Razgovor s labinskom multimedijalnom umjetnicom, poznatijom daleko više na milanskoj kontrakulturnoj sceni, u povodu objavljivanja njezine nove knjige Yztok Zapada (Labin, 2014.) i objave performansa Halt! (2015.)
Otvorimo razgovor o Vašoj novoj knjizi. Ukratko, mogućim čitateljima Zareza pojasnite naslov knjige koji se sada u okviru ove humanitarne krize vezane uz prisilne migrante s Istoka može iščitati i u navedenom kontekstu Istoka koji spas traži na dekadentom i etički utonulom Zapadu…
Tvrdnja o dekadentnom i etički utonulom Zapadu ne stoji: Zapad je, prosto rečeno, mjesto gdje sunce zapada, ili bolje, miruje, nakon svakodnevnog, mukotrpnog kretanja. Mit o Sizifu najbolje ga oslikava: kamen koji valja Sizif jest sunčani disk, koji nakon uspona, pada i vraća se u prvotni položaj. Sama riječ Europa proizlazi iz asirske riječi Arapu, Erepu – zamračiti. Europa jest zemlja zalaska sunca, koje mirujući preko noći, nanovo se svakodnevno "rađa" u punom sjaju. Dok gotovo sve zemlje drevnog "plodnog polumjeseca", tj. Mezopotamije, kolijevke, vrela naše civilizacije, gore u plamenu i njihovi stanovnici bježe, Europa miruje i prima ih u svoje krilo. Naravno, taj proces nije lišen trzavica, ali najbolje oslikava stanje svjetske civilizacije.
Yztok Zapada – naslov knjige – jest istok i iztok ili izvor (ex oriente lux) iz kojeg tzv. zapad proizlazi. Na subjektivnom planu jest kretanje, migracija, čas svjesna, čas nesvjesna mojega bića, koje vidi se kao tuđinac u tuđoj zemlji u kojoj obitava. Ni istok ni zapad u ovoj snenoj metempsihozi: okućiti se u samoj sebi, naći župu na prisoju, osunčanu.
Knjigu ste objavili u vlastitoj nakladi; sami ste riješili grafičko oblikovanje, ilustracije; sami ste sebi bili recenzentica kao što ste i sami obavili korekturu, i to sve pod dadaističkim pseudonimima: Jurij Gagarin (recenzent), Šegrt Hlapić (korektura). Zbog čega niste mogli pronaći nakladnika među našim brojnim nakladnicima; naime, tiskanje knjige financijski je pomogao jedino Radio Labin.
Nakladnika nisam ni tražila. Knjigu vidim kao umjetničko djelo, nepristupačno svima, eksperiment u kojemu svijest traži novi svijet, mir iz kojeg se rađa neprekidni nemir života. Pragmatično rečeno, htjela sam i zaštiti ideje copyrightom, dati im dignitet štampane riječi. Spremam i novo izdanje: ovaj put dobro bi došao naš, hrabar i inteligentan nakladnik, željan eksperimentiranja. Nisu ni svi nakladnici oni koji klade valjaju i potom marljivo u spremište ih slažu. Neki se i klade, igrajući beskompromisno.
Poznati ste po svojim zvučnim, vokalnim, glasovnim performansima, no, kako ste naveli jednom prigodom, “u potrazi za Bogom…” Pojasnite nam kontekst performansa Halt!, u smislu „zaustavite se, ljudi, pročitajte“, koji ste izveli nedavno u Labinu kao i na koprivničkom FIUK-u; koliko su se navedene izvedbe međusobno razlikovale?
Moji vokalni, glasovni performansi, u potrazi su za Bogom? Boga ne možemo dokučiti, ali po glasu ga možemo prepoznati. Isus glasom priziva Lazara i podaruje mu novi život i tako moje Ja marljivo vježba phoné, glas koji možda može doseći onu božansku frekvenciju koja ruši sve zidine: zidine između ljudi i njihovih konvencija.
Performans Halt! ironična je igra, paradoksalno strukturirana u namjeri rasturanja svih unaprijed zasađenih mišljenja i prosudbi. Performans Halt! kritika je postojećeg, onog što kapilarno prožima našu svakodnevnicu. Tu, moje Ja, u verbalnom mitraljiranju, raspada se poput "bombe-grozda" u eksploziji. "Smrt" za sve i svih i mene same.
