Vrhunski krivotvoritelj

Krivotvoritelji Stefana Ruzowitzkyja, koji bi gledateljima mogao biti poznat kao redatelj njemačke Anatomije i njezina nastavka, dobitnik je ovogodišnjeg Oscara za najbolji film na stranom jeziku. I prošle je godine Oscara u istoj kategoriji odnio film s njemačkoga govornog područja koji se bavio jednim periodom suvremene povijesti te odnosom prema vlastitu identitetu, Život drugih. Ovaj su put u sprezi osobnost i trauma Holokausta.

Tematika židovskog iskustva Drugog svjetskog rata natuknuta je u filmu vrlo brzo, zamjenjujući erotsko iskustvo s početka filma stravom sjećanja. Doživljaj elipse koja razdvaja (i spaja) međusobne poglede Sallyja (izvrsni Karl Markovics) i profinjene kurtizane (kojoj nećemo saznati ime) za pokerskim stolom s njihovom strasnom predigrom dodatno naglašava Sallyjevu žudnju i čini je doslovno slijepom za sve što se zbiva između tih dvaju prizora, sažimajući isto u trenutak kratkog reza, čineći taj interval nevažnim sada kada se našao pred ženskim tijelom s kojega skida posljednje djeliće odjeće. Erotika vrišti u toj sceni, kurtizana u prekrasnu, prozirnu donjem rublju čini se da je snažnije zavedena tjelesnošću i mogućnošću trenutka, ali njezina želja trenutno splasne kad uoči brojke na Sallyjevoj ruci, podsjetnik na godine u koncentracijskim logorima. Sjećanja preplavljuju sljedeće jutro, a prijelaz iz troma, opustošena poslijeratnog Monte Carla u kabaretski Berlin 1936. proveden je iznimno efektno lažnim kontinuiranim kadrom koji tom iluzijom neprekinutosti još snažnije jukstaponira dva gotovo potpuno različita svijeta kojima je jedina zajednička značajka ta da je on živ u oba.

Razuman zahtjev za kontinuitetom

Off glazba započinje već u kadar-sekvenci u kojoj Sally sam sjedi na jednoj od terasa hotela u kojemu odsjeda, prilazi mu konobar noseći bocu šampanjca da bi zaklonio perspektivu kameri i stvorio lažan efekt kontinuiteta; u Berlinu 1938. glazba dreči u kabareu, a šampanjac se prolijeva po golišavim plesačicama. Ono što će Sally u okviru s kraja i početka filma učiniti jest učvršćivanje veze između tih dvaju svjetova, a u tome će uspjeti samo ako ponovno konstituira sebe kao osobu kakva je bila do te noći u Berlinu. Ponešto paradoksalno, pokazat će se da način na koji će to učiniti nije i način na koji to film čini - davanje kontinuiranu pripovijest koja nam daje povijest lika od uhićenja do kraja rata, već upravo suprotno, da eliminira taj kontinuitet i zamijeni ga lažnim po modelu gore navedene kadar-sekvence, izbaci ga kao konstitutivna člana sebe i uspostavi odnos identiteta između Salomona ‘’Sallyja’’ Sorrowitscha do uhićenja 1936. i Salomona ‘’Sallyja’’ Sorrowitscha nakon rata. No njegov će prvi i neuspjeli pokušaj biti onaj klasične retrospektive (koja nije prepričavanje, nego prisjećanje). Tek ćemo na kraju vidjeti zašto taj razumni zahtjev za kontinuitetom osobnog identiteta kao načinom objašnjavanja sebe samomu sebi ne uspijeva.

