Vrtoglavica tjelesnosti

Svim uljudbenim trudbenicima u Domovini i Iseljeništvu opće je nepoznata notorna činjenica da je već punih sedam godina časopis Tvrđa jedan od najboljih časopisa za književnost, teoriju, dokolicu te mnoge druge lijepe i u svakodnevnom životu korisne znanosti i umjetnosti. Mnogi bi rekli zapravo i jedini tog tipa, u vremenu nesklonome teoriji i kritičkom interdisciplinarnom promišljanju, akademskim znanostima odmetnute zbilje. U tom je razdoblju jedino, pa možda i sasvim skolastičko pitanje bilo, može li nešto jako dobro biti još bolje, odlično itd., jer pogana ljudska priroda nema drugog posla nego u ekstazi apstraktnog nezadovoljstva neskromno težiti savršenstvu. Ovom prilikom, međutim, nije riječ o puko retoričkom pitanju. Najnoviji je broj Tvrđe, naime, pokazao da i od dobroga ima bolje, izvrsno… nazovite to kako hoćete.

Kvalitativni skok

Riječ je o višestrukim organizacijskim promjenama na više razina, koje su u konačnici urodile kvalitativnim skokom. U dosadašnjem razdoblju, uz visoku razinu standarda i orijentacije prema raznovrsnosti i interdisciplinarnosti, bilo je, ipak, određenog koncepcijskog lutanja i ponekad sasvim očitog “krpanja broja”, pa su oscilacije u kvaliteti, iako neznatne, bile vidljive. U posljednjih nekoliko brojeva kvaliteta kao da se ustalila zajedno s radikalnom orijentacijom na suvremenost i aktualnost, ali ne kaskanjem za zbivanjima nego hodom ukorak, pa čak i otvaranjem tek nadolazećih tema. A upravo je to ideal svakog časopisa od ugleda – stvarati teme a ne biti samo odjek aktualnosti (iako je i sama aktualnost kod nas već visok domet).

Sve u svemu, prelaskom iz Pučkog otvorenog učilišta Ivanić Grada (grada možda i najpoznatijeg baš po Tvrđi) u okrilje novog izdavača, HDP-a, i okupljanjem relevantnog uredničkog odbora (Bazdulj, Filipović, Kirinić, Osojnik, Roško) Paić je, čini se, stvorio uvjete za gotovo novi časopis, i da ima potrebe moglo bi ga se komotno nazvati Novom Tvrđom. Razliku u uredničkoj orijentaciji potvrđuje i razlika u podnaslovu – sada su tu modernije odrednice: teorija-kultura-vizualne umjetnosti, umjesto tradicionalnih i preopćenitih: književnost-umjetnost-znanost. Došlo je do promjene i u vizualnom identitetu, pa je Tvrđa sada elegantnija (izduljenija, većeg formata, nešto tanja) i preglednija, na kvalitetnijem papiru, protkana većim brojem kvalitetnih fotografija koje se referiraju na temu. Drugim riječima forma i sadržaj idealno su se poklopili, pa u ruci imamo malo remek-djelo primijenjene časopisne znanosti i umjesnosti.

Tijelo i vizualna kultura

U sadržajnom pogledu riječ je o tematskom broju posvećenome fenomenu tijela. Časopis je podijeljen na deset, gotovo podjednako velikih poglavlja koje obično otvara domaći autor, uvodnim tekstom, za kojim slijede suvremeni strani autoriteti na određenom području. Istini za volju, ne može se reći da je tema tijela potpuno nova na našem kulturno umjetničkom i teorijskom tržištu. Ona se njime diskretno provlači unatrag desetak godina, disperzirana sad u kazalištu, sad u konceptualnoj likovnoj umjetnosti, ponekad u filmu ili književnosti, ponekom teorijskom članku itd., ali nikad dosad nije bilo tako temeljite obrade tog fenomena iz različitih aspekata koncentriranih na jednome mjestu, u tiskanome obliku. Tako će se ovaj broj, poput nekad slavnih temata Književne smotre /Umjetnosti riječi/Republike, vjerojatno prometnuti u obveznu literaturu na mnogim društveno-humanističkim i umjetničkim kolegijima diljem Domovine i Iseljeništva. A i šire.

