Razgovor s pravnim i kulturnim povjesničarom povodom objavljivanja knjige Tamna strana Marsa: hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat u izdanju Naklade Ljevak
S obzirom na naslov knjige – kojim ste sjajno spojili Krležina Hrvatskoga boga Marsa i Pink Floyd, Dark Side of The Moon – koja bi onda bila svijetla strana Marsa, ako se o njoj uopće može govoriti?
Pa, svijetla strana Marsa, Mjeseca ili, u našem slučaju, rata bila bi ona naočigled poznata, skup određenih predodžbi koje možda i nisu potpuno neistinite, ali opet ne pružaju cjelovitu sliku.
Recimo, predodžbe koje imaju djeca kada se igraju rata, a i mnogi odrasli, kada od svega onoga što rat jest ili je bio izdvajaju tek pojedine “svijetle” sastavnice – trenutke odlučne borbe, perpetuirano prikazivane u pješačkom jurišu, pronicavost vojskovođa, domoljubno junaštvo običnih vojnika... Ali, rat je i svagdašnja rutina, i neispavanost, i čežnja za domom, i strah, i propitivanje smisla, i još mnogo toga, o čemu itekako vode računa oni koji su zaduženi da rat vode i dobiju.
No, mene primarno nije zanimala razina dubinske organizacije modernih oružanih snaga – koja je i sama u takvim popularnim pristupima često zanemarena – već to kako na svoju djelatnost u njima gledaju pojedinci nižega hijerarhijskoga statusa. U tom smislu, i Prvi svjetski rat iz hrvatske perspektive ostao je taman, zaboravljen, posredovan pretežno kroz moćna Krležina djela, koja međutim i sama pokrivaju tek dio aktualnih gledišta, a u nekim su pojednostavljenim interpretacijama iskorištena i kao građa za jedan mitski narativ o pacifističkim, domotužnim domobranima koji su ginuli isključivo prisilno, za tuđe interese, otprilike onako kako je taj narativ na britanskim primjerima prokazao Samuel Hynes.
No, Krleža je dokumentirao i onu drugu, revolucionarnu stranu domobrana; naime, poznato je da Krleža nikada nije uspio nadvladati žaljenje za nedostatkom lenjinske organizacije nad seljačkom buntovnom “anarhijom” zelenoga kadera u kojemu je vidio antitezu građanskom jugonacionalizmu. Recite, da li je netko u svojim autobiografijama, a koje spominjete u svome iznimno opsežnom radu, pisao o iskustvima sa zelenim kaderom?
Nijedan od autora nije se kao vojni bjegunac skrivao po šumama, no dio njih planski se dao zarobiti, a neki su si naškodili zdravlju pa i simulirali ludilo kako bi izbjegli upućivanje na bojište. Već u kolovozu 1914. farmaceut Antun Vrgoč nailazio je na tragove pasivnog otpora, a i u 79. pješačkoj pukovniji neki su nastojali sabotirati porinuće čamaca za prelazak Drine. Osim toga, odbijanje posluha bilo je prilično rašireno posljednjih dana rata, kada je, čini se, prevladao dojam da nema smisla ginuti za izgubljenu stvar.
U bosanskoj pukovniji dočasnika Mate Blaževića pojava zelenoga kadera izazivala je 1918., kada je postrojba bila smještena u dubini talijanskoga teritorija, živu simpatiju; pojedinci su ga čak namjeravali opskrbiti streljivom. S druge strane, financijski stručnjak Frane Dubravčić, koji je bio časnik, pripovijeda kako je s nekolicinom poznanika u studenom te godine branio Otočac od pljačke razularenih bivših vojnika, a i pridruženih im seljaka, koji su vjerojatno bili i gladni. Bez organiziranoga vodstva, na meti im nisu bila samo vojnička, nego i civilna skladišta, a domalo i pojedine kuće. U drugim se izvorima navodi da je svjetina naročito uništavala željezničku infrastrukturu, poimajući je kao mađarsku imovinu.
