O diskursu kojim se vladajući političari obračunavaju s kritičarima prijedloga Zakona o strateškim investicijama
Najavljeno donošenje Zakona o strateškim investicijama po hitnom postupku još jednom je pokazalo pravo lice vlade koju vodi stranka koja u sebi sadrži epitet “socijaldemokratska”. Stranka je to koja se nekada zvala Stranka demokratskih promjena. Sasvim prigodno, pokazuje se, s obzirom da je najavljeno donošenje zakona s dalekosežnim posljedicama za budućnost ionako posve osiromašene i devastirane zemlje, i to bez mogućnosti dugotrajnije javne rasprave, pokazalo naličje “demokratskih promjena”, gdje je sasvim svejedno kako se koja stranka zove i sadrži li u svome nazivu pridjeve socijaldemokratsko, liberalno, hrvatsko, demokratsko ili nešto peto. Povrh toga, svjedočimo i dosad neviđenom fenomenu kada je riječ o novoj vladi – unisonom pozivanju svih onih koji se protive donošenju novog zakona da ušute.
“Nećemo galamu! Ovo što slušam zadnjih dana je obična galama”, rekao je Milanović na sjednici vlade, na što se javio za riječ Slavko Linić kazavši kako “živimo u društvu gdje svatko pokušava galamiti, svatko pokušava zaustaviti bilo kakve promjene”. Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak očito nije htio ostati po strani u ovom zborskom utišavanju bagre te je dodao da “nije vrijeme za galamu i žučne rasprave”.
Ovakav vladin diskurs je dosad nezabilježen, a ukazuje na nastanak opasne neuroze koja u ovom slučaju ide ruku pod ruku s čistom i nepatvorenom bahatošću gdje se svaki prigovor vladajućima ukazuje kao zujanje komaraca u noći. A svi znamo kako postupati s komarcima. Iz vlade je došla poruka ljudima s drugačijim mišljenjem da naprosto začepe gubice i prestanu s galamom.
Misliti je drek znati
“Svi mudruju, a nitko nema rješenja. Ovo su rješenja!” uskliknuo je Zoran Milanović na sjednici vlade optuživši pametnjakoviće i filozofe što zuje i galame za nedostatke rješenja, sasvim u skladu s dobrom tradicijom ismijavanja raznih mudraca, koju je toliko volio ljubitelj Goethea Anto Kovačević. Stara dobra binarna opozicija između mišljenja i činjenja je kod nas toliko omiljena da je već djeca u najranijoj dobi koriste u onoj uzrečici o mišljenju, znanju i ekskrementima. Oni koji misle drek znaju, a oni što mudruju ili, još gore, filozofiraju, e na njih ne trebamo uopće trošiti riječi. Mudrovanje se pametnim i djelatnim ljudima ukazuje kao obična buka, ništa više niti manje. Najlakše je nekoga prekinuti strašnom opomenom “prestani filozofirati!”. Jer mudrovanje i filozofiranje, dobro nam je znano, ne priliči pravom mužu, što je na vrijeme shvatio i Milanovićev prethodnik Sanader te se na vrijeme okanio tlapnji o Hölderlinu i Pindaru, da bi mogao krenuti na djela. I pokrenuti Hrvatsku. Doduše, nije on pokrenuo Hrvatsku, jer ona je perpetuum mobile već više od dvadeset godina, pokreću je mnogi naši političari na državnoj i lokalnoj razini. Novi Zakon o strateškim investicijama u tom smislu trebao bi biti neki zamašnjak, poput kakvog turba, što ćemo vjerojatno kao metaforu i čuti uskoro od nekog od vladajućih političara. Jer nema ništa slađe od prenesenog značenja u kojem se koriste transportna sredstva i pogonska goriva.
Iz automobila u tračnice
Nakon što je predložen novi Zakon o strateškim investicijama, u medijima su se ovih dana mogli pročitati komentari različitih udruga i galamdžija o vladi koja je u potpunosti izgubila kompas. Gubljenje kompasa bi impliciralo ne samo da ga je vlada do sada imala, već i da ona negdje stoji i da se pokušava orijentirati kako bi krenula u nekom smjeru s pinklecom u kojem se nalazi jadna zemlja Hrvatska. To bi sve dakako bilo u skladu s onim predizbornim političkim parolama u kojima Hrvatska “ide dalje”, gdje razne stranke upozoravaju da zemlja opasno “skreće ulijevo”, a političari na vlasti koriste autocestu kao omiljenu metaforu, sa brzom trakom, zaustavnom trakom i slično.
