damir đirlić  

Za samosvjesnu sociologiju znanosti

Pierre Bourdieu, Znanost o znanosti i refleksivnosti, Jesenski i Turk, 2014. (Preveo Rade Kalanj)

Povijesnost istine Nakon djelâ Émilea Durkheima i Raymonda Boudona, Rade Kalanj priredio je za Sociološku biblioteku Jesenskog i Turka izdanje još jednog klasika sociologije, Pierrea Bourdieua. Sve tri recentno izdane knjige tematiziraju problematiku odnosa sociologije i znanosti uopće, ali dok su se prethodne uglavnom bavile znanstvenošću sociologije, Bourdieu uzima znanost kao predmet sociološkog istraživanja pa bi se ta knjiga, nastala na osnovi predavanja na Collège de France, mogla smatrati njegovim disciplinarnim doprinosom sociologiji znanosti s krajnjim ciljem aktivacije refleksivnog potencijala sociologije i njezine reafirmacije kao znanosti o znanosti.

Svoja razmatranja u uvodu Bourdieu počinje veoma načelno, filozofskim pitanjem o povijesnosti istine odnosno pitanjem uvjeta mogućnosti toga da znanost kao društveno, to jest povijesno određena praksa proizvede istinu kao transhistorijsku vrijednost. Odgovor traži manevrirajući između ekstremnih rješenja: logicizma koji zanemaruje povijesni aspekt i relativizma koji odbacuje istinu kao cilj znanosti. Logicizmu suviše bliske pozicije nisu svojstvene sociolozima, niti su osobito srodne francuskoj epistemološkoj tradiciji (Bachelard, Koyré, Canguilhem) čijim se nasljednikom Bourdieu deklarira i zato su isključene iz rasprave. Prvo je poglavlje stoga posvećeno ocrtavanju prostora relevantnih relativističkih stajališta. Bourdieu prvo izlaže Mertonov strukturalni funkcionalizam kritizirajući ga zbog zanemarivanja načina regulacije znanstvenih sukoba te zbog birokratizacije znanosti što ga čini bliskim naivnom logicizmu. Zatim iznosi doprinos Thomasa Kuhna čije rezultate reinterpretira u terminima logike polja i njegove dinamike, a potom govori o tzv. jakom programu Edinburške škole kojoj zamjera nedovoljno inzistiranje na refleksivnosti te mikrosociološku, odnosno interakcionističku, matricu koja ignorira strukture i stajališta kao načela samih akcija i interakcija. Naposljetku prikazuje i radikalno konstruktivističke pozicije laboratorijskih studija, ponajviše Latoura i Woolgara kojima spočitava "skolastičko iskliznuće" u semiologizam, poziciju u kojoj sve postaje učinak znakova i teksta te "makijavelističko" tumačenje akcija znanstvenika proizašlo iz nereflektirane negativne antropologije.

Logika znanstvenog polja Ocrtavši prostor diskusije, u drugom i najduljem poglavlju Bourdieu nudi vlastiti doprinos sociologiji znanja iznesen u poznatim terminima njegove sociološke teorije. Ovdje će se još jednom pokazati kao "majstor koncepata", reaktivirajući iznova gotovo sve svoje bitne pojmove u novom svjetlu, ostajući vjeran njihovim izvornim modelima, ali dopuštajući da specifičnost problematike koju tematizira fluidno iscrtava nove dimenzije skrivene u pojmovima. Prvo govori o specifičnosti znanstvenog polja čiju strukturu određuje struktura diobe znanstvenog kapitala kao posebne vrste simboličkog kapitala. Kao i sva polja, znanstveno je polje samo relativno autonomno jer je uklopljeno u makrokozmos društvenog svijeta i u interakciji je s ostalim poljima. Znanost naime nikad nije čista niti vođena vlastitom "unutarnjom logikom", a znanstvenici ne čine homogenu grupu. Nakon eksplikacije pojma znanstvenog polja, Bourdieu govori o habitusu znanstvenika koji određuje kao njegov zanat, naglašavajući neformalnost znanstvenih postupaka te implicitnost i "tjelesnost" znanstvenog znanja koje onemogućuju njegovo svođenje na idejni sadržaj neovisan o praksi. Ali habitus kao skup dispozicija nije izolirano disciplinarna kategorija, nego se sastoji i od cjelokupnog "životnog puta" nekog znanstvenika, kao i njegove pozicije u polju, a rafinirana sociologija znanosti morala bi taj habitus uzimati kao cjelinu. Sociološka analiza habitualnih dispozicija znanstvenika i njihovih pozicija u znanstvenom polju nije usmjerena protiv istraživača samog niti protiv rezultata njegovih istraživanja u cjelini. Ona ne proizvodi jalovi skepticizam, nego doprinosi razvoju objektivnosti znanstvenih stajališta, dodatno ih imunizirajući na prigovore.