DOŽIVLJAJI PRADJEDOVA ZA PRVOGA SVJETSKOGA RATA
U predgovoru ističete kako se o Prvom svjetskom ratu uglavnom u nas pristupa iz političke perspektive, dok su njegove socijalne, kulturne i vojnopovijesne sastavnice – dakle, iz perspektive socijalne, kulturalne i vojne povijesti – uvelike zanemarene. Što Vas je posebno privuklo proučavanju autobiografija u kontekstu Prvog svjetskog rata?
Radilo se o spletu nekoliko okolnosti, od kojih nemaju sve veze sa strukom. Krajnji ishod Drugoga svjetskoga rata u egzistencijalnom smislu mojim je precima i s očeve i s majčine strane donio znatnije, ili barem uočljivije promjene, no kao dijete najviše su me zanimali doživljaji pradjedova Janka i Đure za Prvoga svjetskoga rata.
Osim što je u kući bilo nekoliko njihovih artefakata, npr. pepeljara izrađena od Berndorfove čahure i talijanskih zrna, koji su mi dražili maštu, vjerojatno su stariji držali i da sam premalen za priče iz “novije” povijesti. S vremenom, naravno, bio sam i u njih upućen, no zanimanje za Prvi svjetski rat “odozdo” ostalo je negdje čučati.
Tijekom jednoga boravka u Rimu, još u predinternetskoj eri, nabasao sam na knjigu The Face of Battle Johna Keegana, koja me je potakla da taj moj interes jednom i znanstveno legitimiram, otprilike onako kako su mi kao studentu kolegiji Deana Dude pomogli osvijestiti činjenicu da književnost ne čine samo “veliki žanrovi” i da proučavanje “forme” ne mora biti krajnji doseg.
S druge strane, godine rada na Hrvatskom biografskom leksikonu Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, koji je dakle po prirodi stvari usmjeren na brojne autobiografske iskaze, fokusirale su me u zanatskom, a i u daljnjem metodološkom smislu, i jednom kada sam shvatio da je moguće prikupiti relevantan korpus izvornih tekstova, tema se jednostavno nametnula. Ne zato što bih mislio da je važnija od političke povijesti Prvoga svjetskoga rata, nego zato što me dodatno zanimala, a nisam znao ni za koga drugoga tko joj je na sličan način planirao pristupiti.
Koje su Vam autobiografije pritom bile najznačajnije, odnosno Vama posebno intrigantne?
Uh, na to pitanje nije lako odgovoriti. Naime, autobiografije sam otkrivao i obrađivao ponajprije kao dio tekstualnoga korpusa, odnosno izvora za koje sam se nadao da će mi – donekle podudarno, a opet svaki na svoji način – pružiti određene informacije o prošlosti. Nekakva “umjetnička vrijednost”, prema kojoj sam i inače skeptičan ako je se pokušava učiniti nosivim dijelom znanstvenoga diskurza o književnosti, pritom me manje zanimala, iako to ne znači da me neki tekstovi nisu emotivno dirali više, a neki manje.
No, i tu mogu uočiti razne kombinacije – potresti su me znali i vješto sročeni ulomci autobiografija koji u informativnom smislu nisu donosili ništa novo, i oni koji su mi, iako izražajno gotovo banalni, otvarali oči u pogledu nekih odnosa, primjerice inače prešućivanoga zlostavljanja ratnih zarobljenika, što je i jedna od poveznica s pravnim područjem.
Odgovor bi stoga mogao glasiti da su mi u različitim etapama rada intrigantne bile različite autobiografije. Primjerice, sjećanja kasnijih političara poput Mačeka, Ivana Ribara i Tita, za razliku od onih Pere Blaškovića, Petra Grgeca ili Blaževića uglavnom ne iznose nekakva intimna stanja, ali upravo zbog nastojanja njihovih autora da se prikažu u drukčijem, revidiranom svjetlu interpretativno mogu biti još izazovnija.
TITO NA SRPSKOM BOJIŠTU 1914.
