Mirna Belina  

Zagreb film festival uzvraća udarac

Nakon manje-više uspješnog kazališnog tjedna, Zagreb je proteklih dana doživio i svoj udarni filmski tjedan. I mora se priznati, kao i u kazališnom slučaju, barem smo neko vrijeme imali osjećaj da ne stojimo na svjetskim rubovima, nego da smo u samom središtu zbivanja u kojem se prikazuju najzanimljiviji radovi tek izašli ispod peke uglednih filmskih smotri. Drugi Zagreb film festival (ZFF), međunarodni festival prvog i drugog filma, ponudio je kvalitetna duga, kratka i dokumentarna ostvarenja, dodatno nas uputio u rastući problem GM-hrane? organizirao brojne koncerte i partije, te privukao tisuće filmofila i slučajnih prolaznika koji su načuli za neku dobru žurku u susjedstvu, i tako dokazao da nije riječ samo o početničkoj sreći, nego da je pred ovim festivalom još mnogo sretnih i uspješnih filmskih godina. Zagrebačkom su prvijencu 2003. sigurno bile naklonjene zvijezde jer su na mnogim velikim inozemnim festivalima upravo debitanti odnijeli glavne nagrade (Izgubljeni u prijevodu, Povratak), a taj je pomalo i sretno tempiran profesionalni početak uglavnom utabao put drugome izdanju. Pa iako je program dugoga metra ove godine bio možda manje atraktivan, selektore u svakom slučaju treba pohvaliti što su uspjeli pronaći debitantske radove koji su zapeli za oko mnogim žirijima od Sundancea i Locarna do Cannesa i Berlina.

Romantika vs. bijeda

No, pitanje koje možemo uputiti direkciji festivala jest zašto se u dugometražnoj konkurenciji nije našao i domaći debitant Arsen Anton Ostojić s Tom divnom splitskom noći, koja bi bez problema mogla stati uz bok mnogim filmovima koje smo vidjeli protekli tjedan. Ali, eto, i bez hrvatskog predstavnika u glavnom igranom programu, ovogodišnja je debitantska dugometražna produkcija uglavnom stigla iz tranzicijskih zemalja (Rumunjska, SCG, Makedonija, Rumunjska) ili s Bliskog i Dalekog istoka (Iran, Afganistan, Kina), dok su kratki radovi većinom dolazili iz razvijenijih zemalja svijeta i Europe (Belgija, Francuska, Španjolska, Švedska, Japan, SAD, Australija, Irska). Uz nekoliko iznimaka, dugometražnim su programom tako dominirale priče prožete motivima prostitucije i alkoholizma (Maria), terorizma (Kako sam ubio Sveca), ilegalne emigracije (Nedovršena priča), te patrijarhata i siromaštva (Osama, Psi lutalice), a kratki se metar više orijentirao na romantične situacijske minijature (Joséphine, Ana i Manuel, Srce je komad mesa, Čovjek bez glave).

Čini se da je igrani program, uz sve pohvale i eventualne propuste, otkrio i činjenicu simptomatičnu za filmsku industriju u kojoj su ljubavne priče rezervirane za bezbrižne Europljane, a socijalna bijeda i besperspektivne životne sudbine u zemljama zahvaćenim ratom ili nekom velikom promjenom za Bliski istok. Naravno, iznimka su američki radovi koji su svoje produkcijske prste upleli u uistinu mnoge teme, od aktualnog bullyinga (Mean Creek), šverca droge (Maria milosti puna, u kolumbijskoj koprodukciji), sve do terorizma (Podzemna željeznica).

Dokumentarni program i ove je godine nastavio koncepciju zadanu prošlim izdanjem ZFF-a, što znači da nije podlegao trendu koji dokumentarne filmove postavlja u glavni dugometražni program kako bi konkurirali za najprestižniju festivalsku nagradu. To se pokazalo vrlo dobrim rješenjem na ovogodišnjem Motovunskom festivalu na kojem su se, među ostalim, za Propeler natjecali i Spurlockov antimekdonaldovski dokumentarac Super size me (na ZFF-u prikazan u sklopu Festivala prvih), zatim odličan bugarski rad Čija je ovo pjesma, te njemačko-mongolska Priča o uplakanoj devi. Time se, naravno, željelo biti up-to-date sa svjetskim filmskim trendovima koje je pokrenuo već legendarni film Kuglanje za Colubine, no sudeći prema odazivu publike na ZFF-u, takvim je ostvarenjima u Hrvatskoj i bez koncepcijske promjene osigurana sretna festivalska budućnost.

A sretni je dobitnik...

Glavnu nagradu ZFF-a, Golden Bib, ove su godine u igranom programu uglavnom i osvojili filmovi koje su otpočetka slovili kao favoriti. Slijepo okno kineskoga redatelja Li Yanga, prema izjavi četveročlanog žirija, Zlatni je partikl za najdugometražni zaslužio jer je riječ o originalnom filmu koji uspješno prikazuje eroziju ljudskoga dostojanstva, a posebno je priznanje dobila Maria milosti puna (redatelja Joshue Marstona), američko-kolumbijska mučna drama o djevojci koja odlučuje zaraditi novac švercajući kokain u želucu. Ta su dva rada u Zagreb već stigla okićena važnim nagradama brojnih žirija diljem svijeta, od kojih izdvajamo Srebrnog berlinskog medvjeda za Slijepo okno i nagradu publike na Sundanceu za Marstonovu Mariju.

