Vrijeme izbora, vrijeme kulture

Sudeći prema rezultatima ankete koju je nedavno objavio Eurobarometar i o kojoj smo pisali u predzadnjem broju Zareza, europski građani (89% ispitanika) smatraju da kultura zauzima središnje mjesto u europskom projektu. Ne znamo kako hrvatski građani percipiraju ulogu kulture u hrvatskom projektu, ali se nameće pitanje kakav su značaj kulturi u svojim predizbornim programima dale političke stranke u Hrvatskoj.

Rasprave o kulturi koje se odvijaju u ovo predizborno vrijeme ne pokazuju da kultura zauzima značajnije mjesto u programima stranaka. Bio je to poticaj Slobodanu Šnajderu da se u Novom listu od 20. listopada 2007. (dakle, 35 dana prije izbora) upita “A gdje je ostala kultura?”, te da naglasi da ni u jednom od (dotadašnjih) predizbornih istupa političkih stranaka nije čuo ništa o kulturi.

Politika kontinuiteta ili nova kulturna politika?

U međuvremenu, samo je jedna stranka, SDP, predstavila svoju kulturnu politiku pod nazivom Stvaralaštvo i razvitak, ukazujući na važnost koju SDP daje kulturi u cjelokupnom razvitku Hrvatske. Kao odgovor, sadašnji ministar kulture održao je konferenciju za novinare o rezultatima rada Ministarstva u protekle četiri godine. Jedna stranka, HNS, u svojoj reklami stavlja kulturu i obrazovanje u “učiteljski” kontekst i ističe autoritet predsjednice/profesorice u odnosu na studente, upravo suprotno težnjama Bolonjskog procesa. HNS-ov program kao i program HSLS-HSS-a objavljeni na web stranicama više govore o marginalnoj ulozi kulture u našem društvu nego, da parafraziramo riječi Jana Figela, europskog povjerenika za obrazovanje, kulturu i mlade, “o važnoj ulozi kulture u međusobnom razumijevanju i toleranciji”.

Petnaestak dana prije izbora, to je sve što se u istupima stranaka može čuti o kulturi, pa razmotrimo barem ono što imamo – program SDP-a i rezime ministra kulture.

Program SDP-a temelji se na Strategiji kulturnog razvitka Republike Hrvatske koja je donesena 2002. godine. Strategija je prošla živu raspravu u Hrvatskom saboru. Bio je to prvi i – dosad jedini – put da se Sabor vrlo ozbiljno posvetio cjelokupnom pitanju kulturnog razvitka Hrvatske, od legislative, financiranja i decentralizacije do kulturnih odnosa većine i manjine i međunarodne kulturne suradnje. Danas, pet godina nakon prihvaćanja, evidentno je da je Strategija kulturnog razvitka u skladu sa smjernicama Europske unije (2007.-2013.), zasnovanima na strategijama iz Lisabona (Europa znanja) i Göteborga (Održiv razvoj).

U dokumentu Stvaralaštvo i razvitak formulirani su ciljevi kulturne politike koji obuhvaćaju očuvanje i razvijanje materijalne i duhovne baštine; unapređivanje kulturnog sustava; poticanje umjetničkog stvaralaštva; razvoj kulturnih industrija. Predviđa se dovršavanje triju reformi započetih u razdoblju 2000.-2003.: reforme upravnih tijela i Ministarstva kulture, načina odlučivanja i načina financiranja kulture. Smjernice uključuju unaprjeđenje rada i položaja kulturnih vijeća, razvijanje mješovitih fondova za ulaganje u kulturu, unaprjeđenje sustava poreznih olakšica, nadziranje korištenja spomeničke rente, gradnju novih kapitalnih objekata. Dio dokumenta odnosi se na rezultate kulturne politike postignute u razdoblju 2000.-2003. Posljedice sadašnjeg hadezeovskog upravljanja kulturom ocjenjuju se kao povratak na prijašnje hadezeovsko razdoblje političkog arbitriranja, ignoriranja autonomnog odlučivanja struke i kulturnih djelatnika, te sužavanja poreznih olakšica.

Kulturna politika SDP-a u novom razdoblju bit će, prema prezentiranom, politika kontinuiteta i težit će kulturi osigurati prominentniju ulogu u ukupnom razvoju hrvatskog društva. Međutim, ona ne ističe dinamiku i smisao potrebnih prilagodbi principima i praksama Europske unije, što eksplicitno uključuje promicanje interkulturnog dijaloga, poticanje kulturnih inovacija, te jačanje veza s ostalim svijetom. Ako 76% Europljana (u odgovoru na anketu) smatra da je glavno obilježje Europe kulturna raznolikost, onda kulturna raznolikost treba biti neizostavni dio svake kulturne politike. Europljani danas žive u tranzicijskom razdoblju, prijelazu od nacionalnih prema transnacionalnim kulturnim identitetima i modelima funkcioniranja. Stoga su Hrvatskoj, kao i Europi, potrebne nove kulturne politike umjesto politike kontinuiteta.

Rezime ministra kulture pokazuje da u prošlom četverogodišnjem mandatu HDZ-ova kulturna politika nije eksplicirana niti prezentirana javnosti. Možda “nemati” kulturnu politiku također znači kulturnu politiku. Ovdje je riječ o izvještaju u kojem se nabrajaju otvorenja muzeja i galerija, knjižnica, arhiva, konzervatorskih odjela, domova kulture, ulaganja u film, donošenje zakonskih akata, ali konceptualno “umrežavanje” svih tih aktivnosti ostaje netransparentno. Koji je smisao otvaranja 30 muzeja u situaciji kada većina postojećih nakon svečanih otvorenja ima zanemariv broj posjetitelja? Na takva pitanja nema odgovora, kao što nema niti naznaka budućih kulturnih programa i aktivnosti.

Novi izazovi kulturnih politika

Danas se o kulturnoj politici ne može govoriti bez osmišljavanja razvoja kulturnih industrija, digitalnih kultura, kulturnih participacija, tržišta i kulturne razmjene u globalnim okvirima. Kulturna politika se mora očitovati prema novim izazovima. Ona se mora pozicionirati prema svemu što predstavlja nove izazove za kulturne djelatnike, umjetnike, publiku. Ona mora osvijestiti položaj nacionalne kulture u globalnim okvirima. Ukratko, to znači kulturnu politiku Hrvatske percipirati kao dinamičan proces otvoren inovacijama u svim kulturnim područjima.