U Berlinu 1936. Sally je vrhunski krivotvoritelj, potpuno apolitičan, Židov tek nominalno, o njima ima reći samo da su si praktički sami krivi što ih netko stalno uzima na zub kada se ne pokušavaju prilagoditi, ali i lihvar (to je jedan od inteligentnih znakova koji upućuju na problematiku stereotipa – čini se da ih je nemoguće odbaciti kao relativno korisne metode klasifikacije određenih skupina, a pri kraju filma, neki od logoraša čak će se i pozivati na stereotipe fizičkog izgleda da bi dokazali svoje židovstvo i spasili život). Prizor u kojemu biva uhićen također je slučaj nagla prekida erotskog užitka doživljajem poraza. Ne samo da biva uhićen već se to i događa samo zato što je tu večer ipak odlučio ostati kako bi uživao s još jednom bezimenom zavodnicom. Dakle dvije žene, na ovaj ili onaj posredan način, uzrokuju proživljavanje i ponovno proživljavanje traume. Na kraju filma vidjet ćemo kako upravo odnos sa ženom postaje pokazatelj da je Sally napustio prvi pokušaj održanja osobe kontinuitetom i zamijenio ga drugim pristupom, onim uspostavljanja identiteta između dviju diskontinuiranih vremenskih točaka.

Postati umjetnikom

Većina filma odvija se u koncentracijskim logorima i predstavlja borbu Sallyja da održi kontinuitet vlastita identiteta, a čini se da je to i jedini razlog zbog kojeg i ostaje na životu. Film u biti prati sva tri momenta koje Hannah Arendt u analizi koncentracijskih logora kao mjesta eksperimentiranja totalitarnih država u svojoj knjizi Totalitarizam identificira kao korake u uspostavljanju totalne dominacije nad čovjekom. Prvi moment ubijanja pravne osobe stavljanjem iste izvan kategorije zakona Sally doživljava kada od kriminalca postaje logoraš, jasno, zbog svog židovskog porijekla. U suprotnom dobio bi poziciju capoa, logorske aristokracije, no u ovakvu raspletu Sally preživljava upravo zato što je sposoban suprotstaviti se jednoj takvoj aristokraciji tako što pribjegava taktici zatvoreničkog (ne logoraškog) ponašanja, a to je sposoban samo zato što održava kontinuitet identiteta tvrdeći kako je u svim zatvorima uvijek isto, kako se treba postaviti. Čini se da je prva taktika uspješna. Ona mu i omogućuje da izbori povlašten položaj (dvije-tri kriške kruha više) nakon što usred noći nacrta sliku (opet prizivanje svojih dana akademskog slikarstva) koja se svidi jednom od SS-ovih oficira.

Drugi se moment, onaj ubijanja moralne osobe, istina, ne odvija u pravom okružju koncentracijskog logora, nego u svojevrsnoj oazi unutar njega, u kojoj su logorašima omogućene određene olakšice (kreveti su mekši, odjeća koju nose nalik je građanskoj, glave im nisu obrijane, čak imaju stol za stolni tenis), a sve da bi krivotvorili funte i dolare za financiranje rata. No njihova se izvanzakonska pozicija još održava. Moglo bi se reći da se ona dodatno naglašava jer ta oaza još strašnijom čini one trenutke u kojima prodire stvarnost bezvrijednosti njihovih života (jedan od krivotvoritelja, Loszek, pronalazi među originalnim dokumentima poslanim im iz Auschwitza i putovnice svoje obitelji). Nju utjelovljuje drugi čovjek zapovjedne linije konclogora Hauptscharführer Holst, sadist i ulizica, koji će između ostaloga ubiti i jedinu osobu za koju se Sally uistinu brinuo, mladog studenta slikarstva Kolyju (jer u njemu vidi mogućnost da učini ono čega se sam odrekao i postane umjetnikom). Odmah po umorstvu Holst se vraća u prostoriju ispunjenu krivotvoriteljima i izvještava ih o tome kako je Kolyja jedini među njima umro kao čovjek unatoč tome što je bio Židov, sam mu priznavši da boluje od tuberkuloze znajući koja je standardna procedura sa zaraženim logorašem, a sve da ne bi okužio druge. Sally, koji svjedoči umorstvu, ne poduzima ništa da se osveti za protokolaran odnos koji Holst poduzima u bavljenju s problemom zaraženog logoraša (inzistiranje na tome da ovaj klekne posvjedočuje Holstov užitak u protokolu), tj. da i sam osvjedoči Kolyju kao čovjeka, i time nestaje kao moralna osoba. Kada napokon uspije krivotvoriti dolar, on ne spašava četvoricu osuđenih na smrt u slučaju neuspjeha krivotvorenja, to je tek nusprodukt njegove ambicije da u tome naposljetku uspije (jer nije uspio čak ni prije rata, uhvatili su ga upravo zbog njegova neuspjeha u tome). Stoga to ‘’spašavanje života’’ ne možemo shvatiti kao ponovno konstituiranje Sallyja kao moralne osobe. Dodatni je poraz i to što nije ni sposoban ubiti zapovjednika logora Herzoga kada ima priliku, osobu koja je, makar nikada sama sudionik provođenja likvidacija, morala znati što se događa. U konačnici, jedino u čemu je Sally uspio u posljednjih devet godina bilo je održati se na životu i proizvesti savršeno krivotvorene dolare (kovčega kojih se i uspio domoći u konfrontaciji s Herzogom). Oboje je produkt taktike održanja kontinuiranosti identiteta.

