10.2.2005.

Neven Jovanović  

Noga filologa - Xenni maiko, i menni-je dragho

kolumna

Pišući posljednjih nekoliko mjeseci različite sitnice za Internet – podlegavši, priznajem, razvoju događaja koji s pomoću "društvenog softvera" poput blogova i wikipedije preoblikuje Mrežu u bilježnicu za sve (i za sve ljude i za sve stvari) – sve češće razmišljam o jeziku svojih tekstova za Mrežu. Želimo li nešto napisati i objesiti da čita "ceo svet", imamo, u osnovi, i sukladno trenutačnoj fizionomiji Međumrežja, dvije mogućnosti. Pisati na svom jeziku – ili na jednom od "velikih evropskih". Manje delikatno: na engleskom.

Karte su na stolu; jasni su i ulozi i dobici.

"Evropa se mijenja i stojimo pred krupnim izazovima. Nužno je čuti tuđe glasove, komunicirati preko granica vlastitih zemalja, razviti poseban, jedinstveni diskurs. Ja mogu čitati nizozemski, engleski, francuski, španjolski i malo njemačkoga, ali ne razumijem, recimo, domaće jezike Grčke, Hrvatske, Slovenije i Portugala. Kapacitet mog mozga ograničen je, i zato sam vrlo sretan kad otkrivam (...) blogere koji svoje zemlje otvaraju široj publici [pišući na 'velikim' jezicima]," veli non tibi spiro blog.

Tko piše, želi da ga čitaju što više. Želite li da vas čitaju, želite da vas čitaju zainteresirano, ne po dužnosti ili po zapovijedi; želite nekome nešto značiti. Tu je dostupnost ključna. Ako u Hrvatskoj imam dvadeset (trenutačno živih) potencijalnih čitatelja, u čitavom svijetu naći ću ih možda dvjesto, ili čak dvije tisuće; to je deset i stotinu puta više!

No, uz dobitke, postoje i gubici.

Slavenske pjesme na latinski prevedene

Ivanu je govorila majka:

"Hodi Ivo, da te ženi majka."

"Ženi majko, i meni je drago,

Prosi majko siroticu Anu."

"Hajde sada, o Dafnide", tako je Dafnidu govorila majka,

"Hajde sada, družicu bračnu brižna je majka

tebi naumila dati. "Onda daj, jerbo mili se tako i

meni," odgovori Dafnid, "no, molim, sirotu bez oca i majke

isprosi meni – Deliolu, roditeljice moja." "Zar si poludio?"

Oba gornja četverostiha potječu iz zbirke Slavica poematia latine reddita (Slavenske pjesme na latinski prevedene) Dubrovčana i isusovca Đure Ferića (ili Gvozdenice, 1739.-1820.). Zbirka je nastala oko 1804., a sadrži sedamdesetak narodnih pjesama, epskih i lirskih, kršćanskih i muslimanskih, izvornih i Kačićevih – pri čemu su pjesme donesene u izvorniku i latinskom Ferićevu prijevodu, odnosno parafrazi; drugi je gornji četverostih moj prijevod komadića Ferićeva prijevoda. (Inače, izvornici su zapisani tadašnjim pred-standardnim sustavom koji je priča za sebe; npr. prva dva stiha izgledaju zapravo ovako: "Ivannu-je govorrila Maika: // "Hoddi Ivo, da-te xenni maika.") Već sedam godina – od 1997. – ova je Ferićeva zbirka dostupna u odličnom kritičkom izdanju Gudrun Wirtz (Đuro Ferić, Slavica Poematia Latine Reddita: Eine frühe südslavische Volksliedsammlung, Köln / Weimar / Wien: Böhlau), možda još nedovoljno iskorištenom među hrvatskim slavistima i kroatistima.

