Wes Anderson odlučio nas je povesti u srednju Europu neposredno pred početak Drugog svjetskog rata, u jedan hotel. Što nam Hotel Grand Budapest može ponuditi osim švedskog stola i tople vode?
Povijesna priča uvijek se temelji na mistificiranju, odnosno na iskrivljenom prenošenju iskustava dobivenih iz druge, treće, pete ili osamnaeste ruke. I Hotel Grand Budapest, novi film Wesa Andersona smješten neposredno pred Drugi svjetski rat, na samom početku jasno razotkriva kroz koje je sve medije nečije životno iskustvo prošlo da bi naposljetku došlo do gledatelja: tako imamo sâm film koji prikazuje mladu pankericu kako čita knjigu u kojoj autor prenosi razgovor koji je u hotelu Grand Budapest vodio s neobičnim gospodinom Moustafom koji se prisjetio svoje mladosti. Ipak, iako pratimo priču u priči u priči u priči, iako ovu (i svaku) povijest tvore različiti pripovjedači na razne načine, nakon par minuta posve je jasno da pratimo priču koju je napravio jedan i jedini Wes Anderson.
Težak zadatak Premda dosljednost i prepoznatljivost režijskog stila ne moraju biti mana, bilo je teško zamisliti kako će se inteligentan i talentiran, ali zaigran i politički neopterećen autor poput Andersona uhvatiti u koštac sa sumornom temom kao što je europsko društvo pred početak Drugog svjetskog rata. Suvišno je govoriti koliko je ta tema bremenita značenjem, koliko je Drugi svjetski rat utjecao na svijet i na suvremeno shvaćanje što sve čovjek može napraviti i biti, o čemu je napravljeno nepregledno mnoštvo knjiga i filmova. Kako onda uzeti takvu temu da bi se napravio popularan žanrovski film? Nemoguće je koristiti Drugi svjetski rat kao puku pozadinu zabavne radnje jer je tema rata toliko jaka da se odmah probija u prvi plan; s druge strane, kako napraviti još jedan ratni film, a da se ne upadne u ponavljanje općih mjesta?
Malo tko je uspio spojiti popularne žanrove i Drugi svjetski rat. Treba istaknuti roman Klaonica br.5 u kojem je Kurt Vonnegut briljantno spojio znanstvenu fantastiku, humor i ratnu priču. Na drugom polu imamo Tarantinove Nemilosrdne gadove. Unatoč tematici kojom se inače ne bavi, Tarantino se u ratnom filmu koncentrirao isključivo na svoje karakteristične teme i motive: imamo mnoštvo akcijskih scena, isprazne citate koji nemaju dublje značenje osim da “linkaju”na tuđe radove i metafilmske tematike. Tarantino koristi pozadinu Drugog svjetskog rata na isti način na koji bi koristio pozadinu Divljeg zapada ili suvremeni Los Angeles. Međutim, takve pozadine upravo i služe tome da budu konvencionalne, neprimjetne i lagane: tako se gledatelj može koncentrirati na ostale aspekte filma. Ali malo je teže diviti se “cool” montaži ili naklapanju o filmovima ako vidimo da se u pozadini odvija svjetski rat.
Stoga je najava novog Andersonovog filma bila povod ne tek za veselje, nego i za strah. Anderson u svim svojim filmovima koristi vrlo jedinstven i prepoznatljiv stil. On uvijek stilizirano prikazuje bizarne, istovremeno komične i tužne likove, koristi tople boje i gorko-slatke popularne pjesme te se služi književnim pripovjedačem koji u offu komentira radnju i likove. Teme kojima se bavi često se vrte oko melankoličnih i otuđenih junaka te disfunkcionalnih obitelji. Svi njegovi filmovi čine se kao simpatične adaptacije književnih djela za djecu stariju od 40 godina. I dok taj stil lako funkcionira u prikazu njujorške više klase ili u crtanom svijetu fantastičnog gospodina Lisca, bilo je stvarno teško zamisliti kako će funkcionirati u kontekstu svjetskog rata.
Austronostalgija Film se odvija u izmišljenoj Republici Zubrowki koja se čini kao tipična država srednje Europe. Radnja prati dogodovštine Gustavea, glavnog poslužitelja u hotelu Grand Budapest, i njegovog liftboja, arapskog izbjeglice Zeroa Moustafe. Tema i pristup podsjećaju na Hrabalov roman Služio sam engleskog kralja gdje također pratimo inteligentnu i duhovitu poslugu koja se s ljubavlju izruguje svojim blentavim gospodarima. Anderson detaljno i romantično prikazuje staru mitteleuropsku kulturu u kojoj je civilizirano aristokratsko društvo (koje zastupaju dobri gospodari i odani sluge) suprotstavljeno nadolazećem nacizmu. Stari svijet sluga i gospodara predstavljen je kao prostor neiskvarenosti i humanosti, a prijetnju im predstavljaju zli ljudi u crnim odijelima koji su se pojavili niotkuda. U tom smislu, Andersonov film čini se krajnje naivnim, nostalgičnim i površnim prikazom predratnog društva.
Premda Anderson očito nije ni zainteresiran ni sposoban za dublje političke analize ili refleksije o ratu, ipak suptilnim i inteligentnim pripovjednim potezima pokazuje da je svjestan mračnog svijeta koji prijeti njegovim junacima. Dok se priča koju gledamo uglavnom drži okvira avanturističkog žanra u kojem hrabri i nepobjedivi glavni likovi svladavaju sve prepreke, Anderson nam pokazuje da unutar te realnosti, ali izvan granica onog što gledatelji mogu vidjeti, postoji jedan drugačiji svijet u kojem dobri ljudi ginu lako, brzo i tragično. Uz to, na kraju filma ne ostajemo na junacima priče, nego se vraćamo pripovjedačima: gledamo ostarjelog i tužnog Moustafu, potom ostarjelog i melankoličnog pisca koji prepričava Moustafinu priču, te naposljetku zbunjenu pankericu koja je došla do kraja knjige. Tako shvaćamo koliko je povijesna priča (ne)važna: ona ne uspijeva pružiti ni istinu ni utjehu, ne uspijeva vratiti vrijeme, ali ipak potiče generacije i generacije da svoju vlastitu epohu osmotre na drugačiji način.
Ugodna hotelska soba Ipak, unatoč svom potencijalu, Anderson se zna i želi baviti tek dobrim i čudnim likovima, a ne nacistima i fašistima. Iako je svjestan da njegovi filmovi čine samo jedan djelić kompleksnog svijeta u jednom trenu beskrajnog vremena (i to nam lijepo i suptilno daje do znanje), on se želi baviti samo svojim prepoznatljivim mikrokozmosom. Premda (između ostalog) ta svjesnost čini ovaj film inteligentnijim i simpatičnijim od Tarantinovih Gadova, postavlja se pitanje zašto je Anderson uopće krenuo raditi film vezan uz Drugi svjetski rat. Tema rata i dalje strši iz pozadine, a redatelju nije bilo sasvim jasno što da radi s njom, niti se njom želio zamarati. Drugim riječima, Wes Anderson nas je hrabro poveo na opasno putovanje u predratnu Europu, ali naposljetku je ipak odlučio da nećemo izlaziti iz sigurne i tople hotelske sobe. Zabavno je provesti dva sata u Andersonovom šarenom hotelu, ali znatiželjan gledatelj zna da je provođenje vremena u hotelu ipak na kraju – gubljenje vremena.