Zagreb – grad velikih glazbenih događanja?

U dnevnoj kritici, privatnim i javnim raspravama, ali i stručnim analizama gradova i njihovih glazbi, u proučavanju pojedinog prostora i njegovih kulturâ nerijetko se koristimo povezivanjem lokacije i određenoga glazbenog žanra koji je na ovaj ili onaj način obilježava. Gradovima, mjestima i geografskim cjelinama tada dajemo glazbeno-žanrovske epitete. Pri definiranju pojedinoga grada glazbenim žanrom i kategorizaciji hrvatskih gradova Rijeka je najčešće rokerski grad; Slavonija (pri čemu se prvenstveno misli na Vinkovce) jest područje tradicionalne slavonske glazbe, ali i novonastali centar hip-hopa; Split i Dalmaciju povezujemo s klapskom pismom, funkom i pop melodijama; Pula je definirana kao punkerski grad… U tom je kontekstu Zagrebu teško priključiti pojedini glazbeni žanr, već ga se najčešće spominje i definira kao “grad velikih glazbenih događanja”, pokušavajući dočarati kako je Zagreb ipak centar svih “velikih” hrvatskih festivala te kako obuhvaća široku lepezu glazbenih događanja i nudi “svakome ponešto” – ma koje definicije i kategorizacije valjalo bi svakako preispitati. Bilo bi korisno, zanimljivo, pa i strukom obvezujuće istražiti uslijed čega su gradovi glazbeno definirani upravo tom podjelom i upravo tim žanrom. Koliko su navedene kategorizacije točne, koje su od njih zastarjele, a koje su od samog početka umjetno stvorene. Imamo potpuno pravo postaviti pitanje je li Rijeka u tom smislu i dalje rokerski grad i po čemu je to ona rokerskija od Zadra ili Splita. Ima li pulski punk festival Monte Paradiso jednako značenje i važnost kao i prije desetak godina?

ZG glazbene scene

Kad se spominje Zagreb i zagrebačka glazbena scena, u kontekstu i u odnosu na ostale hrvatske gradove, uglavnom je prihvaćeno kako ipak živimo u metropoli koja nudi pregršt glazbenih događanja, kako imamo najviše koncertnih prostora (dvorana i klubova), najkompletniji sustav glazbenoga obrazovanja nadohvat ruke, imamo sjedišta većine hrvatskih glazbenih izdavačkih kuća, niz vrhunski opremljenih glazbenih studija i tako dalje i tako dalje. Promotrivši tako situaciju samo na prvi pogled, zaista bi valjalo zaključiti kako je Zagreb prava europska glazbena metropola – centar velikih glazbenih i inih kulturnih događanja u kojem je sezona krcata koncertima od početka rujna pa sve do srpnja. A unatrag nekoliko godina kulturna sezona gotovo da i nema ljetnu stanku zahvaljujući Sceni Amadeo i/ili nekolicini projekata realiziranih u našem gradu tijekom ljetnih mjeseci.

Tu je tezu vrlo lako argumentirati; dovoljno je samo nabrojati neke od glazbenih festivala, ciklusa ili koncertnih prostora. Paralelno su aktivne raznorodne glazbene scene: klasična “ozbiljno-glazbena” (KD Vatroslav Lisinski, Hrvatski glazbeni zavod, orkestri, ansambli, Zagrebačka filharmonija, Preporodna dvorana, Muzička akademija, Glazbene škole…), suvremena “ozbiljno-glazbena” scena (Ansambl Cantus, Muzički Biennale Zagreb…), jazz scena (Sax, Jazz club, B. P. Club, Not Only Jazz Festival, Vip Zagreb Jazz Festival, Proljetna revija jazza, Međunarodni dani jazza, HGM jazz orkestar, Jazzarella…), world music scena (ZGetno festival, Nebo festival, Multikultura…). Zagreb nadalje ima niz klubova i koncertnih prostora koji su aktivni cijelu sezonu (Studentski centar, Kset, Multimedijalni institut, Purgeraj, Tvornica, Boogaloo, Aquarius), ali i festivale koji se održavaju jednom godišnje (Žedno Uho Festival, Vip in music festival, Rokaj fest…).