Naime, u Vašoj je knjizi po prvi put predstavljen naš autobiografski korpus kontekstualiziran Velikim ratom – četrdesetak monografski publiciranih sjećanja (manjim dijelom i dnevnika) nižih austro-ugarskih časnika, dočasnika i vojnika, u rasponu od istaknutih pojedinaca poput Vladka Mačeka, Josipa Broza i Georga von Trappa do onih manje poznatih pa i zaboravljenih (Mirko Livadić, braća Turkalj, Juraj Oršić). Što Vam je posebno bilo zanimljivo u Brozovoj autobiografiji?
Za početak, u autobiografski korpus Dedijerove sam biografske knjige o Josipu Brozu Titu svrstao tek uvjetno. Naime, izvornu epizodu o Titovim doživljajima za Prvoga svjetskoga rata Dedijer je napisao praktički isključivo prema Titovim kazivanjima, i uz njegovu autorizaciju. Kasnije dopune jednim se dijelom također mogu označiti kao autobiografija, buduće da sadrže i transkripte novijih Titovih televizijskih kazivanja. Ukratko, iz Titovih je objavljenih životopisa mahom bila izostavljana činjenica da se 1914. borio na srpskom bojištu.
Kontekstualnim tumačenjem njegovih kazivanja, onako kako ih prenosi Dedijer, može se sa znatnom vjerojatnošću zaključiti da je prilično ozbiljno shvaćao svoje dočasničke dužnosti u austro-ugarskoj vojsci, a djeluje moguće i da je u početku rata prihvaćao službene ratne ciljeve, što kao nepogrešivi jugoslavenski maršal poslije nije mogao priznati. Naravno, pouzdani odgovor zacijelo se nikada neće doznati. Inače, u senzacionalističkom dijelu srpske publicistike ti se podatci iz Titova života uzimaju kao jedan od pokazatelja trajne velikohrvatske urote, u kojoj su frankovci, ustaše i komunisti tek izmjenjivali štafetu.
RAT KAO JEDNA OD SREDIŠNJIH KNJIŽEVNIH TEMA
Drugi dio knjige posvećujete upravo toj zanemarenoj perspektivi o Prvom svjetskom ratu u nas, iz perspektive znanosti i publicistike do umjetnosti i kulture sjećanja uopće te kada govorite o poteškoćama u koje će povjesničari zapasti ako se pokaže da njihovi književni izvori nikako ne govore o svijetu, navodite kako se u tom slučaju razlikuje Prvi svjetski rat kao zbiljsko zbivanje, Prvi svjetski rat iz povijesnoga udžbenika, Prvi svjetski rat iz npr. Krležinih autobiografskih Davnih dana i onaj iz novele Bitka kraj Bistrice Lesne… Međutim, Ivo Štivičić navodi kako u noveli Bitka kod Bistrice Lesne nalazi najbolje opisanu smrt čovjeka u ratu kao što smatra da je Kraljevska ugarska domobranska novela najbolji scenarij napisan na matrici koju Amerikanci eksploatiraju već punih pedeset godina, dakle, kako izdresirati čovjeka da bude poslušni ubojica. I nadalje Štivičićevim riječima: “Sve je to Krleža zabilježio u svojoj noveli koja je gotov scenarij, a donosi jednu od najčudesnijih i najužasnijih priča o tome kako se uništava i muči čovjek. To je u našoj literaturi zabilježio samo Krleža.” (usp. Zarez, 354, 2013.)
Pa, rat je jedna od središnjih književnih tema otkada se zna, s time da svako doba – ili, ako hoćete, svaki pojedinac – sastavlja svoju ljestvicu uspjelih ili manje uspjelih obrada. Nekoliko autobiografa koje sam obradio, primjerice, Ilijadi zamjera izostavljanje ušljivosti, te prilično nejunačke napasti. S druge strane, čak i u tom epskom svijetu Hektoru je pripisan realističan strah od Ahila, ali on nije kukavica, već smrtan čovjek poput nas koji se za svoju zajednicu bori u ratu kojega su zakuhali drugi. Za mene je i to jedan od snažnijih prikaza rata, ali prostor mi ne dopušta da nastavim s dijakronijskom rang-listom.
