Vrijeđanje sekularne države

Premda su nedavno pismo fra Josipa Bebića i podrška mu ministra kulture Bože Biškupića htjeli naglasiti da su tekstovi Željka Jermana i Ivice Juretića objavljeni u Zarezu (br. 180. od 18. svibnja) prešli mjeru civiliziranog pisanja i poštovanja religijskih uvjerenja “većinskog stanovništva”, treba tu situaciju ispitati iz suprotnog kuta. Naime, tko zapravo danas u Hrvatskoj, i svijetu, prelazi mjeru (osvojenog) civiliziranog djelovanja?

Vrijeđanje zdravog razuma?

Gotovo da je nepotrebno isticati da ni autori inkriminiranih tekstova ni redakcija Zareza koja je te tekstove objavila, nisu namjeravali nekoga osobno uvrijediti ili da je ta “uvredljivost” bila glavni motiv tih tekstova. Pa riječ je o umjetničkim tekstovima, estetskim igrama, ironičnim zafrkancijama koje u kontekstu povijesti književnosti i drugih umjetnosti nisu ni do koljena zaista radikalnim obrtanjima “prihvaćenih vrijednosti”, postupcima estetskog šoka ili avangardističkim inverzijama i “perverzijama”. U tom su kontekstu ti tekstovi bezazlene, gotovo benigne “djetinjarije”. No, kad je već do te manifestirane uvrijeđenosti ipak došlo, treba vidjeti zašto se ta povišena javna religijska osjetljivost danas uopće događa, čak konstruira i forsira (jer, Zarez su u domaćem medijskom krajoliku prilično marginalne novine tako da se na njegove tekstove pozornost javnosti ovakvim reakcijama upravo skreće, pa oni utoliko i možda “uvredljivi” za “većinsko stanovništvo” mogu postati tek retroaktivno, zahvaljujući samoj reakciji na njih ili njihovim citiranjem u tiražnijim medijima). Čini se da je ta osjetljivost zapravo učinak povećane agresije samih religijskih institucija u politici, društvenim zbivanjima, znanstvenim polemikama, školstvu i kulturi, zapravo u gotovo svim područjima svakodnevnog života. U kontrastu spram kontrakulturnih, liberalnih šezdesetih sada je religijski fundamentalizam “pokret” koji iz defenzive, svojevrsnog undergrounda, prelazi u ofenzivu i želi postati normativna paradigma.

Danas sve više svjedočimo smanjenju razdvojenosti “crkve” i “države”: upravo povećana religijska rigidnost koja često poprima i oblike religijskog fundamentalizma obilježava suvremeni svijet, nažalost uključujući i Hrvatsku. Upravo religijske institucije gotovo svih ispovijedi sve češće prelaze mjeru (socijalnog) “ukusa”, “vrijeđajući” pritom zdravi razum ljudi koji su bili uvjereni da smo “srednji vijek” ostavili iza sebe. Primjer takve neumjerenosti upravo je zahtjev fra Josipa Bebića da se Zarez prestane financirati iz državne blagajne, što zapravo znači tražiti njegovo ukidanje. Nije dakle riječ o pukoj estetičkoj polemici, zgražajućoj reakciji na neke određene tekstove (koji čak i mogu biti diskutabilne estetske kakvoće) ili polemici s autorima, nego o zahtjevu da same novine u kojima su ti tekstovi objavljeni nestanu, čime se vlastiti estetski ukus pokušava nametnuti kao normirajući i obvezujući za državne činovnike, a posredno, valjda, i za javnost općenito. (Ne treba vjerovati kako se diskurs o porezu poreznih obveznika omaknuo gospodinu Bebiću i osobama u čije ime, navodno govori: ukoliko taj porez jest argument, kako to da se njime koristi osoba i preko nje mnoštvo ljudi koji desetljećima niti žive u ovoj zemlji niti joj plaćaju poreze.)

