27.1.2005.

Matthias Schnitzler  

Za ime Boga, samo bez moralnih propovijedi

Rusija je – stajalo je i stoji u svakom turističkom vodiču – zemlja s najviše knjigoljubaca na svijetu. Zna se da Rusi obožavaju svoje nacionalne pjesnike kao Amerika svoje sportaše i Njemačka svoje autoceste: Puškin, Gogolj, Turgenjev, Dostojevski, Tolstoj, Čehov. Pretpostavljamo da pisac u Rusiji još ima što reći svojemu narodu. Poput Solženjicina, prognanika povratnika i najistaknutijeg predstavnika književnosti koja pjesnike neumorno vidi kao opominjatelje i navjestitelje istinskih društvenih vrednota.

No, u doba slobode mišljenja i mnogovrsnosti glasova odgovorna književnost zadobiva nijansu autoritarnosti. Za ime Boga, samo bez moralnih propovijedi, preklinje Viktor Jerofejev. Novim su ruskim autorima pisani putokazi odvratni. Ne malo njih, nafiksani vlastitim užitkom u razaranju tradicije, napada sve oko sebe.

Ubojstvo djeda

Vladimir Sorokin, najpredaniji dekonstruktor ruske književnosti, u Dostojevski-tripu prikazuje skupinu narkomana koji uz pomoć nove kemijske droge padaju u književni zanos: Super stvar, rekao je. Pa sam ga uzeo. Isprva – ništa posebno. Neka vrsta Dickensa ili Flauberta s Thackerayjem, a zatim dobro, dobro, baš skroz dobro, stvarno opojno, veliko, silovito, ali na kraju… na kraju totalno sranje! Totalno sranje! Ni od Simone de Beauvoir nije mi bilo tako loše kao od Tolstoja.

U drugom činu kazališnog komada pojavljuju se svi likovi iz Dostojevskijeva Idiota i razaraju sve oko sebe. U njegovoj knjizi Plavo salo neuspjeli klonovi Čehova i kompanije proizvode neuspjelu književnost: izgovor autoru da s užitkom blati klasične pisce. Njegov novi roman Led u kojemu vidi dolazak ruske začaranosti totalitarizmom u potrošačkom društvu, počinje opći obračun – premda na jednom jedinome mjestu: Milijuni mrtvih sa strahopoštovanjem pognuti nad mrtvim papirom. Nakon lektire bili su još mrtviji.

U međuvremenu je Sorokin, rođen 1955., u domovini našao mnoge oponašatelje i učenike: u zbirci nove ruske proze Priprava za orgiju većina 25-35-godišnjih pisaca zvuče poput Sorokinovih klonova. Sofja Kuprjašina prikazuje grofa Tolstoja kao slinavoga, smrdljivog, drkajućeg starca koji živcira sve oko sebe. Novi naraštaj ne želi više da ga se pazi, ni pedagoški niti ideološki. Ali, oceubojstvo i djedoubojstvo na dulje su staze ipak pomalo dosadni. U svakom slučaju, veliki pisci i visoka književnost ostaju uzori mlađim autorima, pa makar ex negativo.

S televizijskim, kino, pop-glazbenim i internetskim ponudama i u Rusiji se javila nadmoćna konkurencija poeziji. Čitateljske su se navike prilagodile zapadnome svijetu. Naravno da i u Moskvi i u Petrogradu već odavno vlada zabavna literatura. Pisci krimića kao Boris Akunin, Aleksandra Marinina, Polina Daškova i Viktorija Platova imaju milijunske prihode, povijesni romani, prijevodi angloameričkih bestselera i popularne stručne knjige vladaju tržištem.

Komunizam i konzumizam

Iznimka je postmodernistička književna zvijezda Viktor Pelevin, koji, kao i Sorokin, domišljatim marketinškim strategijama i ciljanim rušenjem tabua, ali i detektivskim njuhom za ono što truli i ono što nastaje, bilježi vrijedne uspjehe. Pelevinova Generatioon ‘P’ iz 1999. knjiga je o kojoj se posljednjih godina najviše raspravljalo i sporilo. Pelevin opisuje – ne uvijek na visokoj književnoj razini, mješavinom filozofske i medijske teorijske refleksije i cyber-bajke u više tekstualnih slojeva – put Rusije iz komunizma u konzumizam.