U Labinu glazbeno i glasovno podržali su me Barbara Munjas i Alen Bernobić (grupa Barbari), dok u Koprivnici, na FIUK-u, pored Davora Dundare, na sceni performirali su i Krešo Kovačiček, Neda Šimić-Božinović, Rastko Rašid Balunović i čitav jedan bataljun olovnih vojnika.
Dok labinski performans, služeći se jezikom elektronike možemo okarakterizirati kao Softwear, onaj na FIUK-u bio je Hardwear, ili bolje rečeno, markantno industrijski, nabijen divljom energijom sudionika, anarhičnih u svojoj najdubljoj supstanciji. Bitne razlike nema. Oba performansa forme pod noge podmeće.
Fonetika performansa
Ujedno za navedeni performans radili ste i glazbu? Jednom ste prigodom izjavili kako biste voljeli raditi s Blixom te da u slučajnom susretu niste imali hrabrosti da mu pristupite, što mi je u potpunosti nevjerojatno s obzirom na Vašu multimedijalnost i izvedbeno razbijanje apsolutno svih mentalnih tabua, duhovne kuge?
Kreativna ideja glazbe pripada meni. Tu sam perfekcionist, miteleuropski sat u srcu Hrvatske. Tik, Tak, Tik, Tak i potom BUUUUUM!, bude bilo ono što će biti!
Hrabrost u susretu s Blixom nije bila upitna. U backstageu Blixa je izgledao poput utvare koja je čak izgubila i bijelu plahtu kojom je bila prekrivena. Bio je to vrlo delikatan trenutak u kojem neposredna komunikacija nije bila ostvariva. Znala sam da trebam čekati da Blixa ponovo zadobije tijelo. Naš ponovni susret, u kojem smo se u cjelovitosti prepoznali, potvrdio je umjetničku empatiju među nama.
On, Phoné jest in personam, maleni "bog", u minimalnom glazbenom svijetu, koji stvara. Po mojoj prosudbi, on svakodnevnica je budućnosti.
Što se tiče FIUK-a čula sam da je putujući performans s Davorom Dundarom započeo još u Rijeci. Što se točno dogodilo i koliko je svakodnevica dio Vaših izvedbi, naročito kostimografskih maškaranja, preobrazbi?
Davor Dundara, ako ga pažljivo promatrate, voli čučati. To je njegov prirodni način opstojanja, življenja u svijetu. Dundara, etimološki znači Trom i onomatopejskog je postojanja u vezi s riječju Naduven. Davor Dundara je Žabac koji iz žablje perspektive kao autentični freak, sudi svijet, bez ikakve strane svjetovne moći.
U Rijeci, sve je započelo u alkoholnoj magli, koja se tokom putovanja zgusnula strahovito, dok na koprivničkom stageu, isparavala je izdašno. Sve je bila iskrena improvizacija, koja je potpomognuta alkoholnom maglom, zasjenila ego-trip performera, koji nisu shodno tome mogli zloupotrijebiti sebe same. Sam performans već je krenuo putovanjem hrvatskim željeznicama. Dundara je započeo sa svojom perf-terapijom. Izgledali smo kao netom izišli likovi iz filmova Johna Carpentera: zombiji koji su padajućeg Dundaru dizali, pokušavajući racionalno skužiti njihov filozofski i geografski položaj u svijetu. Zlo nisu činili, već samo su slijedili Platonovu ideju Dobra, koja poput fatamorgane, strpljivo ih je čekala u Koprivnici.Svakodnevnica vodi nas u dan, u kojem zaslijepljeni, ne prepoznajemo sebe. Preobražavamo se često u nešto drugo, ono što duboko "čuči" u nama, tjerajući nas skočiti naviše.