Tiket

Dok Ferić živi i piše, Evropu zahvaća predromantizam: Goethe prevodi Hasanaginicu, bestseleri su MacPhersonov Ossian (1760.) i Herderove Volkslieder (1778/79.), kolaju ideje o "duhu naroda", "izvornosti", "nedirnutosti"; bečki će recenzent u tekstu o ranijoj Ferićevoj zbirci ("ilirskih" poslovica prevedenih na latinski) ne trepnuvši napisati:

"Na svojim od stranaca rijetko posjećivanim gorama i obalama, graničeći s narodima prema kojima dijelom gaji drevnu mržnju – a koji i sami većinom žive ukorijenjeni u divljinu bez kulture – ilirska nacija, i sama lijep, hrabar, dičan narod, do našeg je doba očuvala više vlastitoga, više nacionalnoga, nego drugi, živahnom komunikacijom uglađeni Evropejci."

Ferićevi prijevodi narodnih pjesama na prvi su pogled pokušaj da se "vlastite zemlje otvore široj publici". Ferić je "možda prvi na južnoslavenskom prostoru koji svjesno pokušava probuditi zanimanje za 'ilirsku' usmenu književnost u domovini kao i u zapadnoj Europi", vele leksikoni (Slavica poematia nastaju, naime, deset godina prije Srpskih narodnih pjesama Vuka Karadžića). Da bi "otkrio slavenstvo", Ferić se morao uštekati u Mrežu svoga doba – u virtualnu zajednicu "književne republike" učene Evrope, mrežu koju su vezale tanke i sporohodne niti pisama, knjiga, časopisa, pošte (Morse će patentirati telegraf tek tridesetak godina nakon Slavica poematia).

Umrežavanje je donekle uspjelo; Ferić se dopisivao (koliko danas znamo) s intelektualcima u Beču, Rimu, Padovi, Splitu, Zagrebu. Opet, umrežavanje je uspjelo donekle: zbirku Ferić nije uspio tiskati, te su na evropsko poimanje naših krajeva znatno više utjecale Viaggio in Dalmazia Alberta Fortisa ili Karadžićeva pjesmarica. ("No da je Francesco Maria Appendini Jerneja Kopitara upozorio na [Ferićevu zbirku] kad mu se [Kopitar] između 1811. i 1813. višekratno obraćao s upitima o hrvatskoj narodnoj poeziji, dubrovačkom bi jezuitu nesumnjivo pripala drugačija uloga", piše Gudrun Wirtz.) Ferićev tiket nije dobio.

Međutim, od jedne književno-povijesne sudbine trenutačno je važnije da čitajući Slavica poematia osjećam nešto vrlo slično onome što me muči dok sjedam za tipkovnicu i pred ekran – da bih, recimo, čitao "hrvatske blogove na engleskom" (kao što su Draxblog ili Gulistan). Samo što to nešto osjećam – s obzirom na to da je riječ o latinskom, a ne o engleskom, tj. o "mrtvom" jeziku nasuprot "živome" – u laboratorijski čistom obliku.

Ferićevi prijevodi drukčiji su od izvornika. Oni djeluju na drukčiji način. Drukčije odjekuju. Boje, okusi, mirisi – sve je drukčije.

I nisam načistu što ću s tim.

Tranzicija

Kad pod Ferićevim perom nesretni ljubavnik Ivo postaje Dafnid, njegova Ana Delija (Deliola), Miljacka Hebro, Turci Tračani – to je više od puke prilagodbe. Mijenja se čitav sustav. Kao da gitaru zamijenite trubom. Narodnjak, sevdalinka, postaje idila, bukolika; tvorevina "narodnog duha" progovara jezikom Teokrita i Vergilija (dok epske narodne postaju Ilijada ili Eneida).

Šok ove tranzicije toliki je da isprva sve zvuči kao sprdačina. (Navlaš isto, samo u obrnutom smjeru, mora da su osjećali Rimljani kad su im, odgojenima na sofisticiranoj i cizeliranoj lektiri, naprasno pod nos turili neotesane gromade latinskog prijevoda Biblije, radove "pastira i ribara". "To ne liči ni na što!" hvataju se za glavu oni koje je mimoišao zanos preobraćenika.) "Prievod je odveć slobodan, odstupa od originala bez nevolje, jer je prevodiocu više do efekata latinskih elegancija nego li do vjernosti", tako o Feriću Vatroslav Jagić 1876. "Ostao je ipak čovjek našeg osamnaestog stoljeća, ne naslućujući ono dublje, što se je krilo iza toga zanimanja za narodnu pjesmu", slijedi ga Kombol 1945. "Za nas danas, Ferićevi latinski prevodi 'ilirskih' narodnih pesama nemaju nikakvog značaja, kao što ga možda nikada nisu ni imali", siječe Miroslav Pantić 1964.