Općenito, rekao bih da se kod dijela javnosti, i hrvatske i svjetske, može uočiti jedna hvalevrijedna, ali pomalo naivna humanistička konstanta kada je riječ o ratu, kao i o njegovim književnim ili filmskim obradama, konstanta koja naglašava pojmove poput “strahota”, “apsurda”, “dehumanizacije” i sl. Ti pojmovi su, dakako, sasvim realni, ali isto tako ne smije se zaboraviti da bezuvjetni pacifizam, onaj koji ne prihvaća smislenost niti “pravednoga rata” teško može biti održivom alternativom (drugi je niz pitanja kako se ta pravednost utvrđuje). Primjerice, Hašekov roman o Švejku često se uzima kao ogledni uzorak anarhističkoga, antihijerarhijskoga i antiratnoga teksta, no isti je autor ostavio i znatno “ratobornije” zapise, smještene među postrojbe formirane u Rusiji od zarobljenih Čeha. I Krležine ratne novele kritički prikazuju samo vojnu organizaciju s čijim se političkim ciljevima pisac nije slagao – bilo bi zanimljivo vidjeti neki njegov prikaz ideološki prihvatljivije mu vojske; možda bi u tom slučaju smrt hranitelja obitelji bila teška, ali neizbježna cijena?
Jednako tako i Tvrtko Jakovina svoj prilog o Velikom ratu u Globusu (3. siječnja 2014.) završava gotovo optimističnim tonom gdje navodi kako bismo morali postati svjesni da je američki ratni broj USS Olympia, koji je godinama bio usidren u splitskoj luci i tako čuvao Split od Talijana, ipak donio novi val modernizacije dalmatinskom provincijskom središtu. Upravo suprotno povjesničarskom, historičarskom svojevrsnom optimizmu Krleža npr. svoju posljednju dramu Put u raj posvećuje antiratnom raspoloženju, svoj posljednji roman Zastave centrira na društveno-politička događanja vezana uz Veliki rat… Naime, kao mladić između 15. i 20. godine života shvatio je da vojska stvara od čovjeka mehanizam koji će pucati po roditeljima kad to zahtijeva previšnji.
U tomu, kako rekoh, ima istine, ali krajnje je pitanje koja je održiva alternativa? Spontane, samoorganizirane vojske bez činova i sl., koje počivaju na jednom “mekšem” ideološkom suglasju obično se pokazuju nedoraslima hijerarhijski ustrojenim snagama, u kojima je k tomu temeljem “podjele rada” za dodatno učvršćivanje svijesti o “ratnim ciljevima” određena posebna jezgra. U mirno doba analogna je težnja k “nacionalnoj homogenizaciji” (pojam rabim neutralno), primjerice, nerijetko oličena u povijesnim udžbenicima, književnom kanonu itd.
Kad takve vrste “mobilizacije” iz ovoga ili onoga razloga (npr. umora) popuste, ili zbog povijesnih okolnosti nisu još ni razvijene (neškolovani hrvatski seljaci zacijelo su 1914. imali tek nejasne predodžbe), u složenom motivacijskom sustavu do izražaja u većoj mjeri mogu doći osobna čast (“dišpet”), nagonska samoobrana (“fight or flight”) te vojnička stega odnosno puki strah od kazne.
O tomu je za Prvoga svjetskoga rata sasvim rafinirano pisao Krležin zapovjednik Slavko Štancer, a na sličnoj je mješavini počivala i Titova vojska, i većina ostalih. Faktore “centrifugalne ideologizacije” i “kumulativne organizacije prisile” lijepo je u svojoj knjizi raščlanio sociolog Siniša Malešević, upozorivši da su prisutni i u drugim sastavnicama suvremenoga, toliko diferenciranoga društva. Ne izdajemo li na neki način svoju obitelj i kada zbog boljega posla odlazimo u drugi grad, ili kada zbog nekakve “konkurentnosti” ili “izvrsnosti” kontinuirano radimo prekovremeno?
