“Oni koji imaju moć ne smiju raditi umjetnost”, izjavio je Koji Wakamatsu na predavanju
u sklopu filmskim Mutacija
Serija fotografija od brojeva 341 do 374 Takume Nakadaire sa snimanja filma Ekstaza anđela (Tenshi no kokotsu, 1972.), objavljena u knjizi “Koji Wakamatsu - sineast pobune” (“Koji Wakamatsu - cinéaste de la révolte”) povodom retrospektive njegovih četrdeset filmova u Francuskoj kinoteci 2010. godine, rekonstruira umjetničku i političku akciju koja je na cesti tokijskog kvarta Shinjuku, karnevalskog središta umjetničko-aktivističkog undergrounda i filmskih lokacija povezala glumce, aktiviste i članove Japanske crvene armije okupljene oko Wakamatsu produkcije i najutjecajnije organizacije za proizvodnju japanskih nezavisnih filmova Art Theatre Guild te nasumičnu publiku. Snimanje tog šezdesetog Wakamatsuovog filma, a prvog u uglednijoj produkciji Art Theatre Guilda počelo je 20. studenoga 1971. i trajalo je do sredine prosinca. Izuru Deguchi, kolektivni je scenaristički pseudonim za sve aktivističke filmove Wakamatsu produkcije, ali scenarij i naslovnu pjesmu za Ekstazu anđela “Ovdje je tiha bojišnica” napisao je najbliži Wakamatsuov suradnik i prijatelj Masao Adachi, filmaš, pisac, teoretičar filma pokreta i samo-revolucioniranja, egzilant koji je ostao u Palestini i Libanonu gotovo tri desetljeća, politički zatvorenik. Slike pokazuju faze kretanja glumice Rie Yokoyama, pratećeg snimatelja i zatečene gomile. Yokoyama, glumica iz erotskih pinku filmova, u ulozi militantne Subote, pripadnice ljevičarske frakcije nadahnute Blanquijevim “Društvom godišnjih doba” (organizacijom koju čine Godina, godišnja doba i dani u tjednu), a koja je otela oružje iz američke vojne baze za “Tokijski rat”, osvaja ulice Shinjukua, prije ulaska u mrak. U razderanoj crnoj haljini s golim rukama, nogama i s licem na betonu leži posred široke ceste, uspravlja gornji dio tijela oslanjajući se na ruke, ponovno pada, leži na tlu, licem dodiruje cestu. Ustaje, vidimo nekoliko faza njezinog mahnitog trčanja preko raskršća. Ponovno pada na cestu, pridiže se, pratimo faze trčanja, pad na koljena, ispruženo tijelo na cesti, zgrčeno tijelo, pokušaje ustajanja. Njezinu izvedbu promatra gomila naizgled ravnodušnih prolaznika natiskanih na rubovima slika. Wakamatsuovi su filmovi nabijeni ljepotom i odlučnošću performativnih gesta koje ritualno osvajaju ili žrtvuju obje njegove publike: onu radikalnu i progresivnu, publiku koja misli, ali i publiku za erotski film ili kako je to Wakamatsu govorio: publiku koja voli film.
Underground kao postupak Policijska stanica u kvartu Shinjuku koju je raznijela bomba u Ekstazi anđela, postala je meta stvarnog “Božićnog drvca”, a uslijedile su druge stvarne bombe i kampanja protiv filma koji potiče “nasumični terorizam”. U veljači 1972., članovi Japanske crvene armije zatvorili su se s talkinjom u kolibi na planini Asama i osudili se na smrtnu kaznu, dok je desetodnevnu policijsku opsadu prenosila televizija. Taj incident samožrtvovanja Wakamatsu će rekonstruirati u svojem najsloženijem i napriznatijem političkom filmu Ujedinjena crvena armija (Jitsuroku Rengo Sekigun: Asama sanso e no michi, 2007.), u svojoj planinskoj kući koju će u ekstazi filmskog potlača – uništiti. oShinjuku stanica dlazi u podzemlje (Chika ni oriru Shinjuku suteshon), naslov je beatničkog filma Motohare Jonouchija iz 1974. “Stanica odlazi u podzemlje u najneprirodnijem trenutku, ravnodušno nestaje. Shinjuku stanica je najudaljeniji kraj svijeta, vječna legenda.” Taj manifest undergrounda proglašava završetak sezone pobune koja je započela 1960-ih s prvim masovnim protestom protiv ponovnog potpisivanja Japansko-američkog ugovora o sigurnosti Anpo i s prvim nezavisnim filmovima o okrutnim pričama mladih. Od tada, od prvog filma Slatka zamka (Amai wana) 1963. pa do 12. listopada 2012. kada je tragično stradao na cesti u kvartu Shinjuku, Koji Wakamatsu je radio “filmove koji će se gledati i za 50 ili 100 godina”, govoreći da filmovi ostaju zauvijek. “Zbog Kojija Wakamatsua ne treba strahovati za budućnost japanskog filma, on je zbog jedinstvene trostruke platforme koja se sastoji od niskog budžeta za erotske filmove, vlastite produkcije, publike koja misli i publike koja voli film najsretniji japanski redatelj”, rekao je Nagisa Oshima nakon prvog proboja “nacionalne sramote” na Zapad, kada je na poziv Berlinskog filmskog festivala 1965. godine Wakamatsuov film Tajna iza zidova (Kabe no naka no himegoto) izazvao međudržavni skandal. Wakamatsu je s filmom Embrij lovi u tajnosti (Taiji ga mitsuryosuru toki, 1967.) i likom znakovitog imena Marukido Sadao prešao granicu subverzivnog ukusa i za ideologa subverzivnog filma Amosa Vogela: “Nadrealni antiamerički prosvjed na Knokke-Le-Zoute eksperimentalnom filmskom festivalu 1968. spojio je u širokoj slici sinemaskopa djevojku koju sustavno ranjavaju žiletom s pedeset maoista koji uživo na sceni vrište da to Amerika radi Vijetnamu.” No, Oshima će pozvati Wakamatsua da bude producent najpoznatijeg japanskog erotsko-političkog filma Ljubavne koride ili Carstva čula (Ai no korida, 1976.).
