Silva Kalčić  

In memoriam - Vrijeme Murtić

algoritmi u muzeju

Slika je slavljenje čina slikanja

F. Kline

Drugog dana nove godine u 84. godini umro je Edo Murtić, koloristički slikar koji je u bivšoj Jugoslaviji bio sinonim za modernog umjetnika. Kritičar Darko Glavan smatra da je Murtićevom otkrivanju i društvenom konsolidiranju novih umjetničkih puteva na izvjestan način dužan gotovo svaki drugi hrvatski umjetnik druge polovice 20. stoljeća, od toga neki gotovo bezobrazno izravno.

Do prepoznatljivog slikarskog izraza Murtić dolazi tijekom putovanja u Ameriku koja je upravo tada, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Europi otela primat u umjetnosti. Tamo upoznaje novi rad gestom Jacksona Pollocka i američki apstraktni ekspresionizam. No umjesto priklanjanja pollockovskom slikarstvu geste, iako poput njega radeći na platnima golemog formata, Murtić je radije usvojio tašizam, slikanje mrljama i kaligrafskim linijama, ali još kistom, za razliku od Pollocka koji boju na platno položeno na pod izlijeva iz limenke, nanosi zidarskom lopaticom, štapom ili spužvom.

Smrt Ede Murtića neposredno nakon miniranja kumrovečkog portreta Josipa Broza Tite u nadljudskoj veličini, označava prijelomni trenutak za hrvatsku umjetnost antifašizma. Naime, Murtić se 1943. priključio antifašističkom pokretu, čijih se ideja nije nikad odrekao. Kao partizan je na padobranskoj svili u Topuskom (na Kongresu kulturnih radnika 1944.) sa Zlatkom Pricom ilustrirao poemu Jama Ivana Gorana Kovačića, vizualizirajući jezive stihove jednog sužnja:

A mene dragost ove krvi uze

i ćutio sam kapi kao suze...

Slikanje kao razmišljanje

U Americi i Kanadi 1951. (gdje ostaje do 1953.) Murtić novim jezikom apstraktnog ekspresionizma (tašizma) slika ciklus Doživljaji Amerike: urbane prizore velegrada, slike nalik na brzu vožnju američkim teritorijem: autocesta, vijadukata, semafora, neboderske gradnje... To je u nas tada bio novum, gotovo istodobno s govorom Miroslava Krleže na Trećem kongresu Saveza književnika u Ljubljani 1952. Krleža tada u nadosobnom govoru, uz blagoslov političkog vrha koji ipak nije pristajao na radikalnije promjene, poziva na dokidanje socrealizma koji se smatrao državnom umjetnošću. Zajedno s Eksperimentalnim atelierom EXAT 51 koji se izrazio i manifestno (a i žestoko napao Murtićeve freske u zagrebačkom Ritz baru ne podnoseći idejno/ideološki obojena djela), Edo Murtić je figura koja utjelovljuje upravo tu radikalnu promjenu stila, u odnosu na kratkotrajno poslijeratno razdoblje socrealizma. Murtićeve slike gestom će zadržati figurativnost izraza – pa tako i spomenuti ciklus doživljaja Amerike, svojevrsni putopis u slikama urbanog krajolika, električnom rasvjetom i mrežom prometnica dinamiziranog zapadnog velegrada. U kasnijim slikama konkretnost motiva postupno se transformira u ideju o motivu, a zatim u apstrakciju, ali nikad u nepredmetnost: struktura apstraktnog djela više je ili manje (ne)ovisna o pojavnom svijetu (kao impresija, improvizacija, kompozicija). Murtićeve radove karakterizira dinamizam linija, eksplozija boja i svjetlosti, ekspresivnost geste, snažni potezi kistom: kada se brzo slika, u djelo se uključuje snaga trenutka, a to je nezamjenjivo. Slike su rezultat neposrednog i izravnog djelovanja u vremenu i prostoru, spoj ritmičkih pokreta ruke i psihičkog automatizma – moguća je djelomična, ali ne i potpuna kontrola rezultata rada. Murtić na svojim slikama uvijek nalazi lijevu i desnu stranu, gornju i donju. Od šezdesetih kombinira tašizam i enformel, od kojega usvaja smeđe zemljane tonove i crnilo umjesto dotadašnjeg kolorističkog vikanja. Kaligrafsko crnilo daje snažan ritam i ekspresivnost kompoziciji slike. Glavni sadržaj slike je trag, svjedočanstvo izvršene akcije. Akciono slikarstvo karakterizira slikanje kao razmišljanje.