Njegov junak Vavilen Tatarski uspinje se od neuspjelog pjesnika u pisca reklama da bi, naposljetku, postao Mesija golemog medijskog koncerna koji digitalno inscenira rusku stvarnost. Kod Pelevina se susreću postmodernistički tekstualni dizajn, teorije urote i trpka dijagnoza društva. Njegov je ironični credo: cijela je Rusija Potemkinovo selo koje je izgubilo stvarnost i prodalo dušu. Njegova književnost također?

Sadašnja nas se ruska scena u prvome redu doima svojom višestrukošću. Zanesena je slobodnim izborom literarnih stilova i metoda, no oduševljenje političkom slobodom zamijenilo je otrježnjenje.

Psovka: Politička korektnost

Raspon svezaka je neizmjeran: imamo metafizički realizam Jurija Mamlejeva (Varavo doba), arhaičnu epiku Alana Čerčesova (Vijenac za grob vjetra) i bezgraničnu jezičnu travestiju Olega Jurjeva (Novi Golem). Nalazimo nadrealistične ili neoavangardne tekstove kao što je konceptualna umjetnost Dmitrija Prigova (Živi u Moskvi!). Obvezno se preporučuje sublimirano kaotični silazak Vladimira Makanjina u podzemnu književnost (Underground ili Junak našeg doba). Koga zanima, dostupna je i lijeva i desna ekstremistička literatura, pa i ona koja koketira s radikalnim temama (na primjer, djela Aline Vituhnovskaje – Crna ikona). Politička ispravnost u novoj je Rusiji psovka.

Filozofska znanstvena fantastika veće estetske vrijednosti postojala je i u socijalizmu, a u posljednje vrijeme poseže i u druge žanrove. Osim toga, sve se češće združuju motivi fantastične i kriminalističke literature. Mladim čitateljima kojima sve brzo dosadi na raspolaganju su pop-autori (poput Ilje Stogoffa – Mačo ne plaču) i poezija sluma. Postoje i pojedinačni slučajevi kao što su istaknuti satiričar Vladimir Vojnovič i genijalni Evgenij Popov. Djela koja nisu mogla biti objavljena u komunizmu, sa zakašnjenjem izlaze na svjetlo dana (Boris Čitkov: Viktor Vavič), a originalni mladi autori najnovije "dobrovoljne" emigracije nastavljaju stvarati rusku književnost (Sergej Bolmat: U zraku; Pavel Lemberski: Rijeka br. 7; Michail Jelisarov: Nokti). U Rusiji su ponovo otkriveni i slavljeni Nabokov, Babelj i Mandeljštam.

Tko tekstove radije razmatra iz vidika žanrovskih studija, u Rusiji će naći zanimljive stvari: Svetlana Vasilenko (Mala glupača), Tatjana Tolstaja (Kys) i Ljudmila Ulickaja (Ženke laži) dojmljive su pripovjedačice. A da i ne spominjemo nezaustavljivu živost ruskog pjesništva, teško prevodiva i zatvorena stranoj publici. Opširnije ćemo se pozabaviti s pet proznih djela koja su u Rusiji izazvala veliku pozornost.

Pop literatura na ruski način: Irina Denežkina

Vrlo mladi junaci zbirke pripovjedaka Dođi Irine Denežkine glasni su, prodorni, ali nekako dezorijentirani i očajni. Dok je Generation ‘P’ bio roman o današnjim tridesetogodišnjacima, Denežkina je napisala knjigu o novoj ruskoj mladeži. Na uspjeh nije trebalo dugo čekati. Dođi je osobito dobro dočekan među učenicima i studentima, kao svojedobno Trainspotting Irvina Welsha. Pop-literatura po ruski: U Petrogradu, gdje je Irina Denežkina smjestila svoje priče, u trgovačkim središtima, klubovima i barovima nalazimo mladež s – Daj mi! (Gib mir!) pod rukom. U izvorniku glasi Daj mne! i mnogo bolje pogađa zahtjevni ton 15-20-godišnjaka njego njemački naslov.