Bitno je da se ide, a u tom smislu su prijevozna sredstva sasvim sporedna. Prije koju godinu smo slušali o mijenjanju brzina u autu zvanom Hrvatska, prebacivanju brzina iz druge u treću pa u četvrtu i tako dalje. I Milanović je veliki zagovornik transportnih metafora, no sada je, govoreći o Zakonu o investicijama, odlučio prijeći na drugo prijevozno sredstvo: na vlak. “Zakon koji je predložen je upravo na tračnicama Ustava. Taj zakon je dobar i koristan za Hrvatsku. Ako se dokaže drukčije, možemo ga nakon kraće primjene i povući, ali odustajanja od napretka nema. Idemo dalje punom parom”, rekao je na sjednici vlade Zoran Milanović, nakon čega su svi oni koji su se uplašili da bi to vječno putovanje moglo stati ipak odahnuli. Nema stajanja, idemo dalje, pred nama je još dalek put.
Hrvatski perpetuum mobile grabi i dalje, prelazi milje i milje, vrste i kilometre kako bi došao na cilj. A što je cilj? U skladu s proklamiranom politikom taj cilj se uglavnom zove – strateška investicija. Vlada pritom služi samo kao neka vrsta servisa koji će ulickati prijevozno sredstvo zvano država i dovesti ga do cilja gdje ga čeka blagodat strateških investicija. Ako netko pritom bilo što zucne i prigovori takvom modelu neoliberalnog servisiranja, taj je ne samo protiv Hrvatske, već, kako kaže ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, i protiv 370 tisuća nezaposlenih.
Support the Troops (of Investors)
Ova vlada je u neoliberalnom prostituiranju zemlje zapravo posve na tragu svih prethodnih, počevši od onih koje su neki nazivali “tehnomenadžerskim”, na čelu s Tuđmanovim premijerima Franjom Gregurićem i Nikicom Valentićem, kada je počela privatizacija zemlje i njezina sistematska devastacija. Rasprodaja državnog bogatstva početkom devedesetih godina je bila zaogrnuta u plašt antikomunističke histerije, pod egidom “demokratskih promjena”, dok se danas sve to skupa stavlja u koš privlačenja investicija. Novi zakon jest upravo točka na i distorzije koja se desila ovom društvu u posljednjih dvadesetak godina te se čini kao simbolički kraj jedne epohe. Epohe demokratskih promjena, koje će do vrhunca dovesti upravo stranka koja je nekada u imenu imala demokratske promjene. Doduše, živimo u društvu koje neprestano simbolički zatvara epohe, štoviše, živimo u epohi simboličkog zatvaranja epoha - simbolički oroboros na kraju dekadencije.
A kad se već igramo simbolima i simbolizmom, vladajući su odavno naučili tu lekciju, najvažnije je naučiti dobro nazivati stvari. (Nikako ne žele počiniti pogrešku Račanove vlade koja se vječno tužila da su učinili mnogo toga pozitivnog, no da to nisu znali na kvalitetan način predstaviti javnosti.) Tako predloženi zakon, kako kaže Zoran Milanović, nema veze s rasprodajom Hrvatske, već je naprosto riječ o “poticanju investicija”. A to je čarobna riječ, jer svatko tko je protiv investicija je i protiv blagostanja, dakle protiv Hrvatske. I nezaposlenih. Poticanje investicija je u tom smislu u političkom govoru ekvivalent američkog 11. rujna i fraze “Support the Troops”. Naime, u Americi je u posljednjoj dekadi svaka rasprava mogla završiti po principu “ako si protiv tog zakona, ti si za talibane i protiv naših momaka što umiru za domovinu na drugom kraju svijeta”. A, prema Milanoviću, ovaj će zakon omogućiti cijeloj vojsci investitora da pohrle u Hrvatsku trčećim korakom. Na optužbe kako je riječ o rasprodaji nacionalnog bogatstva, odnosno onoga što je od tog takozvanog nacionalnog bogatstva ostalo, vladajući samo odmahuju rukom uz usputnu opasku kako su takve optužbe “deplasirane”. Posebno je ciničan u tom smislu bio nastup ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka koji se upitao kako netko može biti protiv ovog zakona u trenutku kada imamo 370 tisuća nezaposlenih. Zatim, po običaju, slijedi umanjivanje važnosti zakona, po principu “on ne donosi ništa novo i ništa što već nije definirano zakonom i ustavom”, kojeg je, vidjeli smo, zadnjih dana proučavao i Milanović. “Ovim se zakonom ne uzima javno dobro niti se predviđaju bilo kakvi postupci koji nisu već definirani postojećim zakonima”, kaže Vrdoljak, “već će se zakonom samo ubrzati postupak pa će procedura koja bi inače trajala dvije godine trajati puno kraće”.
