10.3.2005.

Miroslav Nikolac  

WC u New Yorku

kritika

Sraz

Idem tako cestom za vrijeme pauze, jednom rukom u džepu napipavajući jaja, a drugom zamahujući u ritmu koraka. Vidim ljude, često u ljutoj gomili, kako idu nekuda, pješke, tramvajem ili autom, i žure da stignu prije nekih drugih ili prije nego im neki drugi počnu srati zašto su zakasnili. U nekoj bezimenoj ulici idem tako u susret jednom od njih, ružnom i namrštenom, a on na pravcu sudara sa mnom i jebe mu se; vjerojatno se čak i želi sudariti sa mnom, želi sukob, želi fizičku interakciju u kojoj će mi skočiti za vratnu žilu, udariti, udaviti, ubiti ako treba, a onda izmišljati razloge zašto se to dogodilo i ako vidi da nije u pravu, izraziti žaljenje i otići, svejedno zadovoljan. Ja idem ravno u njega, i mislim si jebat ću mu mater, pokazat ću mu da nije važnije to zbog čega se žuri od mojeg fizičkog postojanja, ući ću u njega k’o Mike Tyson u najboljim danima, spustiti mu gard, izudarati divljim krošeima, preći u parter dok bude padao opijen udarcima, daviti, držati poluge na rukama, vratu, kičmi… On ne odstupa, hoda prema meni, metar po metar sve bliže, čak i gleda ravno u oči, bezobraznik! Misli si vjerojatno kako sam lak plijen, pa svi mi kažu da izgledam blentavo, ne uvažavaju me na poslu, čak me vlastita majka uvijek sputavala ne shvaćajući moje želje, stremljenja ili potrebe ozbiljno. Znači, sad će se pokazati da li me treba poštovati ili ne, da li me treba slušati bespogovorno i obilaziti u najširem luku ili ću dobiti dva udarca, zateturati se i pasti, tu u gomilu jednako takvih kao što je ovaj moj protivnik u perverznom ali iskonskom odmijeranju snaga uma & tijela. Neće to samo tako proći, barem ću jednom opasno zamahnuti, natjerati ga da se uplaši za vlastiti život, da se vidi nokautiran nasred pločnika, kao predmet žaljenja i gađenja, jer rulja će se skupiti oko mene, pobjednika, a ne oko njegovog nejakog, poraženog trupla. Mene će pitati tko, kako i zašto, ja ću ispričati svoju verziju događaja, reći da mi je prijetio, da me udario ramenom u pretijesnom prolazu, da me opsovao, želio udariti, ukrasti novčanik… A ja sam kao pravi heroj preuzeo na sebe da to riješim odmah i ovdje, da se to ne bi desilo nekom drugom, tko nije tako silan kao ja, tko nije jebač i zagrebački pastuh, tko ne udara tako jako i precizno. Sve će to izaći na vidjelo, moje herojstvo i njegov jad, njegov nesrazmjer između želja i mogućnosti, a ja sam samo htio mirno proći kao i pored stotina drugih, i kako to da me nije trknuo nitko drugi nego upravo on, idiot.

U trenutku dok manevrom kukova u posljednjem metru prolazim pored njega lagano se nasmiješim, i on meni, i gotovo da kažemo hvala jedan drugom, gotovo da se upoznamo potaknuti čistim olakšanjem jer smo prošli, jer se nismo dotakli, jer nije došlo do incidenta, kad nas masa proguta i učini svaki pokušaj socijalnog kontakta previše pretencioznim, jer kroz desetke ljudi u podnevnoj gužvi se probijaš samo radi nekog dragog, intimnog. I skoro da smo takvi, jer sama različitost osjećaja prije i poslije prolaska je dovoljan razlog da se barem upoznamo, stisnemo ruku jedan drugome jer je civiliziranost pobijedila mužjački instinkt samodokazivanja, jer smo izbjegli povrede, žrtve i užasnute i optužujuće poglede drugih prolaznika. Bilo kako bilo, neprijateljstvo je prekinuto činjenicom da se jedan drugom nalazimo iza leđa. I dobro da je tako završilo. Dobro, jer bi završio s blesavo izvijenim vratom na asfaltu među nogama drugih učesnika takvih duela. I ja bih bio sasvim zadovoljan, jer ja sam u svom duelu pobijedio, a svi drugi se tek trebaju potvrditi.

