Ida Jagar  

Vrijeme je!

Projekt Touch Me Biroa suvremenih umjetničkih praksi - Kontejner započeo je 2003. i prvi je put prezentiran u festivalskoj formi 2005. godine u tvornici Badel, u suradnji s Multimedijalnim institutom. Pokrenut je sa ciljem ostvarivanja suradnje s umjetnicima koji u svojem radu koriste nove tehnologije i znanost te na taj način radikalno preispituju suvremenost. Naziv projekta, riječima autorica, “pomalo erotskih konotacija”, cilja na osjetilnu interakciju s publikom koja je česta u umjetničkim instalacijama te vrste. Festival je vremenom prerastao u višetjedno događanje koje uključuje i predavanja, panele, performanse, filmske projekcije te tematsku izložbu. 

Festival je tijekom svoje povijesti oživio raznovrsne prostore – od stare tvornice Badel u svojem prvom izdanju preko Studentskog centra do sadašnjeg izdanja u Galeriji Klovićevi dvori – ali i raznovrsne i raznorodne teme – od teme promišljanja mogućih budućnosti kroz zlouporabu inteligencije, (ne)obnovljivih izvora energije i tehnologije potrebne za njeno stvaranje, teme imperativa sreće, hedonizma i tehnologije užitka. Ove godine, Kontejnerski kustoski tim u suradnji s Martom de Menezes, umjetnicom koja je sudjelovala i na prvom izdanju festivala, priredio je novu temu – onu vremena, te tako puni naziv festivala glasi Touch Me Festival: Vrijeme je!

Što je vrijeme? Pitanje vremena jedno je od temeljnih i općeegzistencijalnih pitanja – je li vrijeme dio strukture svemira ili isključivo ljudskog intelekta? Postoji li vrijeme izvan nas samih? Što su to prošlost, sadašnjost i budućnost? Postoji li linearna vremenska crta ili je vrijeme savitljivo, kružno, prevrtljivo i neuhvatljivo? Bez obzira na mogućnost davanja odgovora, podčinjenost živih organizama vremenu od kojega i iz kojega se ne može pobjeći, neupitna je. Ta podčinjenost i fascinacija pojmom vremena provlači se kao temeljna preokupacija kroz sve radove predstavljene na izložbenom dijelu Touch Me festivala. Izlošci posuđeni iz Prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, poput fosilnih ostataka, i aparati za mjerenje vremena posuđeni iz Tehničkog muzeja u Zagrebu služe kao uvod u temu festivala, ali i postaju poveznica između znanstvenog pristupa mjerenju vremena koje biotehnološke procese promatra i umjetničko-znanstvenog pristupa koji te iste procese propituje i njima manipulira. 

Kao što zamišljamo da su organizmi čiju građu gledamo u fosilnim ostacima možda nestali u nekoj meteoritskoj kataklizmi prapovijesti, tako Erich Berger, umjetnik koji se primarno bavi informacijskim procesima, putanjama informacija te principima dubokog vremena i hibridne ekologije, putem instalacije POLSPRUNG – Testiranje za slučaj katastrofe, nastale 2012. godine, propituje kako bismo se ponašali u slučaju katastrofe nastale kao posljedice preokreta Zemljinih polova. Rad je nastao kao osvrt na ulogu medija u stvaranju trajnog izvanrednog stanja te je dio ciklusa radova koji se bave psihologijom i politikama katastrofe. Instalacija je prije svega interaktivna i poziva sudionike da osjete vibriranje magnetnog polja i da podijele svoje strahove od prirodnih i inih armagedonskih katastrofa. Dok s jedne strane katastrofa, kao točka u kojoj vrijeme nestaje, prouzrokuje strah i propitivanja, i suprotna strana takve kataklizmične budućnosti – beskonačno vrijeme, stanje vječne vremenosti – uzrokuje preispitivanje budućnosti i znanstvenih biomedicinskih procesa koji s gotovo fetišističkom predanošću rade na produljenju ljudskog trajanja.  

