Dirigentici se mora priznati da je zvuk orkestra pročistila i ispeglala – no glazbeno je ruho Figarova pira u tom kemijskom čišćenju i previše dezinficirano, pa i sterilizirano, te je ostalo lišeno boje, okusa i mirisa
Uz premijernu izvedbu Mozartova Figarova pira u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 6. veljače 2016.
S Mozartovim Figarovim pirom ne može se pogriješiti – riječ je o neupitno o jednoj od najboljih opera svih vremena, s jednim od najboljih (i najzabavnijih!) libreta u povijesti opere, temeljenim na komediji koja ni nakon više od dvaju stoljeća nije izgubila ništa od svoje prštavosti (pa makar i jest izgubila podosta od svoje izvorne političke subverzivnosti). Za Figarov pir moguće je osigurati barem prihvatljivu solističku postavu i orkestar u manje-više svakoj opernoj kući, a publika će kazalište puniti čak i ako konkretna produkcija ne bude u svim segmentima savršena. K tome, libreto i glazba gotovo da sami režiraju predstavu, pa ih režija treba samo dobro potcrtati, bez potrebe za nadopunjavanjem njihovih nedostataka (kao što je slučaj čak i u nekim drugim vrhuncima operne literature).
Ako svemu tome pridodamo i mogućnost da premijeru upravo te predstave novi premijer odabere za svoje prvo ukazivanje na nekoj kulturnoj priredbi, što će samo još dodatno pridonijeti “glamuroznosti” čitavog “eventa”, nitko neće biti sretniji od ravnatelja (ili, u konkretnom slučaju, intendantice) dotičnoga kazališta.
Rehijerarhizacija medijacije
I zaista, sreći Dubravke Vrgoč te subote, 6. veljače zime Gospodnje 2016., vjerojatno nije bilo kraja, a šefičin ponos poslušno je odzrcalila i marketinška služba, koja je na službenim internetskim stranicama zagrebačkoga HNK fotografijama s domjenka nakon premijere dala gotovo jednak prostor kao i fotografijama iz same predstave. Velik je to bio izazov za središnju nacionalnu kazališnu kuću, jer valjalo je na primjerena mjesta smjestiti sve uglednice i uglednike, sponzore i pokrovitelje, a u prigodnom su prevrednovanju uloga i rehijerarhizaciji medijacije kazališne djelatnosti deblji kraj izvukli kazališni kritičari. Došla su neka nova vremena, u kojima ne treba više zdravo za gotovo prihvaćati nekadašnja stečena prava, bilo da je riječ o proračunskim dotacijama za razne segmente kulture i medija, bilo da je riječ o mjestima u osmom redu HNK-ova partera. Autor ovih redaka Figarov pir pratio je s neudobnih pomoćnih sjedala u posljednjem redu partera, i pritom je prošao bolje od nekih svojih kolega koji su predstavu morali slušati, a tek donekle i gledati iz mjesta na balkonu.
No, budimo pošteni – tvrdoj stolici usprkos, s dodijeljenog se mjesta moglo i čuti i vidjeti sve što i iz mekšega osmog reda, pa tako ni Zarezovo čitateljstvo ipak neće biti prikraćeno za uglavnom neometen kritički osvrt na ovu predstavu. Doduše, bilo je tu još ponekih izvanglazbenih i izvanscenskih elemenata koji su ispitivali granice izdržljivosti tanašnih živaca onih koji su predstavu gledali po službenoj dužnosti. Ponajviše se to odnosi na projekciju prijevoda libreta – prevodilački zločinački pothvat ostao je (vjerojatno ne bez razloga) nepotpisan, no i dalje se ne možemo ne zapitati zašto je u nacionalnom kazalištu (kao i u mnogim medijskim kućama), u okviru sveopćih mjera štednje upravo lektura među onim “suvišnim” troškovima koji će među prvima pasti žrtvom budžetskih rezova.
Ispovjedaonički labirint
Moglo se, umjesto na lekturi, podosta uštediti na troškovima autorskoga tima. Riskirajući optužbe za populistički i/ili provincijalistički nacionalizam, ili barem lokalpatriotizam, ipak ćemo spomenuti da u Hrvatskoj postoji nekoliko dirigenata koji bi znali što raditi s Mozartom, a bome bi se našlo i režisera – nije još zaboravljena sjajna Prohićeva režija Figarova pira u Osijeku početkom ovoga stoljeća, pa čak ni antologijska Violićeva režija u zagrebačkom HNK-u prije četvrt stoljeća.