Borbe i bezinteresnost Analizu Bourdieu nastavlja konkretiziranjem odnosa agenata unutar znanstvenog polja. Znanstveno polje određeno je stupnjem autonomije, tj. neovisnosti o drugim poljima, napose političkom i ekonomskom te pravom pristupa, tj. strategijama inkluzije i ekskluzije. Borbu za položaj unutar znanstvenog polja Bourdieu ne smatra isključivo kontraproduktivnom rabotom, već tvrdi da je zdrava doza konkurencije u službi znanstvenog napretka, pod uvjetom da znanstvenici izgrade dispoziciju koju naziva "interesom za bezinteresnost". Ipak upozorava na tzv. "zakon ždanovizma" u kojem oni s manjkom eminentno znanstvenog, ali viškom društvenog kapitala, pozivajući se na izvanjske moći pobjeđuju u znanstvenim borbama. Zbog opasnosti pokoravanja znanosti logikama stranih polja, Bourdieu u više navrata apelira na potrebu za autonomijom znanosti, naglašavajući da ta autonomija nije danost, nego povijesno postignuće za koje se treba stalno iznova boriti. Ali čak i idealno zamišljena autonomna znanost, očišćena od svih političkih i ekonomskih utjecaja, ima svoje vlastite zakone koji ne odgovaraju naivnim idealima znanstvene objektivnosti. U pozadini toga nalazi se "antinomija legitimnosti" prema kojoj nema instance koja legitimira instance legitimnosti, a iz čega slijede "epistemološke borbe" za vrednovanje jedne vrste znanstvenog kapitala. Proces koji ovdje Bourdieu opisuje načelno odgovara kuhnovskoj slici znanosti prevedenoj u jezik logike poljâ. Nakon analize znanosti iz pozicije pojedinih znanstvenika kao subjekata, Bourdieu prelazi na analizu iz perspektive discipline koju pojmovno određuje pojmom nomosa kao kolektivnog kapitala specijaliziranih metoda i pojmova u službi konstrukcije objektivne stvarnosti nesvodive na načela drugih disciplina, ali i položajem spram drugih disciplinarnih područja upisanih u institucije. Ovdje argumentira protiv zatvorenosti zalažući se za interdisciplinarnost koja kao susret s različitošću utječe na razvoj refleksivnosti svake od disciplina.