Umjetnici u borbi s vremenom Upravo se vremenom, kroz prizmu konstantne evolucije i mutacije, te vječnog linearnog postojanja, bave dva rada Marte de Menezes i Luisa Gracae, Evolucija na Petrijevoj zdjelici i Besmrtnost za dvoje. Prva je znanstvena instalacija koja nam omogućava da vidimo ubrzanu evoluciju, koju je Darwin opisao kao proces nasljeđa koji kroz mutacije stvara nove organizme. Naime, autori putem razvoja bakterije Escherichia coli, soja K-12 i B u Petrijevoj zdjelici pokazuju brzinu mutacije bakterije i propituju budućnost u kojoj, s obzirom na činjenicu da mutacijama organizmi postaju otporniji i prilagođavaju se okolini, sve veći broj E. coli sojeva postaje otporan na antibiotike. 

Instalacija Besmrtnost za dvoje istih autora bavi se sličnim pitanjima, ali i koketira s pomalo mračnjačkom idejom vječne budućnosti. U ovoj instalaciji, od oba su autora uzete bijele krvne stanice koje se laboratorijski obrađuju da bi stekle karakteristike besmrtnosti te se stvaraju dvije besmrtne stanične linije koje sadrže genetske informacije tih dvoje ljudi. Ta, kako ju je autorica nazvala “ironično romantična ili romantično ironična” instalacija, bavi se pitanjima suživota – dvije obesmrćene stanične linije ne smiju doći u kontakt jedna s drugom jer bi došlo do međusobnog uništenja. Besmrtnost za dvoje, kao i instalacija Evolucija na Petrijevoj zdjelici, daje novu perspektivu linearnom vremenu koje onda u tim slučajevima postaje ili sterilna vječna linija koju je nemoguće dirati, ili postaje monstrum-vrijeme koje poput super-bakterije izmiče kontroli. 

Koautorica instalacija, Marta de Menezes, portugalska je umjetnica koja se bavi istraživanjem sjecišta umjetnosti i biologije te radi u istraživačkim laboratorijima ukazujući na mogućnosti novih biologijskih tehnologija kao umjetničkog medija. U ovogodišnjem izdanju festivala sudjeluje i kao kustosica projekta. U razgovoru objavljenom na portalu Kulturpunkt, autorica se prisjeća suradnje s Kontejnerom u sklopu festivala 2005. godine, na kojem je sudjelovala s radom nature? u kojemu genetskom manipulacijom boja na krilima leptira propituje tradicionalna umjetnička sredstva. Autorica se također osvrće na način na koji publika percipira njene izrazito laboratorijski orijentirane radove: “Morate imati na umu da ne postavljate radove za prirodoslovni muzej i nije vam namjera biti didaktičan. Umjetnost nije didaktična, umjetnost je interpretativna i spekulativna, te ne bi smjela davati apsolutne odgovore, mora vas natjerati da razmišljate o pitanjima. Uvijek postoji rupa u razumijevanju umjetnosti, umjetnost je najbolje sredstvo nesporazuma. Umjetnost ne ovisi uvijek samo o umjetnikovoj interpretaciji određene teme nego i o gledateljevoj interpretaciji tog djela.”

Preokupacije trenutkom, perpetuiranjem i percepcijom dijele i radovi Eveline Domnitch i Dimitrija Galfanda. Na festivalu Touch Me sudjelovali su već 2011. godine, baveći se sonoluminiscencijom, fenomenom koji se pojavljuje kada se unutar komore ispunjene vodom zvučni valovi pretvaraju u svjetlosne emisije. Umjetnici koji se prvenstveno bave valnim pojavama i pitanjima percepcije istih, u performansu na otvorenju izložbenog dijela festivala, pod nazivom 10.000 paunovih pera u pjenušavoj kiselini, koristili su lasersko svjetlo za skeniranje površine nakupina mjehurića od sapunice za evociranje dinamike živih stanica. Putovanje čestica tema je i instalacije Memorijska para istih autora nastale 2011. u kojoj se unutar komore napunjene plinom niske temperature omogućuje vidljivost ioniziranih jezgri i prikaz prostorno-vremenskih putanja tih čestica.  