Prvo je poglavlje, Tijelo i vizualna kultura, kako i dolikuje, uvodno-”didaktičkog” i metodologijskog karaktera. Predstavljeni su radovi Hartmuta Bohmea, W. J. T. Mitchella i Miška Šuvakovića koji iznose abecedu suvremenog pristupa vizualnosti u kontekstu kulturalnih studija i teorije suvremenih likovnih i konceptualnih umjetnosti, koje se nekako samorazumljivo drže “prirodnim” medijem fenomena tijela, barem u tradicionalno shvaćenim predstavljačkim umjetnostima. Ovdje treba posebno istaknuti Mitchellove tekstove Pokazati gledati i Umjetničko djelo u razdoblju biokibernetičke reprodukcije kojima on, na tragu Marxa, Benjamina, Deborda i Dantoa (u najmanju ruku) postavlja temelje suvremene teorije onoga što se danas zove vizualna kultura, kojom tek teorijom možemo opisati tekuću suvremenost.

Koliko s vizualnom kulturom, tijelo je povezano s načinom kako ga kultura samorazumijeva na kolektivnom i pojedinačnom planu, dakle s fenomenom identiteta. Ljiljana Filipović nas uvodi u “otajstva” suvremenih kretanja na tom planu, koja su globalno ocrtana trendom fragmentacije kolektivnih identiteta, na što uvjerljivo ukazuje argentinski psihoanalitičar Enrique Carpintero, dok Linda Nochlin sličan proces, samo sada fragmentacije tijela uočava u djelima likovnih umjetnosti od razdoblja moderne prema našoj suvremenosti. William V. Dunning piše o Postmodernizmu i konstruktu djeljivoga sebstva u djelima Anselma Kiefera, a Janine Chasseguet-Smirgel o tretiranju tjelesnosti u radovima Foucaulta, Passolinija i Mishime.

Spektakl mode

Kako je danas nemoguće zamisliti ljudsku tjelesnost bez fenomena mode, u njezin spektakl uvodi nas naš najpoznatiji teoretičar tog fenomena Ante Tonči Vladislavić, i to kroz dva poglavlja – Spektakl mode i Teorija mode. Da je moda složen i niti malo banalan fenomen o kojemu se može ozbiljno filozofirati znamo još o Rolanda Barthesa, ali o svim licima i naličjima mode u zadnjih nekoliko desetljeća doznajemo iz pera najpoznatijih teoretičara mode danas, u rasponu od Caroline Evans i Christophera Brewarda, do Llewellyna Negrina i Stavrosa Arabrtzisa (ima ih još, ali tko bi ih sve nabrojao). U radovima svih njih moda se očituje kao ambivalentan fenomen koji postupno napušta praksu mode kao selektivne slike lijepog i poželjnog pakiranja tijela nego “kao samostalan i strukturirani jezik… kao komunikacijsko sredstvo želje koja ima pravo na pomicanje svih predvidljivih granica estetizacije i značenja: tu se u svojevrsnom spektaklu pojavljuju slike života u vjenčanju sa simbolima smrti, tijelo se prezentira simbolom, stvarno se ostvaruje nestvarnim, vrijeme se doživljava kao neuhvatljivo i prošlo pored kojega se iluzija pokazuje kao jedina stvarnost”. I sad vi kupite nove hlače, ako se usudite.