A opet – što ako je taj ograničeni dubrovački eksjezuit – taj nedovoljno nacionalno i klasno osviješteni fosil – taj beznačajni skriboman s premalo naknadnog uvida – ako je on vidio i znao nešto što su cijenjena gospoda književni povjesničari... zaboravili?

Poznata egzotika

Jagić donekle, a Kombol i Pantić itekako, pišu iz komotne pozicije jasnog, čvrstog identiteta. Oni znaju i ki su, i ča su, i di gredu – kao i kome govore. Pritom govore domu, a ne svijetu. Govore tamo gdje se – kako da kažem – gdje se zna što se podrazumijeva. Tu gdje smo si svi svoji.

Tamo vani, tamo je sve drukčije. Tamo su sve nepoznanice. Tamo se, iz naše perspektive, ne podrazumijeva. Tamo možemo biti interesantni zbog svoje egzotike – balkanske duše, silina izvornih strasti – ali ta egzotika mora biti razumljiva. U njoj mora biti nečeg njima poznatog – 100 posto novo im, jednostavno, neće značiti ništa.

K tome – bilo bi zgodnije, za naše samopoštovanje bezbolnije, kad bi egzotika koju predstavljamo bila nekako legitimirana. Kad ne bismo bili jednostavno glas iz zemlje divljaka – Turaka, urođenika, ljudoždera – nego... recimo... glas baštinika (super riječ!) nečega opće-evropskog, autentično evropskog ("neiskvarenog modernošću" – još bolja fora!).

Rascjep

Ferićevi prijevodi – točnije: preoblike, transformacije – slavenskih narodnih pjesama u izdanke klasične antike plod su dvoznačne i dvogube strategije; oni su gesta čovjeka koji osjeća u sebi rascjep – i koji pokušava taj rascjep prevladati.

Feriću – stanovniku provincijalnog gradića pretežno analfabetske, pretežno ruralne zemljice na samom rubu Turskog Carstva – Balkan je neusporedivo bliži nego bilo kojem prosječnom današnjem Hrvatu. Istovremeno, Ferić – Dubrovčanin, bivši isusovac, gimnazijski profesor, doktor filozofije i teologije, predavač i čitatelj antičkih klasika i modernih Talijana – dobro je svjestan i alternative Balkanu – on živi alternativu Balkanu. To je njegov virtualni svijet.

Rascijepljenost poput Ferićeve osjeća danas svaki građanin Hrvatske kad usred svoje neokolonijalne, Žužulom i Gotovinom, kreditima i kladionicama, supermarketima i glamurkafeima urešene domovinice sjeda za kompjutor i aktivira sinergiju Billa Gatesa i Deutsche Telekoma da bi napisao nešto što će nekog drugoga – nekog njegova nepoznatoga gosta, podjednako izgubljenog u svojim rascijepljenostima – zainteresirati.

Postoji neka vrsta moralne obaveze ne ignorirati tu rascijepljenost. Ne praviti se kao da je nema – kao da možemo o Kunst der Fuge raspravljati zanemarujući okolnost da je ja slušam i analiziram u Hrvatskoj, ti u Maleziji, ona u Texasu. Mislim, možemo, ali to je prejednostavno.

S druge strane – kad govorimo tuđ jezik, to prestaje biti naša priča. Barem djelomično. Ferićev prijevod "Hodi Ivo, da te ženi majka" i jest i nije "Hodi Ivo, da te ženi majka". Nama zvuči, recimo, prigušeno. Umiveno. Falš. A opet, moramo priznati da je to – u velikoj mjeri – isto. I suočiti se s činjenicom da čak i onaj tko savršeno razumije izvornik – o njemu misli drukčije nakon što je pročitao prijevod.