Craze, Niger, Galja i ostali vode zapadnjački način života u potrazi za zadovoljenjem. Svakodnevicu određuju tulumi, pivo, droga, Internet, dress-kodovi i potraga za glamuroznim partnerom. Hlače mu vise na stražnjici poput padobrana. Ali zato zna napamet sve moguće sokratovce. No, što bih ja s njima? Ja sam želio pivo i seks u neograničenim količinama, kaže se u romanu. Sovjetska prošlost i totalitaristički režim koji su kod Pelevina i Sorokina uvijek prisutni u pozadini, za kasnije rođene nemaju više nikakvu ulogu. Živi se ovdje i sada – sporazum prakticiran pop-kulturom. Najdulja i najbolja pripovijetka zove se Pjesma za ljubavnike (Song for Lovers), naslovljena prema pjesmi engleskog pjevača Richarda Ashcrofta.

U pripovijetku su uključeni mnogi tekstovi malih ruskih bendova. To je smušena lirika najnovijeg urbanog naraštaja i prikazuje one koji se predstavljaju neovisnima, koji više nisu djeca, ali ni odrasli, kao ovisne i bez nade, koji ne shvaćaju život. Gotovo je s "Mi", "ja" je napuhan: Ne mogu te zadržati, neću uspjeti, ti želiš… / a ja crkavam! / Ne idi, ostani sa mnom pa iako sve uništim… / Trudit ću se. U zbirci Dođi nalazimo svu silu seksa i užitka, ali osjećaji su agresivno-egoistični, a ljubav nedostižna. Uzaludnost i izokretanje žudnje u ovisnost i samouništenje glavne su teme debitantice Irine Denežkine. Ona ima 22 godine. Bilo bi bolje da dvije ili tri priče izdavač nije uvrstio, kratke tekstove o zelenom ubojici ili mrtvoj ženi u chatroomu. Nedovršene su, prilično pubertetske i loše.

Drski sibirski postrealizam: Roman Senčin

Iz Petrograda u Sibir. Sibir dolazi iz tatarskog i znači uspavana zemlja. Sibir je u 19. stoljeću svojim beskrajnim prostranstvima (samo je Jakutija s jedva milijun stanovnika velika gotovo poput Zapadne Europe) i bogatim nalazištima privlačio useljenike i poduzetnike. Pod utjecajem oporbenog duha prognanika i mitova sibirskih domorodaca tamo je nastala neka vrsta ideološke enklave koju su komunisti uvijek ponovo kažnjavali. U mnogim je časopisima jedna vitalna literatura, pripovijedajući o životu ljudi u prirodi ili pak vedro anarhistički, pokušavala prkositi cenzuri. Konačno, u skurilnim sibirskim pripovijetkama Kako mi je krenulo nizbrdo Evgenija Popova moglo se čitati o samovolji toga područja.

U Minusu Romana Senčina nestao je svaki optimizam. Postsovjetski Sibir leži slomljen i ostavljen hrđati poput nekoga zatvorenog i napuštenog pogona. Ljudi su nevjerojatno siromašni ili nezaposleni, opijaju se do besvijesti, i nove perspektive nudi samo televizija. Pripovjedač u prvome licu Roman i ostali gubitnici ruskoga tržišnog društva satjerani u stambene kontejnere, žive poput životinja. U sudbini uhvaćene krmače, čiji se život sastoji od žderanja, sranja i konačnog klanja, Roman prepoznaje sebe: Kad sam bio mlad mnogo sam razmišljao o tome i mučio se idiotskim pitanjem koji je smisao života. Tek sam nedavno shvatio da je smisao života u nabavi hrane. Putovi su različiti, ali cilj je isti.

Zamišljenim gradom Minusinskom, ruskom ispostavom na granici s turskim narodima, 1971. u Sibiru rođeni Senčin ocrtao je zdvojnu sliku ruske provincije koja nema ništa zajedničkog s egzotiziranom vanjskom perspektivom nekih reportaža. Dvadesetpetogodišnji pripovjedač premješta kulise u kazalištu, ali i svijet pozornice može samo slegnuti ramenima nad socijalnom stvarnošću. Plaća dobivena u bonovima za hranu propije se ili pošmrče, stari su snovi o studiju u Petrogradu ili izložbi vlastitih slika pokopani, a djevojke, ako još nisu poudane i svakodnevno prebijane, bježe jer im se život s nama zaista ne isplati.

