi životni podaci, dakle, sve ono što je ikada obradio…

– Problem nisu, međutim, samo mediji za pohranjivanje podataka, oni pasivni, nego i uređaji namijenjeni čitanju, skeneri tih medija. Ako, dakle, za 300 godina krionika bude predstavljala posve drukčiju mašineriju, tada će ovaj zamrznuti čovjek biti doduše savršeno pohranjen, no više neće postojati uređaj pomoću kojeg će ga se moći probuditi. Tako i IBM ili NASA raspolažu tisućama magnetofonskih vrpci s ranim podacima o svemiru za koje više ne postoji uređaj na kojemu bi se mogle reproducirati jer je standard kojim su snimljene jednostavno pao u zaborav i nijedan inženjer više ne zna kako je to nekada bilo. Slična je situacija i na području nijemog filma, ne postoje više projektori pomoću kojih bi se filmovi prikazivali brzinom odgovarajućom za nijeme filmove, te bi te projektore trebalo dati posebno izraditi kao pojedinačne primjerke, jer obično se nijemi filmovi projiciraju prebrzo. Trebala bi nam projekcija od 18 umjesto 24 slike u minuti.

Simulacije i glazbeni eksperimenti

Vratimo se aspektu stvarnog vremena u simulacijama. Na koji se način taj aspekt odražava na simulirani sustav?

– Tu nije riječ o analognoj simulaciji u smislu u kojemu je Vannevar Bush simulirao plimu i oseku. U simulacijama, koje su na određeni način ograničene njihovom računskom granicom, njihovom granicom brzine računanja, smisleno je sve što se kreće unutar tog raspona od brzine 0 do maksimalno moguće brzine sustava; tako bi se u simulaciji moglo dopustiti primjerice polagano odvijanje eksplozije jedne kapi vode na tankoj kožici mlijeka ili nečega tome sličnog kako bi se stvorila prilika da se dobro uoči što se pritom zapravo zbiva, jer se cijela ta stvar u zbilji odvija odveć brzo. No podjednako bi tako ljudi rado htjeli vidjeti i obrnut slučaj, naime simulaciju polugodišnjeg rata u trajanju od jedne minute. Simulacija mi se čini prikladnijom za razvlačenje i izduživanje vremena.

Izduživanje vremena jest glazbeni postupak prisutan i u kulturi mladeži. Timestretching u drum’n’bassu predstavlja proširivanje određenih dionica nekog glazbenog uzorka. Na taj se način dobiva neobičan kreštavi efekt. No na glazbenom području kulture mladeži djeluju i strategije komprimiranja i strategije izduživanja. Tako se, nasuprot timestretchingu, u glazbi speed metala pjesmu pokušava sabiti u jednu minutu, u njezinu bit. Pritom preostaju još samo dvostruki bass-drum i vrišteći napjev.

– Izduživanje se lakše uklapa u ljudsko vrijeme zamjećivanja, dok komprimiranje teži bijegu iz vremena zamjećivanja. Klasičan, meni poznat slučaj u kojemu se prakticiralo komprimiranje vremena u rock-glazbi, u herojskim sedamdesetim, jest taj da su vokalno ne odveć talentirani junaci prvog vala imali velikih poteškoća pogoditi izvedbu visokog G. Zbog toga su smjeli odsvirati visoki F ili čak D, nakon čega se to komprimiralo i uljepljivalo kao ubrzan djelić magnetofonske vrpce. Danas nam je poznato da su se takve manipulacije prakticirale u slučaju Rogera Waltera jer je kvaliteta njegove izvedbe bila odveć loša.

Utoliko sada, ono što je zapravo kao pomoćno sredstvo oduvijek bilo prisutno, postaje samostalnim oblikom stvaranja. Igra s vremenskom osi, u cut and mixu što ga izvode DJ-i, ionako predstavlja intervenciju kojom se glazba razbija i potom nanovo sklapa. Zbog toga se i uvriježio naziv tracks te se više ne govori o komadu ili pjesmi s rasponom tonaliteta i refrenom. Stvara se kontinuirana vrpca koja se u konkretnom slučaju oblikuje tehničkim ili digitalnim intervencijama, samplingom, loopovima ili pak putem analognih intervencija poput scratchinga. Glazbeno se vrijeme zaustavlja ili gura naprijed-natrag po glazbenoj vremenskoj osi.

– Loopovi su velik problem jer nikada ne dolazi do posve precizna zatvaranja tih petlji. Nijedan se kompleksni spektar ne može sabrati u zbiljsku petlju bez pucketanja.

Medijsko vrijeme

No i to bi vjerojatno ponovno ležalo izvan dosega ljudskog zamjećivanja. “Čisti loop” je u sklopu kulture mladeži nepotreban. Ovdje pucketanje nije problem. Baš naprotiv, u suvremenoj se glazbi, kao i u fotografiji, može zamijetiti tendencija povratku nesavršenoj slici ili nesavršenu tonu. Rane tehno-ploče predstavljaju loše produkcije na vinilu s velikom dozom šumova i pucketanja; i to ide tako daleko da se naposljetku dobije samo još nešto poput Pink Noisea, da dakle šum po sebi zaista postaje određenom vrijednošću. I da se sluša još samo šum, i ono što je između brazda na ploči.

– Sve ono što se zbiva u vremenu nije periodično. A svaki pokušaj da se u vrijeme prokrijumčare razdoblja naići će na poteškoće. I to posve neovisno o estetici koja je u tome sadržana, to je jednostavno teško izvesti; ne može se vrijeme proze jednostavno prebaciti u vrijeme poezije. Dovoljno je prisjetiti se toga da je poezija uvijek bila nešto što se rimuje, ili što ima 8 strofa.

Na kraju još jedno banalno, vrlo općenito pitanje u vezi s odnosom između medija i vremena. Nije li bitno sredstvo oblikovanja medijske umjetnosti, u sklopu ophođenja prema tehničkim slikama, upravo to strukturiranje vremena?

– Naravno da jest, no pritom je bitna činjenica to da se vrijeme može privremeno pohraniti te da se njime može i manipulirati. Vremenom se upravlja u tako malim područjima koja čovjek uopće više ne može zamijetiti, tako da se tom zamjećivanju mogu predočiti sasvim drukčiji vremenski tokovi. Čini se da je to bitan trik tehničkih medija, od kada su slike i tonovi naučili “hodati”. Trenutak fotografskog fiksiranja vrlo se dugo smanjivao s jednog sata na pola sata pa sve do pola sekunde ili milisekunde. Nakon što se u tome uspjelo, bilo je moguće proizvesti pokretne slike, kao što i tehnički prijenos radijskih signala pretpostavlja uporabu visokih frekvencija.

S njemačkoga preveo Tihomir Engler.

Pod naslovom Interview mit Friedrich A. Kittler: Dauer-Simultaneität-Echtzeit objavljeno u Kunstforum International, Svezak 151, Srpanj 2000.