Ritam uspavanog mastodonta

Međutim, promotrimo li malo bolje tko su nositelji zagrebačke glazbene scene, postaje jasno da se ne radi ni o kakvu osmišljenu razvoju ili pomno razrađenoj kulturnoj politici. U slučaju takozvane alternativne, urbane, jazz i/ili zabavno-popularne scene radi se mahom o privatnim inicijativama te one ovise o trudu i uspjehu pojedinca ili nekolicine pojedinaca. Na ozbiljno-glazbenoj sceni pak program kreiraju državne i gradske institucije ili udruge i tvrtke koje nalikuju na uspavane mastodonte, djelujući prema nekim davno ustanovljenim pravilima i načinima poslovanja, konceptima i programima, a poslujući vrlo često s velikim i trajnim gubicima. Od takvih se institucija prestalo tražiti nešto više od ispunjenja minimalnih očekivanja ili zahtijevati kakve promjene u zastarjelu sustavu rada, a koncertne dvorane i “ozbiljno-glazbeni” programi i dalje su poluprazni, pri čemu je prosjek godina u onoj punoj polovici gledališta često između šezdeset i osamdeset. Nažalost, u takvim je institucijama vrlo malo mladih aktivnih sudionika koji bi inicirali određene promjene, a onima koji se još puni elana zaposle u nekoj takvoj tvrtki često se ne daje dovoljno prostora i slobode u radu, pa se vrlo često i sami uspavaju u ritmu već davno uspavanog mastodonta.

Daleko smo još od europskog grada sa žanrovski raznolikom, ali u svakom segmentu jednako kvalitetnom i značajnom glazbenom scenom. Daleko smo od usporedbe sa zapadnoeuropskim glazbenim metropolama i pozicije ravnopravna konkurenta na kulturnoj karti Europe. Programski, Zagreb nerijetko ima sjajne projekte i predstavlja vrhunska umjetnička imena, ali nažalost, sporadično i slučajno. I dalje nam nedostaju čvrsti temelji koji bi nam garantirali budućnost naše scene. Nema kulturne politike grada koja bi kvalitetno i konstantno poticala razvoj glazbenih scena i razvoj grada prema tome da zaista i postane centar “velikih” događanja. Što bi se dogodilo da nekolicina pojedinaca odluči svoju producentsku i promotorsku karijeru nastaviti u inozemstvu?

(Ne)postojeći kriteriji odabira projekata

U praktičnom su smislu problemi unutar glazbene produkcije višestruki i svakodnevni. Svakako da je jedan od glavnih problema pitanje financiranja projekata, a koje opet proizlazi iz nedostatka koncepta i vrlo nejasnih ili pak naknadno ustanovljenih i po potrebi prilagođenih kriterija. Bez obzira na epitet “metropole” Zagreb ostaje i dalje vrlo mala sredina, a poslom o kojem je ovdje riječ bavi se realno malen broj kulturnih djelatnika. Gotovo je svakidašnja situacija da se po raznim nadležnim komisijama, odborima i direkcijama pojavljuju ista imena, samo na različitim funkcijama i u službi različitih izvršnih tijela; isti pojedinci u jednoj se situaciji pojavljuju kao aplikanti, u idućoj već kao donositelji odluka, a u trećoj pak lobiraju, komentiraju, hvale ili kritiziraju. Kako na glazbenoj tako i na kulturnoj sceni u cjelini sve je više sudionika koji su istovremeno voditelji nekog umjetničkog ansambla ili umjetnici pojedinci, osnivači nekog umjetničkog festivala, selektori kakva umjetničkog ciklusa ili repertoara, raspisuju natječaje, odlučuju o članovima kakve komisije… Takva situacija na sceni ne bi trebala po definiciji biti ocijenjena kao iskvarena, ispolitizirana ili nepoticajna kada bi postojali jasni kriteriji u dodjeli sredstava i koncept koji bi otvorio prostor za kreativan razvoj, za akciju i reakciju. Pri tome se ne misli na kakav fašistoidan estetski pravilnik ni na umjetničku policiju koja bi imala vrhovnu presudu u odabiru i ocjenjivanju kulturnih projekata, kako bi se moglo shvatiti, nego na temeljite evaluacije, konstantno preispitivanje, transparentnost i profesionalnost, a još više na poštivanje pravila struke. U ocjenjivanju ma kojeg projekta u prvom bi planu ipak trebao biti projekt sâm, njegova razrada, ideja i cilj te reference, koje vrlo često padaju u drugi ili treći plan.

Što to publika traži?