Hoću samo reći da je ono što nazivamo modernizacijom višeslojan proces, u kojem nije uvijek jasan omjer između koristi i nuspojava. Bez nje zacijelo ne bi bilo tih mehanizama poslušnosti o kojima govorite, ali ni individuuma koji vodeći se vlastitom savješću odbijaju zapovijed, makar kao na Woukovu brodu Caine. Znači li to da će učeći tek na pogreškama “čovječanstvo” jednoga dana prijeći točku bez povratka? Možda...
BOROJEVIĆEVO SUNČANJE I LJUBOVANJE U LOVRANU
Krleža je vrlo često demaskirao neke proslavljane vojskovođe – npr. u Davnim danima demaskirao je npr. Svetozara Borojevića kao i Slavka Kvaternika, njegova, kako Krleža zapisuje “ađutanta” te Slavka Štancera. Koliko su kritički reprezentirani u nekim drugim autobiografskim zapisima?
Pa, Krleža nipošto nije sasvim usamljen u svojim stajalištima, iako se autobiografi uglavnom ne osvrću na više činove od pukovničkoga, budući da su ih tek iznimno susretali, a i to u protokolarnim prigodama. Čim imate opisanu “podjelu rada”, jasno je da se “frontaši” počesto ljute na one u zaleđu, čak i kada ih povezuju isti ratni ciljevi.
Ali, ako ste visoki zapovjednik poput Borojevića, logično je da djelatnost desetaka tisuća ljudi morate koordinirati uz pomoć cijeloga birokratskoga stožera, nad zemljovidima, u nekom dvorcu koji nije izložen protivničkoj paljbi. Ne znam je li istina ono što Krleža piše o Borojevićevu sunčanju i ljubovanju u Lovranu tijekom XI. sočanske bitke, ali iz razumljivih razloga i današnji vojno-psihološki priručnici za časnike preporučuju više odmora negoli za vojnike.
Inače, zanimljivo je da Krleža baš i ne prigovara njihovim stručnim kvalitetama (Štancera, rekao bih, čak na neki način i uvažava), već prije mentalitetu: na jednoj strani odani “liferanti smrti” do samog kraja “crno-žute” Monarhije, a onda – kako kaže – “kondotijersko” priključenje dojučerašnjim protivnicima. No to nije u potpunosti vrijedilo niti za navedenu trojicu, a sva je prilika i da je Krležina optužba na Kvaternikov račun u Pijanoj novembarskoj noći bila paušalna.
Osobno su mi poticajniji oni pristupi u kojima se – neovisno o politici – razmatra nisu li generali i prije mogli primijeniti takve taktičke ili operativne postupke koji redovno dovode do manjih ljudskih gubitaka. Za proslavljenoga Borojevića to je nedavno učinio samozatajni inženjer Lovro Galić, vjerojatno najbolji živući hrvatski znalac vojne tematike Prvoga svjetskog rata.
BIVŠI OBJEKTI AUSTRO-UGARSKE VOJSKE U ZAGREBU
Jedno pitanje iz vojnopolitičke povijesti o Prvom svjetskom ratu: gdje su se sve nalazile kasarne u Zagrebu tijekom Prvog svjetskog rata – od onih poznatih na Črnomercu do nekih manje poznatih (pretvaranje školi u kasarne; npr. Krleža spominje u Davnim danima da je osnovna škola u Krajiškoj bila pretvorena u kasarnu), te gdje je bila locirana 25. domobranska pukovnija u kojoj je bio unovačen i Krleža?
