Ni nakon skoro četiri desetljeća od smrti, točnije, svirepog ubojstva Piera Paola Pasolinija (1922. – 1975.), talijanskog multimedijalnog umjetnika (film, književnost, slikarstvo, gluma, muzika), na smetlištu u Ostiji, predgrađu Rima, interes širom svijeta za njegov život i rad nimalo ne jenjava. Štoviše, P.P.P., kako su ga zvali prijatelji, danas je uvelike zastupljena ličnost u virtualnom svijetu interneta. Pred nama je knjiga o njemu i njegovom djelu koju su, nakon višegodišnjeg rada na rukopisu, čitateljima ponudili Ivan Glišić i Antonela Pivac.
Ivan Glišić: Moje druženje s Pazolinijem Ivan Glišić, šabački novinar i književnik, dugo godina je djelovao u Zagrebu, počevši kao tekstopisac (Ulica jorgovana – Darko Domijan; Večer u Luna parku – Josipa Lisac; Ždrali – Tomislav Ivčić, sve na muziku Reja Ruića), potom kao rodonačelnik ex-YU R’N’R i Punk literature, družeći se sa zagrebačkim bendovima Buka i Patareni, koje je uspješno integrirao u svoj Punk-roman Dogfucker, a druženje s Ivicom Čuljakom – Kečerom, alias Satanom Panonskim, u roman Čizme slobode. Glišić je svoj osvrt na Pasolinija naslovio: Moje druženje s Pazolinijem. Na populistički način pripovijeda kako je spoznavao Pasolinija, prvo osjećajući gnušanje, da bi se ta nelagoda tijekom godina preobratila u iznimno poštovanje Pasolinijevog lika i djela – jer što je Pasolinijev fiktivno-filmski užas u usporedbi s realnim užasom siromaštva, korupcije ili bezobzirnosti današnjice? Glišić psihološkim pristupom pojašnjava Pasolinijeve roditelje, majku Suzanu i oca Alberta – musolinijevca, kao i brata Gvida – partizana, ali i Pasolinijevo druženje s Ragazzi di vita/Dječacima života. Suština Glišićevog pripovijedanja sakrivena je u pokušaju razotkrivanja Pasolinijevog enigmatičnog ubojstva. Autor dotiče i 1945. godinu kada je, od strane Titovog devetog korpusa, u Julijskim Alpama ubijen/masakriran Pasolinijev brat Gvido koji se, sa svojim suborcima, suprotstavio osvajanju Frulie/Furlanije kao sedme potencijalne jugoslavenske republike. Pasolini je, piše Glišić, masakriran po nalogu “onih na vlasti i oko nje” iz osvete jer je u filmu Salo, sto dvadeset dana Sodome, prezentirao njih, njihove očeve i majke kako se četrdeset treće, u Dvorcu Uživanja, na obali jezera Komo, seksualno iživljavaju na furlanskim dječacima i djevojčicama.
Antonela Pivac: Fragmenti o Pasoliniju Antonela Pivac predaje književne i prevoditeljske kolegije pri Odsjeku za talijanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Splitu. Magistrirala je u Zadru, 2009. godine obranom magistarskog rada pod naslovom: Kritička konstrukcija i autodestrukcija u dramskom opusu Piera Paola Pasolinija. U koautorskoj knjizi o Pasoliniju, čitamo Antoneline “fragmente iz njene magistrature”, počevši stručnim i detaljnim osvrtom na Pasolinijeve malo poznate prve drame, od kojih je neke otpočeo pisati još kao devetogodišnjak. Antonela Pivac analizira i Nel 46. Ovu ranu Pasolinijevu dramu o seksualnom zlostavljanju učenika od strane profesora možemo, po Antoneli, dvojako tumačiti. Pasolini je kao maloljetnik u Casarsi, prije Drugog svjetskog rata, bio iskorišten od strane svog profesora književnosti, “remboiste s kvarnim zubima i smradnim zadahom”. A kad je Pasolini, prstom sudbine, došao u istu školu 1946. na mjesto preminulog profesora, dogodilo se da je i sam, ali lažno, optužen za nedozvoljeno druženje s jednim od učenika. Tako je u drami objedinio oba skandala. U fragmentu Pisanje smrti, uz asistiranje Srećka Jurišića, Antonela Pivac istražuje “delfijska” i “nostradamovska” predosjećanja vlastite smrti, ali i smrti svoga brata (dramski tekst Turci u Casarsi), koja je Pasolini projicirao javnosti kroz svoja djela. U većini, njegovi junaci bivaju masakrirani na smetlištu, uzgred, smetlišta su prisutna i u skoro svim Pasolinijevim filmovima, slikarskim ostvarenjima ili romanima: Ragazzi di vita i Una vita violenta violenta – oba u nas prevedena kao Uličari i Žestoki život. Antonela Pivac se osvrće i na religioznost u Pasolinija te ističe: “Za Pasolinija je religioznost i pjesništvo isto, a pišući o smrti želi stvoriti kult pjesništva/pjesnika koje/ga je moguće upoznati tek nakon smrti”.
Pasolini kao zabranjena jabuka Da bismo i mi još bolje upoznali Pasolinija nakon njegove smrti, Ivan i Antonela nam prilažu dodatak od 120 fotografija iz Subjektovog života. Za ovaj književno-istraživački projekt ustupila ih je Pasolinijeva zadužbina Casa Materna iz Casarse, kojoj autori, “s dubokom zahvalnošću”, ujedno i posvećuju izdanje u potpisu Kulturnog centra – Šabac. Ipak, mnoga Pasolinijeva djela i dalje ostaju na spisku zabranjenih od strane Vatikana ili talijanskih vlasti. O njima se malo toga na ovim prostorima pisalo te je ova knjiga, uz Bilješke o Pasoliniju koje je nedavno objavio Valter Milovan, još jedan korak ka razrješenju enigme zvane – Pier Paolo Pasolini, te ikone umjetničke “različitosti”. A tu svjesnost svoje “različitosti” potvrđuje i sam Subjekt u zapisu Uomo: “Eto, za života sam bio Različit: iz toga sam se razloga upitao kako sam mogao živjeti u miru, na strani reda. Jednostavno. Skrivajući od sebe i drugih svoju Različitost. Ona nikada nije istražena, shvaćena, prihvaćena, o njoj se nije raspravljalo, njom se nije manipuliralo. Ostala je netaknuta kao onda kad je došla na svijet u meni (ili mom djetinjstvu)…”
Ovom, moglo bi se reći uvodnom knjigom, Ivan Glišić najavljuje i dovršetak opširne (za sada gotovo 500 stranica) Pasolinijeve biografije: Pazolini – Varijacije na jedan život i jednu smrt, stoga se nadam da ćemo i nju uskoro imati prilike pročitati.