Taj prvi roman negativan je do bola. U domovini autoru predbacuju ocrnjivanje, ali on odgovara kako većina ljudi u Rusiji, eto, živi bez svjetla na kraju tunela. Ako je već svjetlo, onda mora biti stvarno. Izmisliti ga, umjetno ga proizvesti, apsolutno sam protiv toga, to ne ide. Senčin nije neki veliki stilist, njegova je kompozicija jednostavna, jezik drzak i izravan. A ipak Minus svojim postrealističkim pristupom stvarnosti zarobljava do posljednje stranice. Jedan odgovor na socijalistički realizam i novu marketinšku literaturu.

Rat ideologija: Mihail Kononov

Nezadovoljstvo političkim sustavom više nije tema mladih Rusa, tvrdi Jurij Mamlejev, nego nezadovoljstvo stvarnošću kao takvom. Osobito kada se šareni dizajnerski snovi probuše kao mjehurići sapunice. Mihail Kononov, koji sa svojih 55 godina pripada jednom drugom naraštaju i živi u bavarskom Landshutu, u svojemu prvom romanu Gola pionirka nasuprot tome opominjući doziva u sjećanje užase komunizma. Pritom varira u povijesti književnosti poznate obrasce naivnog djeteta u ratu i aludira na motive ruskog simbolizma – halucinacije, razgovore sa samim sobom, vizije. Kao uzor može se navesti osobito Petrograd Andreja Bjelog.

Marija Muhina, zvana Motte, domišljata je 13-godišnja djevojčica. U unutarnjem monologu koji je Kononov vrlo umjetnički oblikovao, vatrometu brzoga mladalačkoga govora, prizora snova i ideologizama staljinizma, ona priča o svojoj sudbini. Istina koja se krije iza mješavine žargona, jezičnih šablona i slika iz snova stravična je: Kao topnica Crvene armije početkom četrdesetih nalazi se na fronti u ratu protiv Wehrmachta. Njezin je rodni Lenjingrad pod njemačkom opsadom, gotovo milijun ljudi umrlo je pritom od gladi, rata i hladnoće. Najsnažniji prizor romana prikazuje ženu koja iz očaja jede svoju kći. Pridruži se kolektivu, postani njegov dio, uče djeca pod Staljinom. Pusti da tvoje srce čvrsto sraste s našim crvenim zastavama!. Mottina je služba domovini sasvim posebna: spolno još nedozrela djevojčica mora se iz dana u dan podavati vojnicima i oficirima postrojbe. Na zapovijed: Muhina: kurva postrojbe.

Joj, joooj! Zašto to samo mora toliko boljeti? Eto, baš mora. Mora! Ima jedan riječca koja se zove moooora… mora… Joj, ne, umirem… mama. U svojoj neshvatljivoj patnji Motte traži oslonac u naučenome ispunjavanju dužnosti i domoljublju. Ime Muhina u SSSR-u je označavalo novi ljudi: Kiparica Vera Muhina izlila ih je u obliku herojskih likova radnika i seljaka u čeliku. Staljinov citat o "riječci mora", u Sovjetskom Savezu poznat svakom djetetu, pritom se kao nit vodilja provlači tekstom. Tijekom silovanja mala Marija bježi u maštu. No, čak i njezini snovi u kojima se pretvara u galeba i leti iznad događaja određeni su slikama rata i nasilja. Motte završava kao Čehovljev galeb, besmisleno ustrijeljena.

Skandal oko Kononova estetskoga i moralnog razaranja mita o velikom domovinskom ratu izazvao je lik generala Sukova, kojega je lako prepoznati kao maršala Žukova. Žukov – glavni zapovjednik ruskih zapadnih snaga koje su Nijemce zaustavile pred Moskvom i koji je u Berlinu prihvatio njihovu kapitulaciju, u Rusiji je heroj. Njegovi memoari još su na policama mnogih veterana. Kononov ga predstavlja kao vrlo zloga kukavičkog ubojicu koji iz obijesti strijelja vlastite vojnike i zbog vojne taštine žrtvuje vlastiti narod. Nacisti i komunisti – osnovna je poruka romana – bili su jednake životinje i ubojice. U Rusiji je to provokacija. Pisac je 12 godina tražio izdavača. Roman je, naposljetku, objavljen 2001.