Labinske preobrazbe
Vaša kćerka Persefone Zubčić prigodom Vaše i svoje splitske izložbe fotografija pod nazivom O(t)kidanje obraza 2009. godine zapisuje, među ostalim, sljedeće: "Zasigurno pojava Xene Županić i njezino shvaćanje umjetnosti ubrzavaju proces androginizacije unutar isključivo muške fenomenologije poimanja umjetničkoga djelovanja L.A.E-a." U kakvoj se sada fazi susreta nalazite s LAE-om i u kojoj se fazi nalazi njihov/Vaš projekt izgradnje podzemnoga futurističkoga grada 150-160 metara ispod površine zemlje?
L.A.E važan je dio mene i moga rada. Silazak to je u podzemlje, u grad katakombu. Tu se rađa novi heroj, Heroj XXI, možda novi prototip, novi začetak jedne nove rase, rase drugačijih ljudi.
Utopija? Sve se topi pred ponoćnim suncem i u ars alchemica, njegova vizija, vizija ponoćnog sunca, navješćuje novi stupanj adeptove svijesti. Silazak u rudnik, u podzemlje novoga grada, vjerojatno naš je usud. Tko zna što nas čeka i tko može vidjeti već sada dalje, najdalje?
Podloga kvalitetnog pomaka u procesu androginizacije L.A.E-a, projekt je Heroj XXI – Začeće – mediometražni film (Filmski festival u Cannesu, 2005.). Heroj je "grešno začet" u hibridnom životinjsko-ljudskom negenerativnom općenju, rađa se u podzemlju kao Djevičansko Biće. On je Soter, "Spasitelj", koji u zapadanju Zapada nalazi svjetlo Istoka. On je Yztok, koji sadrži u sebi klice preobražaja ljudske vrste, njihov savršeni nositelj.
U budućem futurističkom podzemnom gradu sve zapadne i istočne sile kolapsiraju, padajući u ponor, koji iznova stvara novu točku ravnoteže. To mjesto je zaborava onog naučnog, mjesto otkrivanja Zaumskog.
Posebno poglavlje posvećujete i labinskom performeru zvanom Euro Laube – Keko, poznatom kao labinski gradski kauboj – šerif Euro Laube zvani Keko, a pritom za sebe obično navodi da je stvarno labinski kauboj – šerif i redovito čuva Labin – stari grad. U navedenom ga poglavlju predstavljate kao konceptualnoga umjetnika koji je predan svakodnevnoj strategiji maškaranja. Recite nam nešto više o labinskoj vrlo živoj sceni umjetnika/ica performansa?
Euro Laube – Keko nije samo "službeni" labinski šerif. On se po potrebi u maršalskoj uniformi preobrazuje u lik Tita, agenta FBI-ja, zaštitnika zakona javnog reda i mira.
Labinska performerska scena – sami su građani. Oni tvore, često nesvjesno, slijedeći nerazumski sami sebe, neočekivane performanse koje nikakva redateljska ruka ne može tako dobro uobličiti. Majstori su trga i ulica, one svakodnevnice, koja transcendira tzv. "umjetnost" po sebi. Nikakva technè, samo "preobrazba", u nešto što našli su od početka u sebi.
Nadalje, u poglavlju pod nazivom Labin @ Twin Peaks predstavljate i Patrika Čekadu kao promotora Istra Rock Festivala. Zbog čega je došlo do raspadanja navedenoga sjajnoga koncepta te koji su glazbenici/ice posebno utjecali na Vaše vokovizualne performanse koje se temelje na dadaističkom, zaumnom pomaku značenja pojedinih riječi, njihovih korijena?
Patrik Čekada sada je na "čekanju". Kao svaki odistinski iluzionist sjajno je organizirao prvi i posljednji Istra Rock Festival, u kojemu su sudjelovali mnogi vrsni glazbenici s prostora bivše YU i poput autentičnog opsjenara nestao s lovom koja mu ne pripada. Motiv kao što vidite uvijek je banalan: podmitio je sebe samog i ostao sam u dalekom svijetu.
Gosp. Klaudio Knapić, predstavnik klike "Građevinskog Grabeža", koji unaprijed primljeni novac, investira u drugo, a ne u tvoje, ostavljajući tako kuću sudbini vremena gradnje Babilonskog tornja, stanje je duha hrvatske svakodnevnice. Novac iluzionistički vidi se na tren i potom nestaje netragom. Tišina grabe, odsutnost, siromaštvo koje zrcali se i na umjetničkom polju, svugdje bez-Obrazno, galvaniziranim mnogobrojnim gavranima. Kuća na zemlji u kojoj ne mogu se okućiti.