U zadnjem dijelu drugog poglavlja, naslovljenom Povijest i istina, Bourdieu se vraća načelnim epistemološkim promišljanjima pokušavajući objediniti totalnu društvenost znanosti s njezinom težnjom prema istini. Svakako, objektivnost je "društveni proizvod polja", epistemološka pravila su "društvene pravilnosti", a istina je "skup predodžaba koje se smatraju istinitima jer su proizvedene prema pravilima koja definiraju proizvodnju istinitog" (str. 101). Međutim, ipak, kolektivnost iskustva i njegova specifična proceduralnost garantiraju nekontingentnost spoznaje. Objektivnost ovisi o uvjetima promatranja, ali s obzirom na strogu određenost tih uvjeta činjenica može zadržati karakter objektivnosti. Intersubjektivnost znanstvene zajednice mjesto je proizvodnje objektivnosti znanstvene činjenice. "Znanost je konstrukcija koja dovodi do pojave otkrića nesvodivog na konstrukciju i društvene uvjete koji su je omogućili"; "Lukavstvo znanstvenog uma sastoji se u tome da stvara nužnost s kontingencijom, slučajem, te da društvenu nužnost pretvara u znanstvenu vrlinu" (str. 108). Taj je proces Bourdieu detaljno sociološki opisao, a ovdje ga epistemološki obrazlaže pozivajući se na Durkheimovu historizaciju Kantova transcendentalizma kategorija te govori o društveno-transcendentalnim uvjetima spoznaje. Dijelom se poziva i na Poppera i Habermasa koje ipak kritizira jer ne postavljaju pitanje društvenih uvjeta mogućnosti racionalno uređenih komunikacijskih univerzuma. Svoju poziciju na jednom mjestu Bourdieu naziva "realističkim racionalizmom".

Narcizam i napredak u društvenim znanostima Treće i ujedno posljednje poglavlje donosi razmatranje o specifičnosti društvenih znanosti. Njihovu unutarnju heteronomiju, tj. odsutnost unificirane paradigme Bourdieu objašnjava kompleksnom naravi samog predmeta, ali i njegovom neposrednom važnošću za ostala društvena polja zbog čega su društvene znanosti podvrgnute stalnim izvanjskim pritiscima. Zbog te izloženosti one moraju ostati kontroverzne ukoliko se ne žele podčiniti zakonima političkog ili ekonomskog polja. Način njihova postizanja objektivnosti radikalna je praktična refleksivnost. Bourdieu razlikuje narcističku refleksivnost (npr. u etnometodologiji) koja nema praktične učinke od reformističke refleksivnosti koja znanosti osigurava viši stupanj slobode od društvenih prisila. Napredak u spoznaji predmeta mora biti napredak u spoznaji odnosa prema predmetu, a društvene su znanosti kadre "objektivirati subjekt objektivacije" i temeljito promišljati taj odnos. Naposljetku Bourdieu nudi "nacrt za jednu autoanalizu" u kojemu refleksivno izlaže svoj intelektualni i društveni put koji je oblikovao njegov znanstveni habitus, a usput nudi dinamičnu i mjestimično oštro kritičku sliku polja društvenih znanosti i filozofije u Francuskoj druge polovine dvadesetog stoljeća. Njegova autoanaliza trebala bi poslužiti kao primjer drugim istraživačima da provedu isti napor na vlastitom životu i time bolje osvijeste svoju poziciju.

Prijevod ove knjige Pierrea Bourdieua predstavlja značajan doprinos produkciji socioloških tekstova na hrvatskom jeziku iz nekoliko razloga. Prije svega, sam Bourdieu kao jedan od najcitiranijih društvenih znanstvenika (uz Foucaulta, čija je recepcija kod nas mnogo opširnija), na naš je jezik vrlo malo prevođen, pa je ova knjižica pokušaj ispravljanja te nepravde. Osim toga, sam odabir knjige za prevođenje nije beznačajan jer se pojavljuje u vrijeme krize znanstvenih i obrazovnih institucija u Hrvatskoj nudeći potencijalnim istraživačima produktivan model prema kojem mogu oblikovati svoja istraživanja, ali i običnim čitateljima način razmišljanja o situaciji u kojoj se nalazimo. Napomenuo bih još da se problematikom sociologije znanosti bavila i nedavno (također u Sociološkoj biblioteci Jesenskog i Turka) objavljena knjiga Davorke Matić, Znanost kao kultura i društvena praksa, koju čitateljima mogu preporučiti kao dopunu Bourdieovoj knjizi, tj. za daljnji uvid u prostor rasprave unutar kojeg se kreću njegova razmatranja.