Na kraju je Kononov ipak još jednom kršćanski pomirljiv. U jednoj epifanijskoj viziji Marija, kojoj se bijele gaćice vijore na nozi kao mirovna zastava, lebdi iznad stratišta i pojedine vojnike zaštitnički izvodi iz ubojitog sukoba. Neki od njih kasnije su ispričali kako su na nebu vidjeli bijelog anđela. Tipično ruski? Kononov time ironizira i Blokovu revolucionarnu pjesmu Dvanaestorica u kojoj je crvenom zastavom i bijelim ružama ovjenčani Isus boljševičkoj revoluciji trebao podariti duhovno moralnu nadgradnju.

Literatura je romantična: Oleg Postnov

Prikaze i duhovi naudili su i Olegu Postnovu, rođenom 1962. U njegovu romanu Strah mrtvi ustaju iz grobova, slave se crne svadbe, a ljubavi prijeti zlo. Postnov je napisao fascinantnu knjigu o ljubavi, tvrdi izdavač. No, Strah je ponajprije književnost iz duha književnosti. Sve, ama baš sve u toj knjizi ima intertekstualnu kvalitetu. Ne samo da je Postnov opljačkao cijelu povijest književnosti kako bi oslikao doživljaje, osjećaje i nelagode svojih junaka i pripovjedača u prvome licu K-a; ne samo da je iscrpno "oponašao" pojedinačne prizore svjetske književnosti, kao na primjer scenu progona iz Čovjeka u gomili Edgara Allana Poea, ili kartaške scene iz Puškinove Pikove dame; ne samo da su važni dijelovi zapleta adaptacija Gogoljeve novele Strašna osveta nego i K., bibliomanski lektor u jednoj ruskoj izdavačkoj kući u New Yorku, otkrije da je ta pripovijetka nastala iste godine kao prva objavljena Poeova priča Metzengerstein – u oba je teksta riječ o stravičnoj naslijeđenoj krivnji i zlu, temama kojima je pripovjedač čini se opsjednut; ne samo da Postnov oponaša baštinjenu shemu izdavačke i pripovjedačke fikcije i strukturu okvirne i sporedne radnje, i ne samo da se čitatelj uvijek ponovo vodi u antikvarijate, biblioteke i muzeje.

Pripovjedač čak otvoreno priznaje književnu krađu: Megalopolis stenje pod snježnom olujom. Zameten kao zaselak, kao zabačena željeznička postaja kod Aktjubinska. Ne, stoj, to je plagijat, kaže. Upućuje, ponekad skriveno, ponekad sa zadovoljstvom izravno na trikove fikcije: Iz dubine godine, oprostite, iz sredine godine - pa bio je travanj, pozdravljam sve koji čitaju ovu pripovijetku, ovu budalastu kroniku, beskrajnu ispovijed, oko čijeg se kraja još moram potruditi. Pozdravljam sve koji su sa mnom u istome brodu. Sve lude i licemjere. Naravno, te samohvalne igrice, koje se uvijek pripisuju postmoderni, poznajemo još od Cervantesa, Sternea i romantičara. No, kod Postnova ta gotovo već manična uporaba romantičke ironije nije nikad dosadna, jer je priča o K. i Tonji, ta ukrajinska sudbina, blistavo ispričana i napeta do samoga kraja.

Na imanju svojega djeda pokraj Kijeva K. u mladosti upoznaje tajanstvenu i lijepu Antoniju i zauvijek joj pripadne. Više od trideset godina uporno je traži, susreće je, ljubi i ponovo izgubi, u šarenom Kijevu, u morbidnoj Moskvi, u otuđenom New Yorku. Antonia, Tonja, platinaste kose, je li kurva ili izmišljeno stvorenje, je li san ili stvarnost? Na kraju K. u njoj vidi kaznu za svoj nemoralni život i stari obiteljski dug: Možda je upravo to bila osveta. Strašna osveta! Ali, možda je Tonja poezija sama, Postnova ukrajinsko-ruska i namigujuća verzija Novalisova plavog cvijeta, koja zaokuplja osjećajne duše i knjigoljupce. U drugom dijelu romana sama uzima riječ i postmodernisitički raspleće romantično predivo teksta.

