Foretić i Lisjak ponudili su program koji, pozivajući se na retrospektivnost, prošlost falsificira, stiščući je na Prokrustovu postelju relativno novog koncepta hrvatskih izvođača koji sviraju hrvatske skladatelje
Što je novo u koncepciji novog umjetničkog vodstva Tribine? Novo je – već primijećeno i komentirano – da nema novih djela! Već je iz navedenih, prvih dviju rečenica šturog uvodnog slova novopečenih umjetničkih voditelja Glazbene tribine Opatija Silvija Foretića i Vanje Lisjaka unaprijed bilo jasno da jubilarno, pedeseto izdanje ove manifestacije ne sluti na dobro. Jer, kakva god opatijska (a neko vrijeme i pulska) Tribina bila – voljena i/ili prezirana, (p)održavana i/ili osporavana – njena je primarna bît uvijek bila (a trebala bi i ostati) predstavljanje novih djela, bez obzira jesu li ta djela okupljena po (kronološkim redoslijedom koncepcijskih mijena) jugoslavenskom, regionalnom ili hrvatskom ključu.
Damnatio memoriae Odustajanje od novoga (kakvo god ono bilo) istočni je grijeh priređivača ovogodišnje Tribine. U tom smislu kao smokvin list ne mogu poslužiti novi programi Borne Šercara i Matije Dedića, posebice uzme li se u obzir da je ionako bila riječ o svojevrsnim off programima, koji su glavnom programu bili tek dodatak i/ili ukras, koji nije mogao prikriti ni staklene noge koncepcije (ili, rekao bi Foretić, kontracepcije), a kamoli traljavost njene realizacije.
Paradoksalno, u smislu retrospektivnosti (a ona je bila deklarativni, pa makar i hinjeni “koncept”) svoju su svrhu ispunili samo izvanglazbeni segmenti Tribine – izložba Šetnja nakon 50 Petre Pavić (njene dojmove o ovogodišnjoj Tribini pročitajte na sljedećoj stranici) te Povijesna videoteka Seadete Midžić i Nikše Glige. Naime, i izložba i videoteka pokušale su – u okvirima mogućnosti određenih dostupnom arhivskom građom – dati ako ne cjelovit, onda svakako reprezentativan presjek na sve ono što je Glazbena Tribina Opatija bila tijekom proteklih 49 godina.
Nasuprot tome, kontracepcija umjetničkih voditelja bila je obilježena nečim što su još stari Rimljani izumili i nazivali damnatio memoriae – ponuđeni glazbeni program prešutio je, naime, činjenicu da je Tribina sve do 1991. bila jugoslavenska, kao i da je u bespućima koncepcijskih vrludanja koja su nakon toga uslijedila dugo bila – u različitim oblicima – regionalna. Umjesto toga, Foretić i Lisjak ponudili su program koji, pozivajući se na retrospektivnost, prošlost falsificira, stiščući je na Prokrustovu postelju relativno novog koncepta hrvatskih izvođača koji sviraju hrvatske skladatelje. Pritom – što je također znakovito – uglavnom preskaču djela koja su nastala u vrijeme kad to i jest bio koncept Tribine.
Zatočenici apsurda Slušali smo tako u Opatiji ove godine provjerene pojedinačne glazbenike i ansamble, koji su, više ili manje rutinski, odradili zadani posao prosviravanja (i propjevavanja) uglavnom repertoarnih djela sa svojih repertoara, uz tek nekoliko (evo još jednog smokvinog lista!), rekli bi Foretić i Lisjak, pokušaja oživljavanja ponekog neopravdano već zaboravljenog djela nekih zaslužnih autora. Da, lijepo je bilo podsjetiti na opuse Branimira Sakača i Krešimira Fribeca; odlično je bilo i oživljavanje jednočinke Svjetleći grad Ive Lhotke Kalinskog (u visoko profesionalnoj produkciji riječkog HNK Ivana pl. Zajca, koju su autorski vodile redateljice Saša Broz i dirigentica Nada Matošević). No, i dalje je to u cjelini bila – poslužimo se podnaslovom netom spomenute opere – muzička farsa zatočenika apsurda.
I upravo je takva kontracepcija u začetku abortirala dosad najveću kvalitetu Tribine, koja, uza sve svoje uspone i padove nikad nije bila (a nadajmo se da nikad više ni neće bit) tako jalova kao ovogodišnja. Ta kvaliteta uvijek je ležala u činjenici da je Tribina bila (i) mjestom neformalnih razmjena mišljenja ideja između skladatelja, interpreta i muzikologa. Ali, ove je godine najplodnija (i kvalitetom i kvantitetom produkcije) generacija hrvatskih skladatelja (ona između 25 i 40 godina) s punim pravom bojkotirala Tribinu, a čak je i (što se može činiti banalno, ali je vrlo znakovito) – umjesto dosadašnjih tradicionalnih cjelonoćnih tuluma i starih i mladih – najdulji studentski tulum završio već u tri u noći.
No, čini se da to, osim pokojeg zabrinutog i mušičavog kritičara, nikoga ne brine. Završna diskusija posljednjeg dana, umjesto preispitivanja dosega ovogodišnje i mogućih potencijala neke buduće Tribine, donijela je tek jedan gnjevni izljev potpisnika ovoga teksta i nekolicinu uvrijeđenih odgovora umjetničkih voditelja i zamjenika ministrice kulture. Da Hrvatsko društvo skladatelja imalo drži do jedne od svojih središnjih manifestacija, možda bi se latilo evaluacije ovogodišnje Tribine i razmislila je li ispravno postupila povjerivši njeno umjetničko vodstvo upravo Foretiću i Lisjaku. No, umjesto toga, stvar je već riješena – njih dvojica, naime, već sada najavljuju da bi već iduće godine trebalo vrvjeti novim, nadajmo se zanimljivim i originalnim djelima. E pa – nadajmo se. Jer bi ovogodišnju jubilarnu Glazbenu Tribinu Opatiju bilo najbolje odmah osuditi na damnatio memoriae.