Zamislite samo da je neki umjetnik tražio od Boga Oca ili NATO-a, ili koga već, da preko noći ukine ili zgromi Crkvu zbog recimo svećeničko-pedofilske afere (ako bismo čak dopustili izjednačavanje razine “grijeha” između estetskog subverzivnog teksta i zbiljskog čina nasilja) ili zbog vrijeđanja ljudske racionalnosti pokušajem nametanja kreacionističke doktrine kao jednakovrijedne evolucionističko-znanstvenom tumačenju nastanka svijeta i čovjeka ili zbog doslovnog shvaćanja religijskih tekstova kad je “svakom pametnom” jasno da je u njima riječ o metaforama, alegorijama i duhovnim, a ne empirijsko-znanstvenim porukama, čiji smisao ne dovodi u pitanje njihova estetska obrada, koliko god ona bila za nekoga “šokantna”. (Jer, treba napomenuti, kada umjetnički tekstovi nešto čine s religijskim svetinjama, tu nije toliko riječ o referiranju na religijske simbole nego ponajprije na kulturalne znakove – “Djevica Marija” primjerice nije samo kršćanska svetinja, religijski simbol kršćana, nego i sekularni, kulturalni znak, znak među znakovima koji zato podliježe estetskim permutacijama poput svih drugih znakova.)

Placebo država

Inkriminirani tekstovi objavljeni u Zarezu nisu ni pomišljali biti dio već i u svjetskim razmjerima prilično razbuktala sukoba između religioznih i sekularnih intelektualaca, premda ih je netko, možda, pokušao ubaciti u nj. Oni su prije nešto poput lakmus-testa procesa koji se možda upravo razvijaju i sve više kristaliziraju. Oni (nenamjerno) samo detektiraju povećanu agresivnost “prve strane”, komunikacijsko raspoloženje koje prožima naš društveno-političko-kulturalni prostor, i utoliko su samo sitne “žrtve” većih strateških igara, “naivci” koji su izletjeli na čistinu na kojoj se pregrupiraju veće društvene snage. Ne znači to da iza svega nužno stoji nečija osobna urota, nego da su ta dva teksta samo ugazila na teritorij koji je netko bez njihova znanja već bio iscrtao “nagaznim minama”. Taj “netko” ne mora biti neka osoba, vjerojatnije je riječ o samim društveno-komunikacijskim obilježjima koja su se već uobličila i opredmetila u samostalnu bezličnu silu, u novi društveni fetiš religijskog komesarijata, konzervativističkog pragmatizma i korporacijskog utilitarizma.

Religijske institucije ne mogu same ukinuti “razdvojenost crkve i države”, one to mogu samo ako joj šire društvene institucije i javnost to dopuste. Postupak ministra Biškupića mogao bi se protumačiti kao da neke državne institucije izabiru religijski, a ne sekularni diskurs kao onaj koji u Hrvatskoj treba biti dominantan. Možemo se samo nadati da taj primjer nije zadnja riječ hrvatske države (“točka na zarez”) i da će hrvatska, čak i religiozna javnost uspjeti biti toliko zrela da može podnijeti i “neugodnu” stranu slobode mišljenja i demokracije – mogućnost i rizik da nečija sloboda mišljenja i izražavanja (estetski) isprovocira dogmatska shvaćanja nekoga drugoga. Granica između govora mržnje/vrijeđanja i kulturalno pozitivnog razbijanja okoštalih, dogmatičnih i reakcionarnih oblika mišljenja ponekad je suptilna, pa se zrelost određene zajednice očitava u sposobnosti pažljivog razlikovanja ponekad presudnih nijansi. Naime, daleko je problematičniji i tragičniji društveni scenarij u kojem se nečija (ideološka, mitološka, svjetonazorska, mentalna) uvrijeđenost štiti tako da se drugome ukida osnovno pravo na postojanje i izražavanje. Je li neko konkretno estetsko djelo “pretjeralo” u nečemu ili nije osobni je estetski sud, a ne religijsko, pravno ili političko pitanje. Jedina primjerena reakcija na nešto što vam se ne sviđa ili vrijeđa vaš estetski ukus jest da to ignorirate ili da s time stupite u estetsku polemiku/dijalog.

A smije li država financirati medij čiji tekstovi navodno vrijeđaju većinsko stanovništvo (koje, usput rečeno, i nema pojma da ti tekstovi postoje niti ih čita)? Ne samo da smije nego i treba, ako ni zbog čega drugog, da bi ta država sebe reklamirala kao tolerantnu, sekularnu i modernu. Ako već nije zaista moderna, državi bi najbolje bilo da bude barem licemjerna i da glumi modernost, pa možda – slijedeći Pascalovo geslo (ponašaj se kao da vjeruješ pa će i vjera doći) – jednom to zaista i postane. Ako nemamo modernu sekularnu državu, dajte nam barem placebo.