Živjeti umjetnost: Dmitrij Bavilski

Književnost, umjetnost, glazba, klasična ili nova za mnoge nove ruske autore imaju glavnu ulogu, bilo kao umjetnička spremnica, samo referencijski sustav, ili slika neprijatelja kojega treba pobijediti. Dmitrij Bavilski, rođen 1969., sklon je poput Postnova, stvaranju teksta u romantičkom stilu. U njegovu kratkom romanu Ono što nazivamo proljećem u tekst su uključene pjesme Puškina, Mandeljštama, Jevtušenka, Celana, čijom pomoći protagonistica Lidija Albertovna poetizira svoj prosječan život. Glavni su muški likovi skladatelji, posjećuju se koncerti i trgovine ploča. Neočekivani razvoj života Lidije, koja se usuđuje na skok u novi život, odražava se u kontrastu različitih stilova slikarstva i umjetničkih epoha.

Sve je počelo Van Goghovom izložbom. U grad se probio virus koji je sve izvrnuo naopačke. Tako počinje roman. Lidija, na početku pedesetih, čuvarica je u beznačajnome muzeju u Čerdačinsku, provincijskom gradu na Uralu, gdje čuva nizozemsko slikarstvo 17. stoljeća. Život joj prolazi mirno i bez uzbuđenja. Ljubav prema suprugu odavno je ugasla, sin doduše još stanuje u kući, ali vodi vlastiti život. Dok se jednog dana ne dogodi nešto neočekivano: U podrumu muzeja pronađena je nepoznata Van Goghova skica za mračno remek-djelo Ljudi koji jedu krumpir, i muzej se uključuje u svjetsku turneju slika nizozemskoga genija. Lidija se istodobno zaljubljuje u prijatelja svojega sina. Sudaraju se različiti životni modeli. S jedne strane u komunizmu socijalizirana supruga i majka, suzdržana i odgovorna, koja suzbija svoje osjećaje. S druge strane devetnaestogodišnji Danila, novi Rus, koji je samosvjestan i uzima što hoće. No, na trenutak taj spoj zaista izgleda moguć. Danila i Van Gogh pokazuju ne više tako mladoj ženi da cjeli svoj dosadašnji život zapravo nije zaista živjela: mnogo je toga propustila, mnogo toga nije razumjela. Nije shvatila bitno.

I dogodi se što se dogoditi mora i veza, uz neke iznenađujuće obrate, završi. Ali, Lidija Albertovna više nije spremna vratiti se starome životu. Nakon što je jadno završila i jedna afera u Amsterdamu, ona se odlučuje. Više joj ne odgovara realizam starih Nizozemaca s vjernim prikazom svakidašnjice, nego teški i bolno mračni ali magično istinski život Ljudi koji jedu krumpir. Lidija nestaje. U čarobnom završetku pripovjedač objašnjava kako je lagano nestala u umjetničku stvarnost. Time se malo promijenila kompozicija Ljudi koji jedu krumpir, jer je sada u polumračnoj sobi još jedan, samo skiciran lik. Umjetnost i život su sjedinjeni.

Novi Nabokov?

Kamo ide ruska književnost? Na frankfurtskom je sajmu nastupila šire i raskošnije nego što su joj to zemlje domaćini posljednjih godina mogle i željele omogućiti. S Pelevinom, Sorokinom i Anom Politkovskajom, najhrabrijom ruskom novinarkom koja se dokazala kritikama na radiju, televiziji i u tisku, pozvani su i Putinovi kritičari. S napetošću možemo na Maini iščekivati "stare" i "nove" i druge Ruse te njihove međusobne dijaloge.

Nova produkcija njemačkih nakladnika otkriva vrlo samosvjesnu i višeglasnu rusku književnu scenu. Prije su postojali propisani državni pjesnici, podzemni autori i literatura egzila. Pripadnike spomenutih dviju posljednjih skupina moglo se, ako uopće, samo potajno čitati u samizdatu. Danas, kad nasilne socijalne suprotnosti dovode u pitanje proklamirano rusko jedinstvo, ponuda je šira. Ponudu više ne određuju cenzorske službe ili, kao pri kraju Sovjetskog Saveza, disidentski bonus, nego tržište.

Što je bilo jučer više ne vrijedi. Nećemo naći novog Nabokova ili pjesnički dragulj kao što je Škola za luđake pokojnoga Sokolova. Ali, stubu niže, sadašnja ruska književnost pokazuje energijom nabijenu prisutnost s hrabrošću za pjesničkom neumjerenošću. Nešto od toga dobro bi pristajalo i sadašnjoj njemačkoj literaturi.

S njemačkoga prevela Sanja Demšić.

Objavljeno u časopisu titel, www.titel-forum.de