Za Opservatorij kulturnih politika u Splitu

U svijetu danas postoji više od dvije stotine opservatorija za kulturne politike. Po geografskoj pripadnosti vrlo su različiti, od kontinentalnih kao što je, na primjer, opservatorij koji obuhvaća cijelu Afriku, te onih koji su interregionalnog karaktera, osobito u Latinskoj Americi, do velike većine opservatorija koju su na nacionalnoj i regionalnoj/lokalnoj razini, ponajprije u Europi. Neke europske zemlje unutar svojih granica imaju više regionalnih opservatorija za kulturnu politiku, na primjer, regionalni opservatoriji Emilia-Romagna i Lombardija u Italiji. Neki u naslovu ne nose ime opservatorija, ali im, funkcioniranjem i aktivnostima, pripadaju. Sve se intenzivnije šire mreže koje objedinjuju niz opservatorija, a na europskoj razini brojni su prijedlozi za osnivanje Europskog opservatorija za kulturne politike i suradnju. Prve je prijedloge u tom pravcu formulirao španjolski kulturolog Eduard Delgado (in: Towards an International Network of Observatories on Cultural Policies, 2000.), a takav opservatorij mogao bi se, po mišljenju britanskog stručnjaka Roda Fishera, povezati sa složenim okružjem kulturnih opservatorija, istraživačkih centara i europskih mreža koji danas postoje u Europi (The Potential of a European Observatory for Cultural Cooperation, 2003.).

Izazovi novih pristupa

Zašto takav interes za opservatorije? Europi, ali i svijetu u cjelini, potrebne su nove kulturne politike, odnosno, kao što naglašava američki sociolog Tyler Cowen (Creative Destruction: How Globalization is Changing the World’s Cultures, 2002.), “nova konfiguracija” kulturnih politika, novi angažman istodobno na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom planu u cilju partnerstva i suradnje. Procesi globalizacije, osobito širenje tržišta, dinamički oblici mobilnosti ljudi i protoka kulturnih dobara i usluga, nagla urbanizacija, te razvoj sve novijih informacijskih i komunikacijskih tehnologija, otvorili su i ubrzali nove mogućnosti međunarodne komunikacije. Stoga se metodologije tradicionalnih pristupa kulturnoj politici suočavaju s problemima koje donose promjene i novi transkulturni i transnacionalni odnosi u svijetu. Te promjene zahtijevaju uspostavljanje inovacijskih metodologija u pristupu problematici kulturnih politika. Uspostavljanje inovacijskih metodologija opservacije i evaluacije, vezanih uz danas središnje izazove kao što su kulturna raznolikost, interkulturna komunikacija i digitalna kultura, postavlja se kao zahtjev i potiče osnivanje i djelovanje opservatorija: za nove kulturne politike potrebni su mehanizmi motrenja i istraživanja na svim razinama, nacionalnoj, lokalnoj, na razini grada.

S obzirom na status i djelokrug rada, opservatoriji su također različiti. Nalaze se unutar sveučilišta ili neovisnih istraživačkih centara, u vladinim su tijelima ili agencijama za kulturu i fondacijama. Mogu imati holistički pristup i obuhvaćati cjelinu područja i pitanja koji ulaze u kulturne politike. Neki se opservatoriji, međutim, koncentriraju na određeno područje usko vezano uz kulturnu politiku. Tako je u vrijeme rada na Konvenciji o zaštiti i promicanju raznolikosti kulturnih izraza koju je 2005. godine usvojio Unesco, predloženo da jedan članak u Konvenciji precizira osnivanje Opservatorija za kulturnu raznolikost. Metode opservacije i evaluacije, kao integralni dio politika i strategija, pokazale bi da li se i na koji način ostvaruju ciljevi Konvencije. Premda opservatorij nije dobio mjesto u Konvenciji, tijekom diskusija naglašena je važnost metoda opservacije i evaluacije. Te metode ovise velikim dijelom o aktivnom sudjelovanju civilnog društva, istraživača, profesionalnih organizacija, koji pomažu razumijevanju brzih promjena. Opservatorij može biti efikasni instrument motrenja implementacije ciljeva Konvencije, prije svega opservacije mjera zaštite i promicanja raznolikosti kulturnih izraza na nacionalnoj razini (putem vlada, civilnog društva itd.), na nadnacionalnoj (putem država potpisnica Konvencije) i transnacionalnoj razini (putem mreža nevladinih organizacija). U prevladavanju metodoloških teškoća, osobito kada je riječ o nedostatku podataka, važni su razmjena iskustava, dijalog, te bolja koordinacija statističkih službi, pri čemu valja voditi računa o slaboj prisutnosti zemalja u tranziciji kojima i mi pripadamo, na međunarodnom tržištu kulturnih dobara, odnosno kulturnih izraza.

Međunarodni skup o decentralizaciji kulturne politike

O osnivanju opservatorija za kulturne politike u Splitu bilo je govora na nedavno održanom međunarodnom skupu (Split, od 13. do 14. ožujka 2008.) u organizaciji Sveučilišta u Splitu, Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Ekonomskog fakulteta u Splitu, Pravnog fakulteta u Splitu, te Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje ‘Robert Schuman’, Zagreb. U okviru glavne teme Decentralizacija kulturne politike u Republici Hrvatskoj u europskom kontekstu, razmatrani su ekonomski i pravni aspekti decentralizacije/dekoncentracije kulture u RH, modeli nekih europskih zemalja, odnos i uloga državne uprave, lokalnih samouprava i kulturnih ustanova, te umjetničko i kulturno obrazovanje. Na skupu su sudjelovali i predstavnici Europske mreže centara za obrazovanje kulturnih djelatnika – ENCATC, koja obuhvaća više opservatorija koji izražavaju različite modele decentralizacije u europskim zemljama. Različiti modeli odgovaraju teritorijalnim identitetima, naglasio je Jean-Pierre Saez, direktor francuskog Opservatorija za kulturne politike u Grenobleu.

Budući Opservatorij za kulturnu politiku i praksu – Split trebao bi imati za glavnu zadaću praćenje decentralizacije kulturne politike i stalnu razmjenu podataka, te jačanje uloge i suradnje gradova, županija, regija kao i suradnje na nacionalnoj razini i s Europskom unijom u pitanjima kulturne politike. Također će poticati i realizirati kulturne i obrazovne projekte u suradnji s lokalnim, regionalnim i međunarodnim partnerima. To znači da splitski Opservatorij neće biti u nekom vacuumu, tim više što u Europi danas postoji niz organizacija na transnacionalnoj, nacionalnoj i regionalnoj/lokalnoj razini koje skupljaju i analiziraju podatke, provode istraživanja, opserviraju i evaluiraju kulturne politike i prakse. U središtu će biti edukacija kadrova u kulturi, kako bi Opservatorij na najbolji način služio interesima kulturnih djelatnika u praksi kao i onima koji odlučuju. Osnivanje i djelovanje Opservatorija bit će važan korak u održivom razvoju regije i zemlje, ali tek predstoji pothvat njegovog punog osmišljavanja (jasno definiranje ciljeva i operativnih prioriteta i uvjeta) i realizacije od strane zainteresiranih.

Na žalost, kada je o zainteresiranosti riječ, sudeći po profilu sudionika, oni koji bi prije svega u tom pothvatu trebali sudjelovati, odnosno kojima je skup bio namijenjen (resorni predstavnici lokalne i područne/regionalne samouprave, državne uprave, te predstavnici kulturnog i obrazovnog sektora u županiji), nisu bili prisutni na skupu.