Slikarski mit Mediterana

Iako rođen u Podravini (Velika Pisanica kraj Bjelovara), a odrastao (kao dečko s Trešnjevke kazao je: “Crtao sam sve što sam vidio oko sebe, kola, sirotinju, klošare, potleušice, Cigane...”) i živio u Zagrebu, od kraja sedamdesetih Edo Murtić slika nekoliko velikih ciklusa mediteranskog krajolika. Marko Grčić u Globusu ističe da je Murtić, uz Doce Frane Šimunovića i Gromače Otona Glihe, hrvatski mediteranski krajolik izdigao do nacionalnog simbola. Vrsarski otoci moga djetinjstva na praznicima kod none u starom gradu – gdje je svoju drugu kuću imao i Edo Murtić – zapaljeni zrakama zalazećeg sunca, kao i nepoznata jeza noćnog kupanja između njihovih tajanstvenih gromada, zaista podsjećaju na Murtićeve slike istog motiva, razlivenih crvenih i žutih ili noćnih, plavih tonova. Na vrsarski ciklus nadovezat će se drugi, oči straha, u kojemu emocionalni tretman boja postiže maksimum ekspresije nelagode. Početkom devedesetih Murtić slika i kamenolom Montraker u Vrsaru, u kojemu svakoga ljeta studenti kiparstva bruse svoju vještinu. Zažarenost boja nadalje nalazi opravdanje u temi primorskih požara (od 1985.), na koje formom podsjećaju i čempresi, vertikale u mediteranskom krajoliku (Čempresi, 1986.). U jednom od posljednjih ciklusa crteža i grafika pod naslovom Viva la muerte, podnaslova Hommage Miroslavu Krleži, Murtić svojem djelu daje literalnu potku kao mogući način čitanja traumatične hrvatske stvarnosti tijekom rata. Radi prijateljstva je 1940. ilustrirao zbirku pjesama Crveni konj pjesnika Jure Kaštelana, još na tragu realizma i intimističkog slikarstva koji karakteriziraju njegovo rano razdoblje slikara koji se traži.

Politička vertikala

Najpoznatiju Murtićevu fotografiju snimio je Tošo Dabac 1946. u njegovu ateljeu. Umjetnik je u trenutku nastanka fotografije imao 25 godina. Svoje zrelo razdoblje, s gotovo picassovskom kvantitetom radova, postigao je u ateljeu koji si je dao urediti također vrlo produktivni Vlaho Bukovac na Tomislavovu trgu 18 u Zagrebu.

Nazvan hrvatskim Picassom, Murtić se lagodno kretao u svim likovnim medijima (grafika, kazališna scenografija, keramika, mozaik, tapiserija, slikanje neslikarskim i industrijskim materijalima poput emajla), prateći svjetske trendove bez epigonstva. Iako individualist, u vrijeme umjetničkih grupiranja i druženja kao medija umjetnosti, od 1956. do 1962. Murtić djeluje u slikarskoj grupi Mart, sa Zlatkom Pricom i Ivanom Kalinom. “Za Edu Murtića baš svi znaju”, izjavit će o Murtiću posthumno Vatroslav Kuliš, predsjednik HDLU-a. Vjeran?Zuppa govorit će o Murtiću kao o “političkoj vertikali koja nije zaboravila siromaštvo iz kojeg je izrasla, i skrivala činjenicu sudjelovanja u NOB-u”. Murtić se danas smatra svojevrsnim državnim umjetnikom bivše zemlje: napravio je djela za predvorje Centralnog komiteta SKH (popularnu Kockicu), Spomen kosturnicu u Čazmi, tapiseriju za prekrasnu zgradu visoke moderne iz pedesetih, koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, prvu s projektiranom akustikom u nas...