Tu se, doduše, članovi vlade nisu posebno dobro koordinirali, s obzirom da se Milanović s visine obratio raznim sveznadarima i pametnjakovićima što filozofiraju, dok je Vrdoljak izjavio kako su svim nevladinim udrugama “otvorena vrata Ministarstva gospodarstva”, i da “neka slobodno kažu što ih smeta”, još jednom naglasivši, ne budi mu teško, kako “nema razloga za žučne rasprave u trenutku kada se na burzi nalazi 370 tisuća ljudi”. Dakle, kaže Vrdoljak, upravo sada kada je gotovo 400 tisuća ljudi nezaposleno vrijeme je za mirnu i staloženu raspravu, a ne za histeriziranje i paniku. U skladu sa svojim smirenim nastupom pozvao je sve na tih, pristojan i dostojanstven razgovor. “Molim da se svi uključe u raspravu, ali i da obrate pozornost na sada već 370 tisuća ljudi koji nemaju posao i na desetke tisuća onih koji su na granici gubitka posla”. Posebno je važno da se o ovome šapće. Iz SDP-a upozoravaju kritičare zakona da budu tiho i da se ne deru jer da će probuditi 370 tisuća spavača.
“Ovo što slušam zadnjih dana je obična galama i optuživanje vlade da želi rasprodati Hrvatsku. Zašto bismo to radili?” rekao je na sjednici vlade Milanović. Svi protivnici najavljenog zakona se samo deru i urlaju, a to smeta SDP-ovcima, na što se, vidjeli smo, požalio i ključni Milanovićev ekonomski strateg, Slavko Linić. “Vrlo jasno i nedvosmisleno: nitko ništa neće rasprodavati u ovoj Hrvatskoj. Onog trenutka kad vlada dovrši proces, donesemo Zakon, počnemo raditi, onda ćemo vidjeti što to mi prodajemo ili rasprodajemo”, kaže Slavko Linić, a isto veli i Vrdoljak, “nakon što se usvoji zakon, onda ćemo otvarati raspravu o svakom pojedinom projektu”.
Ozakonjenje bezakonja
Dakle, usvojiti zakon, a potom javna rasprava o svakom pojedinom projektu. Vrlo neobična postavka, dosad neviđena i posebno zanimljiva s obzirom na činjenicu da se Vrdoljak usprotivio zahtjevu za produženjem roka za javnu raspravu, jer “tisuće onih koji čekaju na investicije nemaju vremena čekati još šest mjeseci”. Ali će imati za raspravu o svakom pojedinom projektu. A kako takve “rasprave” završavaju imali smo prilike vidjeti u tragičnom poglavlju zvanom “Cvjetni trg”, gdje je investitor Tomo Horvatinčić veoma lijepo raspravljao s Pravom na grad i drugim protivnicima devastacije centra Zagreba.
Upravo ta ideja – zakon bez rasprave pa investicije o kojima možemo raspravljati (ali ne i galamiti) – pokazala je koliko je sam koncept demokracije nerazumljiv ljudima koji u rukama drže poluge moći. Riječ je o nekoj vrsti ozakonjenja bezakonja. Najava donošenja Zakona o strateškim investicijama zato je na određeni način vrhunac demokratskih promjena što traju više od dva desetljeća, a koje su dovele do toga da zakoni postaju savršeno izlišni, i gdje bi imaginarni konstrukt zvan “javnost” trebao iznijeti mišljenje o svakoj investiciji pojedinačno, što, međutim, nikoga ne obavezuje ni na što . A ako i budu htjeli raspravljati i galamiti, već će se pronaći načina da se stiša ta nesnosna buka.