Vrijeme kao ispaljena strijela Ograničavanje prostorno-vremenskih putanja štakora u instalaciji slovenske umjetnice Špele Petrič pokazuje nam kako manipulirajući svjetlom upravljamo bioritmom ili biosom štakorica. Umjetnica propituje do kojih granica ide iskrivljavanje prirodnog ljudskog bioritma kulturnim i tehnološkim procesima te unutar instalacije nudi promatraču da putem aplikacije opservira promjene nastale na pokusnim štakoricama te tako i sam postaje dio eksperimenta. 

Analizirajući vrijeme s medijsko-umjetničkog aspekta, kao dio izložbe prikazuje se i izbor filmova Ivana Ladislava Galete, doajena domaće multimedijalne umjetnosti i međunarodno priznatog filmskog redatelja. Water Pulu, film u kojem tijekom snimanja vaterpolske utakmice najdinamičniji element – lopta – postaje najstatičnijim elementom te uzrokuje da promatrač, uz dezorijentiranost koja nastaje kao posljedica izvrtanja paradigmi samog sporta, između ostalog gubi i svijest o vremenu koje bi trebalo protjecati na platnu.

Možda najzanimljiviji izložak Ivana Ladislava Galete koji analizira vrijeme, Dva vremena u jednom prostoru, temelji se na filmu U kuhinji Nikole Stojanovića. Filmom snimljenim u 12-minutnom kadru Galeta manipulira i kreira dvostruki filmski zapis s pomakom od 9 sekundi. Godine 1984. Galeta mijenja taj tehnološki postupak i izvodi ga u laboratoriju pretapanjem dviju kopija s pomakom od 216 sličica u sekundi. Na taj način mijenja čitavu vremensku strukturu priče i konstruira nove, paralelne stvarnosti unutar jednog filmskog kadra. Treći film Ivana Ladislava Galete izložen u sklopu festivala je PiRâMídas 1972. – 1984. koji svojim postavom od četiri različita kadra željezničke pruge koja odmiče, u isto vrijeme negira linearni prikaz pruge i tematizira postav filmske kamere kroz obrnute slike. Uz filmove, izložen je i jedan zvučno-filmski projekt Zvučni projekt br.1, Ubrzanje u kojemu autor Chopinov Minutni valcer ubrzava s osnovne brzine na sve veću, a čije promjene u frekvencijama možemo pratiti na ekranu. 

Osim izložbe, što je postalo uobičajena festivalska praksa, u sklopu ovogodišnjeg izdanja održana su predavanja najistaknutijih sudionika festivala. Na Institutu za fiziku, Institutu Ruđer Bošković i u prostorijama KSET-a umjetnici su govorili o vlastitim eksperimentalnim metodama i iskustvu bavljenjem znanosti i biomedicinskim istraživanjima. Sama izložba Touch Me: Vrijeme je! postavljena je u prizemlju i podrumu galerije Klovićevi dvori do 7. prosinca, a tijekom festivala predviđene su i radionice forenzike za djecu i odrasle intermedijskog umjetnika Gjine Šutića gdje svi zainteresirani mogu doznati “tko je ubio svinju i kako se riješiti trupla”. Festival će biti zatvoren performansom Robertine Šebjanič i Aleša Hienga – Zergona pod nazivom echo 10 na -9, u subotu, 6. prosinca u podne.  

Isaac Newton zamišljao je vrijeme kao ispaljenu strijelu. Einstein je otkrio da se vrijeme drugačije percipira kada se krećemo kroz prostor. Vrijeme mjerimo, planiramo, cijepamo u manje komadiće, gubimo, dajemo ga, nemamo ga, stavljamo ga u kalendare, gregorijanske, indijske, iranske, majanske, hebrejske. Mjerimo ga cvijećem, titrajima atoma cezija, izmjenom Sunca, Mjeseca, položajem zvijezda. Možda je vrijeme da se opustimo i mjerimo ga od jednog Touch Me festivala do drugog.