New York

Kao iskreni pobornik tradicionalnih vrijednosti, po dolasku u New York uzeo sam taksi da me odveze do mog hotela na Manhattanu (330 dolara noćenje, doručak 20 dolara ekstra) kako bih se posrao i time svečano obilježio prvi dolazak na tlo Sjedinjenih Američkih Država. Kladim se da službenik Immigration Servicea na aerodromu nije niti naslutio koje su mi namjere.

Prvo me začudio visok nivo vode u školjci, ali nakon nekoliko povlačenja vode uvjerio sam se da je to normalno. Ima i nekog smisla, manje valjda smrdi kad govno utone, ali ne mogu vjerovati da je higijenskije – mislim, u toj bari se prije ili kasnije počnu razmnožavati grde mikrokreature, tim više što u WC kompletu u ovom vrhunskom hotelu nije bilo četke za školjku, što će se poslije pokazati odsudnim. Sjednem ja tako, obavim svoje, pomalo čak i razočaran učinkom, i pustim vodu, a drek se veselo zavrti u onoj vodi i dopliva do samog ruba školjke. Ja gledam u nevjerici. Saberem se i zovem recepciju, tražim četku za WC. Prije nego što sam dovršio rečenicu, recepcionarka mi veli da odmah šalje nekog, a prije nego sam joj uspio objasniti da nema potrebe, zaklopi mi slušalicu. Taman sam krenuo nazvati ponovo, kad čujem kucanje na vratima. Otvorim. Kaže frajer bok, ja sam Pedro. Kretenski kez razvučen preko face. Zubi u kontrastu s tamnim obrazima. Uđe Pedro i zagleda se u školjku. Sad ćemo mi to, veli, nema problema. I krene pumpati onim vakuumom kroz svu silu govana i papira koji su isplivali na površinu, ali na kraju bude prisiljen priznati poraz jer se nivo vode nije promijenio. Vjerojatno u trenutku krajnje duševne rastrojenosti, on svejedno povuče vodu i uznemirujući sadržaj preskoči rub školjke kao da je samo to čekao i razlije se po podu. Hm... veli Pedro. Stojimo tako nad školjkom, ja užasnut, a Pedro još s onim kretenskim osmijehom na licu. Bio sam uvjeren da njega ova aktivnost duboko uveseljava. Pedro veli da nema problema, da je to njegov posao, on će se pobrinuti za sve. I, veli, idem ja po zmiju. Kakvu zmiju, jebem ti? Ali ode on prije nego što sam izustio pitanje. Nije prošla minuta, Pedro je opet na vratima s dugačkom šipkom kroz čiju sredinu je provučena žica s uvijenim završetkom. I meni bi jasno – s tim se čačkaju govna. Nakon tri minute čačkanja i bjesomučnog povlačenja vode Pedro slavodobitno izvuče šipku sa velikim komadom sapuna na svom kraju. Kako se to našlo u školjci, da li ga je netko bacio iz mržnje prema higijeni ili u namjeri da slijedećem gostu napravi spačku, nećemo nikad zasigurno saznati. Ali jedno je sigurno – ništa što sam vidio u New Yorku ne može nadmašiti dojam ovog događaja, poznanstva s Pedrom, i uvida u napredne tehnike odštopavanja klozeta.

Naježim se, jebem ti, kad pomislim da su u avion sa mnom mogli uletit’ neki Mustafe i Atte i da smo, ja motiviran borbom za goli opstanak, a oni željom za onosvjetovnim haremom, mogli završiti u grčevitom džiudžicu zahvatu na podu aviona s neizvjesnim ishodom. I ne bih vidio ni Vladivostok, ni Zagreb, ni kurca ni palca.

E, a govna s poda sam sâm čistio.

Miroslav Nikolac rođen je 1973. u Zagrebu. Završio je MIOC, potom upisao medicinu pa odustao, upisao ekonomiju pa odustao. Radio kao redar u noćnim klubovima, broker, bankarski službenik, kladioničar. Govori engleski i ruski pa zato trenutačno radi u jednome stranom veleposlanstvu na poslovima vanjske trgovine.