Period nepostojanja

Time dolazimo do trećeg momenta Arendtine analize, ubojstva identiteta. Spomenuti Loszek nakon pronalaska putovnica svoje obitelji pokušava počiniti samoubojstvo, no kolege ga uspijevaju smiriti ohrabrujući ga da se drži dok sve ne bude gotovo. I uistinu, on će to učiniti, ali trenutak kad bude gotovo, kad uspije dokazati da je Židov pokazavši na svoj broj na ruci, odlazi na zahod i presiječe si žile. Sally će se u igri pokera podsjetiti na riječi koje čuje dok nosi njegov leš kroz oslobođen logor prepun hodajućih živih mrtvaca i uvidjeti što to povlači sa sobom. Makar je Sally uspio preživjeti, a u tome je uspio zbog što je ustrajao u borbi protiv tog trećeg momenta, on ne može više podnijeti prvobitnu taktiku održanja identiteta održanjem kontinuirana prisjećanja sebe jer je upravo taj pristup Loszeka koštao života. Njegov je kontinuitet uključivao priče o pogibiji njegove obitelji, a budući da je ključna epizoda te priče, rat, upravo završila, nastaviti priču previše je bolno i stoga je treba okončati. Sally ima isti problem, Kolyju, koji je dio tog prisjećanja, i činjenicu da nijedna njegova akcija nije imala odraza u stvarnom životu nakon rata osim činjenice da je proizveo krivotvorene dolare. No s druge strane, čini se da upravo tu leži moguće rješenje njegova problema. Riješi li se tog jedinog pozitivnog vanjskog proizvoda (sve su ostalo negativni produkti, tj. neuspjesi, ne-djelatnosti), doslovno može shvatiti onaj period od devet godina kao period nepostojanja, kao period ne-života. Posljednji je korak pritom zamijeniti taktiku održanja identiteta taktikom kontinuirana prisjećanja – lažnim kontinuitetom formalno identičnim onom s početka filma. Dopustiti pobjedu trećeg momenta, ubiti sebe koji je preživljavao kroz devet godina, da bi uspostavio sebe kao direktan nastavak one osobe koja provodi noć s lijepom ženom i ni ne sluti uhićenje, pokazuje se Sallyju kao jedino rješenje. U posljednjem prizoru Sally pleše tango s kurtizanom kao što je plesao s onom damom noć prije nego što ga je Herzog uhitio, glazba je ovaj put u offu, no upravo ista ona koja je tada svirala na gramofonu. To su dvije točke između kojih Sally primjenjuje taktiku lažna kontinuiteta. Da se Sally još drži prvobitne taktike, on bi morao pobjeći glavom bez obzira od takva rekreiranja trenutaka koji vode početku njegova traumatičnog iskustva, no kako je tu taktiku i taj dio svog identiteta odbacio riješivši se jedinog proizvoda tog perioda, krivotvorena novca, ovim plesom Sally oživljava samo ugodno iskustvo bez asocijacija, koje su onemogućene jer se odnose na period koji za njega više ne postoji. Dominanta filma, retrospektiva, tako nestaje za Sallyja, a ono što je za njegovu ličnost konstitutivno može biti samo izvan te traume, izvan filma.