Bivšim objektima austro-ugarske vojske u Zagrebu nisam se sustavno bavio, ali imam tu sreću da se od jeseni 2012. pod okriljem Hrvatskoga instituta za povijest i pod predsjedanjem Vijolete Herman Kaurić redovito sastajem s desetak kolega koji se bave različitim aspektima Prvoga svjetskoga rata (mejling lista višestruko je opsežnija). Izmjenjujemo informacije, dogovaramo stručne skupove i popularna predavanja, sudjelujemo u snimanju dokumentarnoga filma HRT-a, a inicirali smo i tisak obljetničke poštanske marke.
Prema informacijama koje je prikupio kolega Boris Kukić, zapovjedništvo cijeloga XIII. vojnoga zbora nalazilo se u današnjim Klovićevim dvorima, a ono VI. domobranskoga okružja u Gajevoj 30a, gdje je danas Državno odvjetništvo. “Domaća” 25. domobranska pukovnija, u kojoj su osim Štancera i Krleže služili i Tito i Josip Horvat, bila je smještena u vojarni u Ilici 242 (današnje Katoličko sveučilište), a nešto dalje, u Ilici 256–270, bilo je smješteno topništvo (danas Hrvatsko vojno učilište Petar Zrinski). U Rudolfovoj vojarni, u današnjoj Ulici Republike Austrije, bila je pak 53. pješačka pukovnija zajedničke vojske. Konjaništvo je bilo smješteno u Prilazu baruna Filipovića 23, tamo gdje su 1990-ih bile locirane snage UN, a danas je Lauba. Stalne vojne bolnice nalazile su se u Vlaškoj 87 i na Kunišćaku 50, a u razdoblju 1914.-1918. za ratne su potrebe prenamijenjene i mnoge druge zgrade, među njima i ona Sveučilišta.
No, konačni popis, uključujući i podatke o drugim hrvatskim gradovima, tek bi trebalo izraditi, zajedno s evidencijom grobišta rasutih od Italije do Ukrajine, a i šire, s čim u vezi se nadam da će Ministarstvo kulture poduprijeti projekte Hrvatskoga državnoga arhiva i Hrvatskoga instituta za povijest, koje su osmislili Ivan Filipović i Zdravka Zlodi.
I završno: neobično je važna uloga željeznice u Prvom svjetskom ratu, mimo općih mjesta pojava novih ratnih tehnologija (tenkovi, zrakoplovstvo, podmornice, bojni otrovi). Neki navode da je željeznica promijenila socijalnu krvnu sliku Europe pa onda i svijeta, čak jače i dublje nego socijalna gibanja devetnaestog stoljeća, poput marksizma ili liberalizma. Značajan je pritom upravo topos željeznice u hrvatskoj književnosti toga doba…
Prijevoz vojnika, opreme i opskrbe željeznicom bio je odlučujući već u nekim ratovima druge polovice 19. st. Upravo teškoćama sa željezničkim transportom neki pripisuju austro-ugarske neuspjehe u Galiciji 1914. Statistički, vjerojatno najpogubnija europska željeznička nesreća dogodila se 1917., kada je poginulo oko 700 francuskih vojnika. Autobiografima su pak najviše upadale u oči “jednadžbe” na onim univerzalnim vagonima bez unutarnjih pregrada, prema kojima je njihov kapacitet bio 40 ljudi ili 6 konja, ispisane u hrvatskom slučaju dakako na njemačkom i mađarskom. Slično tomu, u sjećanjima se željeznica pretežno povezuje s odlaskom u rat, rjeđe s povratkom kući, iako je, tehnički gledano, služila i za jedno i za drugo. Upravo ta udaljenost bojišta od mobilizacijskih područja činila je svojevoljno napuštanje postrojbe teže izvedivim; zeleni kader se većinom sastojao od vojnika koji se nisu vratili s dopusta, ili se na poziv uopće i nisu odazvali. Napokon, golemom broju vojnika rat je morao značiti i prvi, opasan susret s jednom od onih dvosjeklih modernizacijskih tekovina – iskusni znaju da se vlakovi nekada mimoilaze, ali autobiografi spominju i brojne zbog neopreznosti odsječene noge, u srpnju i kolovozu 1914.