Vrijeme

Došla si na autobusnu postaju minutu iza mene i odmah zapalila cigaretu. Ne pušiš najskuplje cigarete. Studentica si, kao i ja. Gledam te kako kopaš po maloj crnoj torbici koja lijepo pristaje uz tvoju kosu. Nasloniš se na pleksiglas stajališta i okreneš glavu u smjeru iz kojeg će doći autobus, zatim okreneš glavu u mojem smjeru. Nasmiješim ti se i ti se nasmiješiš meni, malčice i nekako nabrzinu, kao da te je strah da ću ti se obratiti. Ili te je strah starije gospođe modroplave kose koja drijema na klupici. Ili gospodina srednjih godina, koji je ruke zabio duboko u džepove iznošene kožne jakne i svako malo prolazi rukom kroz rijetku, svijetlu kosu. Možda te je strah, što bi oni mislili. Bilo bi bolje kad bih ti rekao što ja mislim.

Mogao bih ti se obratiti i ustanoviti da si ugodna, simpatična i pričljiva. Brzo bismo našli zajedničku točku u toj minuti čekanja autobusa.

Kada bi autobus došao na stanicu, zajedno bismo ušli i sjeli, i razgovarali bismo sve do moje ili tvoje stanice. O faksu i o tome plaćaš li mnogo stanarinu. Tražio bih te broj mobitela i dala bi mi ga. Sljedeći dan bismo se našli na kavi i razgovarali o svemu. Doznao bih više o tebi. Imaš li brata, sestru? Recimo da imaš mlađeg brata i stariju sestru koja je već diplomirala i živi s dečkom u malom unajmljenom stanu. I ti želiš živjeti sama, iskusiti tu slobodu. Smijemo se i ja blago dotaknem tvoju ruku dok otresaš cigaretu u pepeljaru. Oprostimo se laganim, brzim poljupcem u obraz. Sastanemo se opet za nekoliko dana; ovaj put sjedimo bliže, više se dodirujemo. Na oproštaju te poljubim i ti mi nježno uzvratiš poljubac. Za nekoliko mjeseci prvi put spavamo zajedno i ujutro ne nalazimo riječi jer nam je oboma pomalo neugodno. Samo ležimo, a ja te ljubim po vratu. Prođe nekoliko mjeseci i upoznao sam tvoje dvije cimerice, a ti moja tri cimera. Sljedeći vikend ćeš prvi put prespavati kod mene. Prvi put se posvađamo. Ne sviđa ti se što sam nepovjerljiv, sanjiv i neodgovoran. Meni se ne sviđa što si preglasna kad se napiješ i što sve mora biti po tvome. Prolaze godine i oboje smo pri kraju studija. Seksamo se dvaput, triput tjedno jer smo preumorni. I već se predobro poznajemo. Ti diplomiraš prva jer si vrednija. Ja otegnem još jednu godinu. Živimo zajedno u malom unajmljenom stanu. Zaposlim se prije tebe i radim dvanaest sati dnevno da možemo platiti stanarinu. Uskoro se i ti zaposliš i vidimo se samo navečer, nakon večere. Razgovaramo o svakidašnjim stvarima. Nakon nekoliko godina zatrudniš i rodi nam se djevojčica. Za vjenčanu kumu uzmeš sestru. Kad djevojčica napuni tri godine, preselimo se na gornji kat kod tvojih roditelja. Nađem novi posao, ti drugi put zatrudniš i odlučiš ostati kod kuće i brinuti se za djecu. Rodi nam se još jedna djevojčica. Ja sve više radim i sve manje razgovaramo. Djeca su ostavila traga na tvome tijelu. Grudi su ti se objesile i ne možeš se riješiti masnih naslaga na trbuhu i stražnjici. Počneš bojati kosu kričavom bojom i ići na aerobik. Ja na kraju ostanem bez kose i malo me probada u leđima. Preselimo se u kuću blizu mog radnog mjesta. Prva kći odlazi na studij, druga je u srednjoj školi. Problematičnija je od prve i nađem je kako puši travu u šupi. Ljutiš se, ali ti je zapravo svejedno. Izgubila si svu energiju, cijele dane gledaš televiziju, a ja još radim kao konj. Umre ti majka. Meni umre otac. Ljut sam na tebe jer nećeš ići sa mnom u brda. Na poslovnom seminaru spavam s deset godina mlađom kolegicom. Starija kći se uda i uzme mlađu za kumu. Predam je tamnokosom, zelenookom mladiću i napijem se, tako da me praktički moraš nositi kući. Mlađa kći ne ide studirati, nego se zaposli u tekstilnom poduzeću i dobije dijete. Ne želiš se brinuti za njega, govoriš da to neće biti tvoj unuk dok se ne uda za njegova oca. Kći prekine sve veze s nama.

Odem u mirovinu. Pristaneš ići sa mnom u brda. Na putu u dolinu udari me kap i umrem. Deset godina živiš sama u kući, zatim te kćeri daju u starački dom i podijele kuću. Za pet godina umreš i nakon tvog pogreba mlađa kći se na karminama tako napije da je vode na ispumpavanje.

“Oprosti”, kažem ti kada se lagano sudarim s tobom pri ulazu u autobus.

“U redu je”, odgovoriš i nasmiješiš mi se. Ja ti ne uzvratim osmijeh, nego sjednem sam postpuno straga. Gledam tvoju crnu kosu koja pada na naslon sjedala nekoliko redova ispred mene. Razmišljam o tome kako ti želim nauditi. Ili možda ne želim nauditi sebi. Između junaka i sebične svinje tanka je linija. Tokac kaže da će vrijeme reći stop. Ali u meni uvijek iznova zataji. Autobus krene. U njemu sam ja, ti i još nekoliko ljudi – tu je i ljubičasta gospođa i muškarac u kožnoj jakni. Svi idemo prema tvojoj stanici, koja je na kraju za sve ista. Ne znam bi li vrijeme vožnje rado provela sa mnom, crnokosa djevojko. Ne usudim se pitati te to. Zato ti činim nepravdu. Tebi i vremenu. Možda ću jednom riskirati i reći: “Vrijeme je za još jedan krug”. Ali ne danas.

Popraviš kosu i ustaneš. Glavu prislonim na prozor i zagledam se van. Izađeš jednu stanicu prije mene.

Sa slovenskoga prevela Ivana Tarle