Vrijednost šoka

Nema ničega lošeg u vrijednosti šoka, kao što nema ničega lošeg ni u vožnji toboganom smrti u lunaparku. Kritičari koji ne vole šokantno skloni su ga omalovažavati, smatrati nečim površnim ili samodostatnim, dok ga umjetnici pokušavaju opravdati tvrdnjom da je vrijednost šoka u tome što povisuje razinu naše svijesti, odnosno nasilno izbacuje buržoasku svijest iz kolotečine. No, dok je taj razlog mogao imati smisla u dvadesetima 20. stoljeća, što on doista znači danas? Na kraju krajeva, buržujska se svijest danas stalno i hrani upravo šokantnim zabavljačima, trash televizijom, internetskom pornografijom i videovoajerizmom. Šokantno i tabu postali su kolotečina, a jedina stvar koja bi doista mogla podbosti buržoasku svijest jest pretjerana krepost.

Nakon što smo to ustvrdili, možemo reći da je u vezi s prodornošću šoka – odnosno raznolikosti ekstremnog, da se paradoksalno izrazimo – zanimljivo to da je slabljenje naše osjetljivosti na nasilnost šoka omogućilo da tabuizirani materijal počnemo proučavati dublje i s više senzibilnosti. Nekad je bilo hrabro reći “jebati”. Danas to nije ništa, i ako želite pričati o jebanju bolje vam je da imate stvarno nešto i reći o tome. Sama prevlast šoka ironično postaje načinom pobijanja njegove površnosti ili samodovoljnosti. Više nije dovoljno da vam umjetnik jednostavno baci u lice neki fetiš. Jer taj ste fetiš vjerojatno negdje vidjeli već i prije – dovraga, na Internetu su mu vjerojatno posvećene cijele stranice. Dakle, ako se umjetnik danas želi služiti fetišem, mora mu pristupiti onako kako je Flaubert pristupio preljubu, a Dostojevski krivnji – promišljeno, senzibilno, s dubinskim uvidom i ozbiljnošću namjere.

A upravo je to obilježje najboljih tekstova u zbirci pripovijedaka Susannah Breslin You’re a Bad Man, Aren’t You? Čitateljima tekstova na Internetu prije poznata kao The Reverse Cowgirl (Obrnuta kaubojka), Susannah Breslin piše o stvarima koje bi trebale biti šokantne – o patuljastim pornozvijezdama, incestu, kanibalizmu, samokastraciji, fetišu lutaka i fornifiliji (sami zaključite što je to posljednje!). Pa ipak, dok čitate tu tanku knjižicu, shvatit ćete da vas možda šokira jedino odsutnost šokantnosti. Breslinova vam ništa ne baca u lice. Naprotiv, ona zna kako vas navesti da zaboravite na svoje lice i svaki drugi dio tijela, uvlačeći vas u svijest likova. Vješta je u izražavanju ljudske dimenzije devijantnog ponašanja. Patologija fetiša nije u njegovu očitu seksualnom aspektu – kao na primjer kod dečka koji je zaljubljen u lutku u priči Mannequins – nego u otuđenju koje fetiš polako unosi u srce ljudskih odnosa: jednostavno morate početi suosjećati s djevojkom koja postaje ljubomorna na lutku. U tom smislu priča ne govori toliko o seksu koliko o ljubavi.

Najbolje priče Susannah Breslin postižu upravo takvu transformaciju – one skreću našu pozornost s čudnovatosti određenih fizičkih tipova ponašanja prema njihovim implikacijama za emocionalni život. Uz rizik da skrenem u seksistički klišej, spomenut ću da se muški čitatelj jednostavno mora upitati dolazi li do toga djelomice i zahvaljujući primjeni ženskog senzibiliteta na tematiku koja je dosad isključivo pripadala muškim autorima. Kada de Sade, Miller ili Burroughs pišu o seksu, to često zvuči poput opisa neke izopačene nogometne utakmice. Naglasak je tu na sudaru tijela, “atletici”, izdržljivosti, zanimljivim pozama i junačkim izvedbama kojima se postižu libidinalni ekstremi. Tu nalazimo orgazme koji su toliko nevjerojatni koliko i naslijepo nabacivanje u šesnaesterac. I obrnuto, kad o seksu piše Susannah Breslin, naglasak se stavlja na promatranje samoga sebe, te postizanje dubinskog uvida, pa čak i otkrića. Usporedite Burroughsova homoerotička vješanja, u kojima autorovo zanimanje otvoreno leži u opisu tijela koje se grči dok visi na užetu, a sperma mu pravi luk po zraku, s Bresliničinom ženom koja u namjeri da zadovolji svojeg muža postaje svjetiljkom. (To je fornifilija – fetiš preobrazbe ljudi u komade namještaja.) I upravo zato što je žena nepomična, priča se ne usredotočuje na njezino tijelo, nego na misli – ne na nedostatak kretanja, nego na dubinu emocija.

Iako u zbirci You’re a Bad Man, Aren’t You? ima nekoliko priča koje ne postižu takvu razinu psihološkog uvida i umjetničke izražajnosti, njih zasjenjuje zrelost i uravnoteženost ponajboljih pripovijedaka: Hey Doll, E Is for Eunuch, Mannequins i naslovne pripovijetke, gdje nalazimo posebice snažan portret pornografa koji je postao zao. U napasti smo da tu posljednju pripovijetku nazovemo Portretom pornografa u mladosti, jer se Susannah Breslin u njoj bavi epifanijama koje, ako seksualnost stavimo na stranu, podsjećaju na rane radove Jamesa Joycea. Autorica tvrdi kako trenutačno radi na romanu čija se radnja odigrava u Pornografskoj dolini u Kaliforniji. Ako taj roman realizira potencijale koje imaju priče iz ove zbirke, možda će jednog dana pornografija biti te sreće da dobije i svojeg Uliksa.

S engleskog prevela Sonja Ludvig.

Objavljeno na web-stranici http://supervert.com/picks/breslin_badman