Korak dalje u samo srce tame teorije vizualnih medija vodi nas Krešimir Purgar u poglavlju Vizualizacije simboličkog tijela. Sada su tu pored slikarstva i film (Pollock/Rothko – Transamerica, Duncana Tuckera,) te konceptualna umjetnost Vanesse Beecroft. Purgar iznosi tezu da je “…emancipacija političkog tijela podržana emancipacijom tijela u suvremenim umjetnostima, ali ne, kao što bi se moglo pretpostaviti ekscesnom prisutnošću tijela ili njegovom transgresijom i autodestrukcijom, već paradoksalnim odustajanjem od reprezentacije tijela u slici” što se očituje u djelima spomenutih umjetnika. Na području filma i filmske geste podržava ga zanimljiv tekst velike filozofske face Giorgia Agambena, a u svim ostalim kozmičkim temama, turbo-in vizionarsko-teorijski bračni par Arthur i Marilouise Kroker. U kratkom ali sadržajnom razgovoru u kojemu Purgar provjerava koliko su se ostvarile njihove teze iz vizionarske knjige Body Invaders:Panic Sex in America (1987.) – a doznajemo da je većina njihovih tvrdnji izdržala kušnju povijesti – tema kraja transgresivnog tijela, poput onoga u filmu Transamerica, čini se najdalekosežnijom.

Povijest tijela i tjelesnosti

U Dramu tijela, feminističko poglavlje o povijesti zatajenja tjelesnosti/spolnosti ili somatofobiju u povijesti europske kulture, uvodi Nataša Govedić uz pratnju već glasovitih dama korporalnog feminizma: Judith Butler, Luce Irigaray i posebno Elizabeth Grosz.

Zoran nas Roško vodi kroz suvremeni svijet koji postaje tijelom, tijelo placebom, a smisao, što već dulje znamo – tumorom, u dijelu pod naslovom Bodyspotting. U biti, riječ je o umjetnicima koji tijelo tretiraju kao meso, i, tako, svašta s njime rade a predstavljaju ih Mark Dery (Damiena Hirsta), Rainer Topitsch (čitavu scenu) i Laurent Courau (Lukasa Zpiru). Da, uglavnom ljudi s osjetljivim želucem ne bi trebali pohoditi njihove “izložbe”, ali zgodno je za meditirati. A ako ste baš zagriženi, možete u fakire, kao što je primjerice kroz Rolanda Laomisa “izronio” fakir Musafar, perzijski mistik iz 13. stoljeća. Sada njih dvojica u istome tijelu čine najpoznatijeg gurua tjelesnih obreda u Americi i značajnog autora različitih praksi konceptualne umjetnosti, ovdje predstavljenoga zanimljivim intervjuom.

U nešto lakšem tonu, kroz povijest tijela i tjelesnosti u europskoj kulturalnoj povijesti, vodi nas Mirna Cvitan Černelić, uz pomoć povjesničara Georgesa Vigarella (povijest ljepote i uljepšavanja) Phillipe Perrota (povijest tijela žene i odnosa tijela i odjeće), Jean-Claude Kaufmanna (ženske grudi i odnos prema obnaženom tijelu kroz povijest), dok Yves Michaud razmatra problem tijela u suvremenoj umjetnosti. Zanimljivo je da su to sve pripadnici šireg kruga povjesničara koji su na tragu poznatih analista (Bloch, Febvre, Le Goff) radili na monumentalnom historiografskom djelu Histoire du corps (2006.) francuske grupe autora (Corbin, Courtine, Vigarell). Ovim poglavljem završava temat o tijelu, dok prostor do kraja časopisa popunjavaju zanimljiv Austerov literarni eksperiment i Paićevo podsjećanje na važnost filozofije Jean-Paula Sartrea, kao jedne antropologije slobode.

Spoznajni šok

Kao što se lijepo može vidjeti, riječ je o svježem obilju podataka, aspekata i pristupa, od kojih se čovjeku zavrti u glavi. Sva ta fizička i duhovna, pojedinačna i kolektivna, povijesna i suvremena, estetička i genetička, realna i simbolička tijela u okrilju znanosti i umjetnosti, politike i povijesti, nužnosti i slučajnosti tjeraju da se čovjek zamisli nad vlastitom protežnosti, ali i svijetom u kojem naša tjelesna malenkost više nije ono što je nekad bila, ili što mi samorazumljivo mislimo da jest. Međutim, ta je kulturološka vrtoglavica potreban i koristan šok u razumijevanju svijeta u kojemu živimo, a posljednji broj Tvrđe je pokazao da i časopisi mogu i moraju svemu tome dati važan doprinos. Za očekivati je, samo, da se tako i nastavi