Bib za najkratki odnio je rumunjski film Kava i cigarete Christija Puiua, koji je ove godine nagrađen Zlatnim medvjedom u Berlinu, a Bib mu je dodijelio prošlogodišnji također rumunjski laureat Christian Nemescu. Iako se svojom kvalitetom nije toliko izdvojio iz kratkoga programa, jer su i poneki drugi radovi vrlo spretno uspjeli režijski i scenaristički prikazati neku simpatičnu situacijsku minijaturu (poput romantične Joséphine te začudnoga Carla ili Čovjeka bez glave), ovaj je rumunjski rad sasvim sigurno iskočio svojom ozbiljnom i nelagodnom pričom o obiteljskim odnosima i financijskim problemima u tranzicijskoj Rumunjskoj.

Dokumentarni je program nagradio izraelski politički dugometražni rad Kontrolna točka, redatelja Yoava Shamira, koji bilježi svakodnevni život Palestinaca koji žive na teritoriju pod izraelskom vojnom upravom. Posebno je priznanje primio film o kojem se ovih dana mnogo pričalo. Putinova mama, nizozemske redateljice Ineke Smits, priča emotivnu priču o gruzijskoj ženi Veri koja je uvjerena da je njezin izgubljeni sin upravo Vladimir Vladimirovič Putin, sadašnji predsjednik Rusije.

I dok su se dokumentarni radovi uglavnom orijentirali na veoma suvremene političke ili barem rubno političke teme, Festival prvih, u organizaciji Željka Zorice, za svoju je temu imao prehrambeno-aktivističke radove o genetski modificiranoj hrani i biotehnologiji. Prvu je nagradu Drugog Festivala prvih žiri dodijelio radu pod nazivom Autolopata 2CV (što je oprema za liječenje od posljedica ovisnosti o tehnologiji kao magiji), Marijana Vejvode, a posebno su pohvaljene ironijsko-utopijske novine Babylondon, kojima autor Petar Babić najavljuje nastup novoga, možda najstrašnijeg razdoblja biotehnološkog imperijalizma. No, uz nagrađene radove, zbog kojih žirijima stvarno nemamo što zamjeriti, još su neki filmovi izazvali pozornost gledatelja i kritike, pa ih ovom prilikom svakako treba izdvojiti.

Od Irana do Afganistana

Dugometražni film Psi lutalice iranske redateljice Mayizeh Meskhini (supruge cijenjenoga redatelja Mohsena Makhmalbafa te majke Samire i Hane Makhmalbaf, također uspješnih iranskih redateljica, čije smo radove mogli ove godine gledati u podcjenjivačkom terminu iza ponoći na 1. programu HRT-a) tipični je izdanak iranske kinematografije u kojoj glavne uloge tumače djeca-naturščici. Radnja filma smještena je u posttalibanski Afganistan u kojem se brat i sestra, kojima se i otac i majka nalaze u zatvoru zbog tipičnih razloga (majka zbog preljuba, a otac zbog politike), trude i sami završiti u zatvoru kako bi tamo našli utočište i hranu te bili sa svojom majkom. Iako se redateljici sigurno može zamjeriti velika količina sladunjavosti i melodramatike, ovaj je film ipak vrlo uspješno i režijski i scenaristički ocrtao stravičan problem siromaštva i dječjih sudbina na ratom opustošenom Bliskom istoku. Sličnu scenografiju mogli smo vidjeti u afganistanskom filmu Siddiqa Barmaka Osama, prvome filmu snimljenom u inače anti-kinematografskom Afganistanu od pada talibana. I ovdje također glavnu ulogu tumači djevojčica koja se, kako bi prehranila svoju obitelj, prerušava u dječaka. Tragedija, naravno, počinje u trenutku kada je radikali odvedu u dječačku školu gdje se njezin identitet ubrzo otkriva i kažnjava. Još je jedan iranski film, no ovaj put o ilegalnim emigrantima (nagrađen prošle godine Srebrnim leopardom na festivalu u Locarnu) izazvao povoljne reakcije publike. Riječ je o Nedovršenoj priči Hassana Yektapanaha koji je sam režirao, producirao i montirao film, te za njega napisao scenarij. Ipak, čini se da je film scenaristički previše odlutao u sve moguće pravce koji su se iz njega dali izvući, pa je stoga možda premalo naglasio priče samih protagonista bijega iz Irana u neku sretniju, ali nepoznatu budućnost. S druge strane globusa stigao je kvalitetni krimić Mean Creek Amerikanca Jacoba Aarona Estesa, u kojem se skupina tinejdžera, planirajući osvetu lokalnom nasilnom i čudnom dječaku, sukobljava oko provedbe plana, a sve na kraju izmakne kontroli i završi prilično pogubno za cijelu skupinu.

Nova kineska stvarnost

Iako su, dakle, gotovo svi dugometražni filmovi prikazani na ovogodišnjem ZFF-u sasvim korektna filmska ostvarenja, moramo se ipak složiti sa žirijem koji je u kineskom Slijepom oknu prepoznao najkvalitetniji rad festivala. Ta priča o dva pohlepna čovjeka koja smišljaju ubojstvo šesnaestogodišnjaka u rudniku ugljena u sjevernoj Kini, pretvarajući se da im je dječak rođak kako bi nakon njegove slučajne smrti iznudili novac od vlasnika rudnika, uistinu je odličan portret suvremene Kine, pa stoga ne čudi što se Slijepo okno tamo ne prikazuje zbog službene zabrane.

No, bez obzira na sve nijanse koje se mogu prigovoriti bilo kojem ambicioznom kulturnom događanju, ovaj je festival u svakom slučaju opravdao svoje postojanje i zato želimo da nas i sljedeće godine u isto ovo vrijeme dočeka s mnogim drugim filmskim poslasticama.