Najviše "dobila" sam od talijanskog svestranog umjetnika Carmela Benea. Ostali, a pogotovo glazbenici, bili su samo poticaj, nikako izravni utjecaj na moj rad. Evo nekih imena: Rozz Williams, Blixa Bargeld, Nick Cave, Diamanda Galás, Gitane Demone, Robert Smith, Dawid Bowie etc.
Iztok (izvor) zatrovan, zapad mračan
Pritom performans kao npr. Život-inja izvodite pred kamerom u formi videoperformansa; zbog čega ste više orijentirani na navedeni koncept rada te koja je razlika, u Vašim izvedbama, ako uopće postoji, u videoperformansima i izvedbama uživo; odnosno, može li se koncept videoperformansa u tome smislu odrediti kao autoperformans u smislu forme autointervjua kojima ste isto tako skloni, kao što uostalom pokazuje i navedena knjiga. Naime, samoj sebi postavljate pitanja koja Vam novinari/ke – ili oni koji su Vam trebali postaviti takva pitanja – nikada nisu postavili…
Video-auto-performans jest rad kojim ispitujem sebe samu. To neka je vrsta čitanja i iščitavanja moje lelujave svijesti. Vidite ono navedeno gore: Zapad ističe iz Istoka, Istok je Iztok, Izvor svijesti. Svijesti ranjene, obnažene, gdje njezina purpurna tunika bačena je pred dželatove noge. Sada moj Istok je nedostupan, Iztok (Izvor) zaotrovan, a Zapad mračan i nevidljiv. Neskromno mislim, pitanja ne postavljam više, samo dajem "odgovore". Odgovaram na moje unutarnje poticaje i na tragu sam Teologije. Samo odgovori koji me bodre jačajući moja bedra: stojim tako čvrsto na nogama u Prisoju.
Molim Vas, pojasnite kontekst performansa Želiš li doći u krevet sa mnom?!, koji ste izveli na Varaždinskim danima performansa i iste godine i u Splitu povodom spomenute izložbe fotografija O(t)kidanje obraza. Tom je prigodom "K. Maja" napisala da splitska publika nikako nije bila spremna na Vašu vrstu performansa jer da je "splitska publika, na(v)učena na domaći performance koji se temelji uglavnom na dosjetci, a ne na dramskoj umjetnosti". (Usp. http://infozona.hr/news/20091028-gradadskeaktualnosti-xena-zena-ratnica/2672)
Split, grad u kojem sam izvela performans u sklopu izložbe fotografija moje kćerke Persefone Zubčić, primio me je (nas) velikodušno, bez ikakve rezerve. Nikakav Dioklecijanov Sindrom zatvorenosti u zlatni prostor palače, nikakvi konzervativizam patrijarhalne Dalmacije. Split je srce Sredozemlja, sjecište onih najsuptilnijih energija koje oplođuju različite osobe, raznih pogleda na svijet. Performans Želiš li doći u moj krevet?! požnjeo je uspjeh: Splićani nisu prezali upustiti se u ovu kazališnu igru i članak K. Maje to objektivno je i ispravno prikazao. Ljudi kod nas (a posebno to sam osjetila u mom splitskom iskustvu) spremni su na sve vrste izazova: neočekivani pristup i iskrenu provokaciju, prepoznaju i vrednuju.
S milanskim multimedijalnim umjetnikom Mariom Canalijem 2002. godine osnovali ste kulturni centar Ludiialydis u Milanu; "centar za eksperimentaciju i produkciju kazališnih i videoradova, interaktivnih virtualnih instalacija", i to kao prvi psiho-caffe u Italiji. Predstavite nam ukratko programe navedenoga psiho-caffea u Italiji. I što točno u tom kontekstu znači psiho-caffe?
