Vrijeme je da se krene

Thanky you, America – naslov je uvodnika dnevnika The Guardian od 9. studenog ove godine. Riječ je o otvorenoj zahvali američkim biračima što su na izborima za oba doma Kongresa, dva dana prije, više glasova dali predstavnicima iz Demokratske stranke. U tom je trenutku bilo sigurno da demokrati imaju uvjerljivo vodstvo u Predstavničkom domu; točnije, od 435 zastupničkih mjesta imat će njih 229, deset je nezavisnih kandidata, a republikanska manjina iznosi 196. Ono što se s nestrpljenjem očekivalo, doslovno svake minute, bili su službeni rezultati za Senat, jer je agencija Associated Press već objavila da je demokratski zastupnik Virginije Jim Webb pobijedio s 7200 glasova više. Kada je i ta vijest potvrđena, obje su stranke dobile po 49 zastupnika u Senatu, a za prevlast demokrata zaslužni su nezavisni zastupnici Bernie Sanders iz Vermonta i Joe Lieberman iz Connecticuta, koji su se odmah po zatvaranju biračkih mjesta javno očitovali da se priklanjaju demokratskom bloku. Tako su demokrati vratili vlast u Senatu nakon četiri godine, a u Predstavničkom domu nakon dvanaest, te ne iznenađuju reakcije poput – napokon! ili emotivne poput zahvale The Guardiana.

Prva žena u povijesti na čelu Kongresa

Naime, politička klima i, kako bismo na našim prostorima rekli,”stanje nacije” u kojoj su tako dugo dominirali republikanci, SAD je od zemlje kao svojevrsnog simbola otvorenosti, demokracije, boljeg života, pretvorila u državu od koje se, najblaže rečeno, osjeća nelagoda. Presudan je, prema gotovo svim političkim analizama bio rat u Iraku, broj mrtvih i američkih vojnika koji iz dana u dan raste, i ta činjenica zapravo traži svojevrsnu opreznost. SAD je u povijesti već pokazao samodopadnost i neempatičnost prema Drugima, odnosno da će se promjena poduhvatiti tek onda kada im zasmrdi ispod vlastitog prozora. Prije toga, Amerikanci nisu osobito raspoloženi za razumijevanje i udubljivanje u tuđe probleme, pa i onda kada ih uzrokuju. O stavovima i razumijevanju Amerikanca mnogo govore i podaci koji se kao kurioziteti ili posebno važni dijelovi pobijede demokrata ističu u svim američkim medijima. Prvi se odnosi na Keith Ellisona, 43-godišnjeg pravnika iz Minneapolisa, Minesota koji je prvi musliman koji će ući u Predstavnički dom Kongresa. Drugi se odnosi na 66-godišnju Nancy Pelosi – “prvu ženu u povijesti SAD-a na čelu Kongresa”. Sama činjenica da se tako nešto nije dogodilo ranije mnogo više govori u prilog krive percepcije SAD-a kao središta slobodarske misli, odnosno govori nam što SAD sve, barem do sada, nije bio.

No, kako je pobjeda demokrata važan politički iskorak, valja mu priznati vrijednost, pa uostalom i za to dvoje prvih – muslimana u zakonodavnom tijelu i ženi na zapravo trećoj po važnosti funkciji u državi – jer, napokon su i to napravili. Sve zajedno važan su signal ne samo domaćoj, američkoj javnosti, nego će zasigurno imati i nemalog utjecaja na svjetska politička rješenja. Globalno, ali i na lokalnim razinama. Ostavka Donalda Rumsfelda, Busheva ministra obrane tek je prva od niza vrlo egzaktnih promjena koje će zasigurno uslijediti, ma koliko George Bush i s takvim promjenama u Kongresu ima slobodne ruke kada su u pitanju nacionalna sigurnost i obrana. Ali ta izborna pobjeda ima, točnije trebala bi imati, i neke dugoročno gledano važnije posljedice – npr. kraj neokonzervativizma koji se poput pošasti raširio planetom, koji je usvojila i Europska unija, iako je čine države koje se tako vole hvaliti svojim povijesnim bljeskovima kojima su unaprjeđivale svijet. Diskusija, propitivanje o boljitku i napretku dakako traje već više od pedeset godina, ali to nije zaustavljalo rigidnost i zatvorenost nekozervativističkih nastojanja, ma koje “boje” bili.

Osamljena i oslabljena Amerika

Kao znakoviti kraj koji je ujedno i početak, rezultate izbora vidi i komentator The Guardiana Timothy Garthon Ash, koji primarno podsjeća na dvije važne riječi na kojima se temelji postanak SAD-a – Liberty and Law (Sloboda i Pravo). Istovremeno, vrlo jasno ukazuje da sada svi imamo priliku vidjeti kako je politika zatvaranja Ameriku, ma koliko bogata bila, osamila i time oslabila. I iz toga zaključuje i daje jasnu uputu da je najnovija pobjeda Demokratske stranke početak “potrage za nečim čemu se još ne zna ime”. Čini se da ovaj put odgovornost za iznalaženje i imenovanje toga nije isključivo na SAD. Stvarno napuštanje samodopadnosti i uključivanje Drugih bila bi ona pobjeda demokrata, time i najveća, koja se nazire kao želja u izbornim rezultatima. Ma koliko se usta krivila u ironični osmijeh, maštanje nije tek neutemeljeni zanos, ono u sebi uvijek nosi i onaj kreativni potencijal koji nas može učiniti boljima.