Australskoj dirigentici Natalie Murray Beale mora se priznati da je zvuk orkestra pročistila i ispeglala – no glazbeno je ruho Figarova pira u tom kemijskom čišćenju i previše dezinficirano, pa i sterilizirano, te je ostalo lišeno boje, okusa i mirisa. Mozartove su se note tako nizale u neprovokativnom, ali samim time i bezličnom slijedu uskoga raspona od mezzopiano do mezzoforte, što možda (iako teško) može funkcionirati pri snimanju glazbe za video igre i SF filmove (što dirigentica ponosno ističe u svojoj biografiji), ali za Mozarta je jednostavno – nedovoljno.
Na doprinos koji je dao Meksikanac Mauricio García Lozano (potpisan kao redatelj) ne treba gubiti puno vremena. Jer, ono malo što u ovoj predstavi jest režirano nije režirao redatelj, nego scenograf Jorge Ballina. Scenografski “labirint” s pregradnim zidovima (koji neodoljivo podsjećaju na rešetke ispovjedaonice ili one kojima se pripadnice klauzurnih redova ograđuju od vanjskoga svijeta) mogao je biti podloga za razrađeniju režiju; no sve što je meksički “redatelj” učinio jest da je zavrtio zakretnu pozornicu i vrtio je toliko da je izazvao takvu vrtoglavicu, da se u odnosu na nju ona Hitchcockova doimlje poput mačjeg kašlja.
Propuštene prilike U toj sveopćoj vrtnji, u kojoj se sve vraća na isto, a da se – zapravo – nikad nikamo nije zaputilo, pjevači su ostali prepušteni sebi samima. I u tome je najveća tragedija nove zagrebačke postave Mozartove majstorske glazbene komedije. Jer, uz kvalitetniju podršku autorskoga tima, svi su pjevači u premijernoj podjeli odreda mogli napraviti puno više. Najbolje su se pritom snašli baritoni Matija Meić i Ljubomir Puškarić kao Figaro i Grof, koji su i pjevački i glumački bili na pragu autoritativnosti, premda bi, s obzirom na svoje karaktere, možda još i bolje funkcionirali da su zamijenili uloge. Autoritativan je bio bas Ivica Čikeš kao Bartolo, čak i ako nije baš sve note i riječi svladao do kraja – njegovu scensku prezentnost ionako nikad dosad nije ugrozio nijedan režiser, pa nije ni sad.
Sopranistice Adela Golac Rilović i Marija Kuhar Šoša te mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović mogle su se učiniti sigurnim odabirima za uloge Grofice, Susanne i Marcelline. I po tipovima glasova i po scenskim habitusima sve su tri u ovoj predstavi mogle dati puno više. Ali, iako su sve tri imale i sjajnih trenuta – prva u dirljivom finalu opere, a druge dvije u urnebesno zabavnom dvopjevu iz prvoga čina – odreda su ostale tek u granicama korektnog.
U tom nizu propuštenih prilika nastradao je i potencijalno zanimljiv, ali u koračnici nedovoljno profiliran Cherubino Jelene Kordić, a isto se može reći i za plošan doprinos Nikše Radovanovića kao Basilija. U manjim ulogama uredno su svoj posao odradili Dario Ćurić i Antonio Brajković kao Curzio i Antonio. Kao Bararina, lijep je debi imala sopranistica Anabela Barić, glazbenica koja svakako zaslužuje veću podršku autorskoga tima nego što ju je dobila u ovoj predstavi.
Sva ta kritič(ars)ka zanovijetanja, u konačnici, intendanticu Vrgoč vjerojatno ne diraju previše. Ona je dobila i premijerov posjet, i ovacije premijerne publike i medijski šušur, a vjerojatno i pristojno popunjeno gledalište na repriznim izvedbama. A i Mozartovi će likovi pred kraj predstave zajedno zapjevati Tutti contenti saremo così. No, možemo li i svi mi na kraju toga Ludog dana biti zadovoljni ovakvom napola pripremljenom predstavom? Teško.