Manjinska etika Redatelj zbog kojeg se film misli i voli preminuo je pet dana poslije nesreće, ne došavši svijesti, 17. listopada u 76. godini nakon pet desetljeća nadahnutog rada. Širom svijeta oni koji su ga poznavali i voljeli pisali su da su šokirani što je ostavio život i film za sobom, kao da su za njegov filmski život vrijedila neka druga pravila. U filmskom životu Kojija Wakamatsua (rođenog kao Takashi Ito), za režirati 130-ak dugometražnih filmova (ponekad osam ili dvanaest godišnje) i producirati još 30-ak, sveukupno 150 do 160 filmova kako nam je rekao 2008. na predavanju Filmskih mutacija, nije bilo potrebno imati filmsku školu (ili gotovo ikakvu školu) niti je bilo potrebno biti dio studijskog sustava klasno strukturirane japanske kinematografije. Mogao je to biti i mladi yakuza koji je (sretnim okolnostima za svjetski film) bio zadužen za teritorij na kojem su snimale filmske ekipe u kvartu Shinjuku, a kojega je kao dvadesetdvogodišnjaka razgnjevila brutalnost policije u šestomjesečnom zatvoru: “Ponašali su se prema meni kao da nisam ljudsko biće” – rekao nam je. Mladi gnjevni čovjek se nije želio vratiti u zatvor i odlučio je da će film postati njegovo oružje protiv moći i autoriteta, prostor slobode. Paradoks Kojija Wakamatsua je da se njegovo autorstvo moglo razviti samo u sve raširenijem žanru erotskog filma japanske filmske industrije, produkciji mekog pornografskog filma eroduction ili pinku eiga, ružičastog filma. “Za prvi sam film sâm napisao scenarij. U posljednjoj sceni se događa ubojstvo policajca. Zbog te su scene ondašnji radikalni studenti počeli o meni govoriti kao o genijalcu. Otada sam svaki mjesec snimao novi film.” Paradoksalno, zbog te samorehabilitacije, zbog njegovog vitalizma i životnosti njegovih filmova (“film nije dio borbe, film je dio života”), zbog toga što se njegova slobodarska politika od prvog filma opredijelila za manjinski život (iz manjinske perspektive), manjinski umjetnički izraz (prividno pornografskog filma) i manjinsku publiku (skriveno političkog filma) te što nijedan njegov film nije snimljen iz očišta moći (već su to filmovi o slabima i za slabe) - možemo reći da je Koji Wakamatsu jedan od onih “moćnih” autora svjetskog filma koji su “veći od života”. Ali, zbog razaralačkog spoja eksploatacijskog filma i radikalne političke akcije, koji se sve više politički zaoštrava nakon prijelomnog odlaska s Adachijem poslije filmskog festivala u Cannesu, a po uzoru na Godarda (“koji nije uspio”) u Palestinu 1971. i snimanja filma Crvena armija / Palestinski oslobodilački front: Objava svjetskog rata (Sekigun-P.F.L.P: Sekai senso sengen), njegov rad i dalje izaziva zazornost većinske, autoritarne filmske kritike i ostaje u podzemlju japanskog i svjetskog filma.
Protiv perspektive moći Prije četiri godine na Filmskim mutacijama: festivalu nevidljivog filma Koji Wakamatsu je održao lekciju o erosu filmskog rada studentima na Akademiji dramske umjetnosti. “Osnovao sam svoju producentsku kuću i u pravom smislu riječi slobodno snimam filmove. Vi vjerojatno studirate režiju, glumu ili slično? Režija ili gluma se moraju raditi slobodno. Stvaranje filmova ili bilo koje stvaranje neodvojivo je od slobodnog načina življenja. Snimio sam toliko filmova i nijedan nije snimljen iz perspektive moći. Oni koji imaju moć ne smiju raditi umjetnost. Samo oni koji se ne nalaze na poziciji moći imaju pravo na umjetnost. To sam naučio od slavnog Kurosawe, on je uvijek snimao filmove iz perspektive slabijih.” Wakamatsu je za svoje filmove sam tražio financijska sredstva (kako je govorio o svojoj ulozi producenta vlastitih filmova), sam je montirao svoje filmove, sam ih je distribuirao tako što je donosio svoje kopije u kina (govorio je da je za to potrebno mnogo samopouzdanja i odlučnosti), sam ih je oglašavao, promovirao i podržavao putujući s njima po festivalima. Te 2008. godine došao je u Zagreb s Torinskog filmskog festivala sa 35-milimetarskom kopijom najnovijeg filma Ujedinjena crvena armija i snimateljem Tomohikom Tsujijem. U ovom izdanju festivala koje se odvijalo pod naslovom Slika katarze prikazali smo u Zagrebu i Rijeci posljedni dio njegove “Japanske trilogije 20-og stoljeća”, jedan od tri filma koje je režirao prošle godine: 25/11 Dan kad je Mishima odabrao svoju sudbinu (11·25 jiketsu no hi: Mishima Yukio to wakamono-tachi). Posljednju verziju scenarija Koji Wakamatsu mi je dao 27. veljače 2011., uoči nuklearne katastrofe u Fukushimi koja je bila politička tema za manjinsko očiše njegovog novog filma.