Ludiialydis, što znači "glumci koji dolaze iz zemlje Lidije" (u starom Rimu, glumci su dolazili iz Lidije, Male Azije, i bili su na glasu kao vrsni umjetnici), bio je nešto novo, prostor koji dolazi iz budućnosti i u kojem mediji utječu neposredno i snažno na svijest posjetitelja, predanim osjetilnim poticajima. "Psiho-caffe", u smislu akoazmičke refleksije, u smislu aktivne interakcije s virtualnim mašinama, live performansima, pažljivo biranima, na temelju transgresivnih elemenata u njihovom radu. Njihov krajnji cilj sastojao se u sofisticiranom bombardiranju svijesti: sve staro nanovo objasniti i novo uvesti.
Kreativnost bez komercijale
Osim toga imali ste i vlastitu modnu kuću Hermetika. Zbog čega ste odustali od promocije mode, točnije anti-mode?
Hermetika bila je modna kuća koja se nije okućila. Ako je Nomen Est Omen, onda ona se izrazila moćno s jezikom tvorbe, nerazumljivom svima. I tu je vladao moj nepisani zakon Dèpense, rasipanje koje velikodušno daje, podrazumijevajući unutarnju žrtvu. Bila je to čista kreativnost, bez komercijalnog poleta. Zašto moda, zašto upustiti se u modnu arenu, gdje lavovi uvijek su gladni, u atletskoj formi, iako žderu bez mjere? Odgovor: sabotiranje sebe, lelujanje u stalnom isticanju menstrualne svijesti. Performans: spiskati sve ono materijalno, rasipati sve ono konvencionalno. Sinteza: Ništa što je hermetično nije nevidljivo.
I završno; smatrate li da ste kao multimedijalna umjetnica dovoljno zastupljena na našoj izvedbenoj sceni te da li uskoro pripremate i neku domaću suradnju?
Jasno je i vrapcima na krovu i lastavicama pod nadstrešnicom: nedovoljno zastupljena, malo prisutna na tzv. domaćoj sceni. Tko je kriv? Kriva Drina koja zrcali se u zrcalu? Pusti Zrcalo, Kriva Drino i Ogledaj Se u Ogledalu. Ogled slijedi, u suradnji sa Žabcem koji biser u glavi čuva. To treće je oko, koje vidi, ono što drugi skriva.
U zagrebačkoj Močvari poput staroslavenske božice Mokoš, "umočila" sam s mojim labinskim domorodcima, solidnu bît predstave U-biti, rastvorila sve predrasude i utvrđene zasade. Uskoro, vratit ću se, u istu Močvaru, okružena čitavom plejadom "olovnih ratnika", s čvrsto na noge osovljenim performansom Halt! i prezentacijom moje knjige Yztok Zapada. Zaustaviti misli u glavama ljudi, istočiti istok, destilirati ga u najbolji zapad, evo, s time mjeriti sebe.
Xena L. Županić, glumica, redateljica, književnica, scenografkinja, model, glas, performerica, rođena u Labinu. Diplomirala filozofiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru, glumu i scenografiju na Scuola di Recitazione Quelli di Grock, Milano, te glumu na Accademia D'Arte Drammatica di Milano; foto-model i jedina Hrvatica koju je fotografirao velikan erotske fotografije Helmut Newton, a radila je i s drugim majstorima fotografije kao što su A. Springs, G. Morganti, P. Lindbergh, J. P. Witkin itd. Bavila se modom (vlastiti brand Hermetika) i sudjelovala u revijama najvećih svjetskih modnih dizajnera; glumica u kazalištu (Carmelo Bene), igranim filmovima (G. Salvatores), radio i TV-dramama, videospotovima, u Italiji, Francuskoj, Švicarskoj, Austriji, SAD-u itd.; snimila je četiri disko albuma za Emi Italia, dva s Metal Guruom; 2002. osnovala je i vodila kulturni centar Ludiialydis u Milanu; radila za Talijansku televiziju ("Markette", P. Chiambretti, la 7, Mediaset, Rai Uno itd.), izlagala je na samostalnim i skupnim izložbama (Venecijanski bijenale, Tanzquartier Beč, H. Szeemann). Godine 2002. postaje članica Labin Art Expressa i Metal Gurua. Danas djeluje kao multimedijalna umjetnica, izvodi vlastite performanse, kazališne predstave kao redateljica i akcije, a nedavno je objavila svoju četvrtu knjigu Yztok Zapada (Labin, 2014.).