Na izložbi u povodu 152. godišnjice Komunističkog manifesta u Domu HDLU-a u Zagrebu, Igor Grubić je napravio svojevrstan peep-show; kroz rupicu u montažnom parapetu posjetitelji izložbe mogli su vidjeti pregrađeni mural Ede Murtića socijalne tematike, s početka pedesetih, kada je Meštrovićev paviljon imao funkciju muzeja revolucije i radničkog pokreta. “Probijajući malu okruglu rupu u zidu, Igor Grubić otvara pogled na fresku i na prošlost koju je vladajuća nomenklatura devedesetih nastojala zaboraviti.”

Pravi slikar 20. stoljeća

Od formalnog obrazovanja, Edo Murtić je završio Obrtnu školu, kasnije Školu za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Studirao je (1940.-1941.) na Likovnoj akademiji u klasi Petra Dobrovića u Beogradu, i potom (1941.-1943.) na zagrebačkoj, kao student Ljube Babića. Murtić je prvu izložbu imao u Zagrebu 1935. i potom još oko 150 samostalnih izložbi, te je sudjelovao na oko 300 skupnih, među kojima su gotovo sve najznačajnije svjetske izložbe: bijenala u Sao Paolu i Veneciji, Documenta u Kasselu, itd. Kao slika zaokruženog životnog djela, Murtić je dobitnik nagrade AVNOJ-a, kao i srebrne plakete pape Pavla VI. O Murtiću piše članak Pierre Restany, teoretičar i organizator prve izložbe francuskog pop-artističkog pokreta novi realizam: Restany ga naziva “pravim slikarem 20. stoljeća” i internacionalnim protagonistom gestualnog vitalizma. S njegovom smrću završilo je “vrijeme Murtić” ili “vrijeme ukorijenjenosti čovjeka u stilu” (radije nego s obzirom na geografske i povijesne danosti) kakvim ga je okarakterizirao Restany.

Za program Slobodna Evropa Murtić je 2004. izjavio: “Jedino pravo mjerilo umjetnika je gdje su mu pohranjena djela, u kojim muzejima, u kojim galerijama, u koliko galerija u svijetu, ali ne nekakvih malih, privatnih...” Kao i nedavno preminuli Julije Knifer, Edo Murtić je jedan od (uistinu samo) nekoliko hrvatskih umjetnika koji su stekli svjetsko priznanje i čija se djela nalaze u zbirkama renomiranih muzeja i galerija u svijetu, od Tate Gallery do galerije Peggy Guggenheim i Davida Rockfellera.

Ministar kulture Božo Biškupić u brzojavu sućuti Murtićevoj obitelji naziva ga majstorom ekspresije kojem su se s jednakim poštovanjem obraćali državnici i posjetitelji galerija. Marina Baričević će o ulozi umjetnika u svome vremenu napomenuti da Edo Murtić nije samo protagonist, nego i tema.

Na otvaranje svoje izložbe u bečkoj palači Harrach u listopadu prošle godine došao je izravno iz bolnice. Posljednju veliku izložbu u Zagrebu Murtić je imao 2003. u Modernoj galeriji, stoga je vrijeme da mu se priredi retrospektiva koja će, nažalost, zaključiti njegov veliki opus, te da mu se objavi, poput završnog obračuna, ozbiljna monografija (iako će to svakako prije učiniti najveći talijanski izdavač Mondadori). Igor Zidić poetično napominje da Murtić na svojim platnima prikazuje “veliko Konkretno Prirode” istodobno s “velikim Apstraktnim Svijeta” – zemaljskim (kamen, zemlja, list...), morskim (voda, pijesak, stijena, trava...), atmosferskim (oblaci, mrakovi, svjetla na nebu...). Navodi i to da je Murtić do kasne dobi sačuvao radoznalost i svježinu zamisli, izgovarajući i kao 80-godišnjak famozno Goyino Još učim. Zlatko Gall će u Slobodnoj Dalmaciji Murtića nazvati “slikarem vulkanske snage i geste” koji je još za života postao “hodajuća institucija” čiji su rukopis mnogi kopirali, a uspješno posvajali samo rijetki. Iako, naravno, nikad u potpunosti – eksplozivni duktus ili potez kista odaje slikarov rukopis i izraz je njegova i temperamenta i stila; faktura, pokret umjetnikove ruke koja drži kist – ostaje jedinstvena.