Nemali sam broj puta u kakvu društvu slušala rasprave o sve većem broju narodnjačkih klubova u Zagrebu, o lakopamtljivim glazbenim melodijama, o priglupim uglazbljenim tekstovima, o razgolićenim djevojkama u glazbenim spotovima, o žutim naslovima i tekstovima u medijima pod rubrikom Kultura ili Scena, u kojima se uglavnom govori o outfitu kakve glazbene zvjezdice, postotku hrvatskih celebrityja u publici, cijeni cateringa u backstageu, popunjenosti dvorane i slično. I vrlo sam se često morala boriti s jednim jedinim argumentom o tome kako “publika to traži, publika to želi čuti i vidjeti”. Stalno mi tada ponavljaju da se “TO u Hrvatskoj sluša i prodaje”. Mnogo je lakše voditi se isprikom o takvoj potražnji nego osmisliti načine kako educirati publiku, podići kriterije i našoj publici, takvoj kakva ona jest, približiti i predstaviti zaista relevantne i suvremene kulturne sadržaje. I onda dolazimo do pitanja što je bilo prije – kokoš ili jaje. Uvjerena sam da nam puno prije kokoši ili jajeta nedostaje edukativno-kulturna politika; nastojanje za edukacijom šire populacije, te da je odgovornost puno prije na producentima, promotorima i umjetničkim voditeljima negoli na publici. Možda je najopipljiviji primjer zagrebački klub Kset. Po definiciji studentski klub (pri Fakultetu elektrotehnike i računarstva), mogao je živjeti i raditi kao kakva prosječna studentska tulumara; uvrštavati na program isključivo zabavno-plesne slušaonice, zarađivati od prodanih alkoholnih pića, tek tu i tamo uvrstiti kakvo “veliko” glazbeno ime koje će napuniti klub i njegovu blagajnu, ali se, zahvaljujući pojedincima i njihovu radu tijekom godina, ucrtao na svjetsku kartu velikih klubova. Kset je glazbeno educirao cijeli niz generacija, današnjih intelektualaca, a o njemu se i danas priča po najeminentnijim čikaškim i njujorškim jazz klubovima. Na sličan je način, ali u drugom kontekstu, i Studentski centar ispunio i ispunjava svoju edukativnu funkciju. Nakon niza godina poprilične kulturno-umjetničke tišine i praznih dvorana u sklopu SC-a uloženo je mnogo truda i mjeseci rada kako bi se uopće naviklo publiku na posjećivanje spomenutih prostora te joj pružilo prijeko potrebne edukativne i kulturne sadržaje. Danas su programi u Ksetu i SC-u, ali i mnogim drugim zagrebačkim prostorima redovito puni, a koncerti nerijetko rasprodani. Nažalost, takva je kulturna politika pojedinog kluba, udruge ili inicijative često financijski pogubna. Gostovanja relevantnih svjetskih umjetnika, pri čemu najprije mislim na vodeće aktere i kreatore suvremene glazbene scene prije nego na razvikana imena koja djeluju već desetljećima ili pak revival nekih starijih glazbenih velikana, nisu financijski isplativa niti su dovoljno zvučna i primamljiva kakvim potencijalnim sponzorima. To su mahom imena koja tek probijaju granice, bilo geografske bilo umjetničke, imaju važnu ulogu na svjetskom nivou, ali će u Hrvatskoj biti u pravom smislu riječi popularna i poznata možda za pet, šest, ili više godina, a upravo je to rupa koju bi trebala pokrivati zagrebačka i hrvatska kulturna politika. Upravo bi gradske i državne kulturne institucije trebale biti te koje će, vodeći se jasnim konceptom, izdvajati sredstva za nekomercijalne programe, poticati razvoj kulturne scene i omogućavati realizaciju izvaninstitucionalnih edukativnih sadržaja, jer je to u nekim područjima glazbenog obrazovanja još, nažalost, jedini način. Pa tako Zagreb (“europska metropola i hrvatsko glazbeno središte”) u 21. stoljeću još ne samo što nema jazz akademiju već ne postoji ni odsjek za jazz na Muzičkoj akademiji; ne postoji mogućnost školovanja glazbenih producenata; na Muzičkoj akademiji ne postoji ni jedan kolegij koji bi pružao osnove za buduće ton-majstore... Naš nam trenutni sustav očigledno ne omogućava sve potrebne edukativne sadržaje, ali ono što on zasigurno može jest podržati projekte privatnih inicijativa koje na ovaj ili onaj način pokušavaju ispuniti dio njegove uloge i radionicama, predavanjima ili kakvim drugim alatima educirati studente i ostale buduće intelektualce.

Alicia Keys vs. Bill Frisell

Trenutno u našem gradu traju Međunarodni multikulturalni susreti po imenu Jesen u Zagrebu. Reklo bi se – hvale vrijedan projekt. Obuhvaća tri festivala izvedbenih umjetnosti, jedan filmski, jedan glazbeni festival, nekoliko koncerata, izložbi, performansa, pojedinačnih predstava – gostovanja i ostalih kulturnih zanimljivosti iz Hrvatske i svijeta. Pod zajedničkim imenom, ili kako je više puta naglašeno “krovnim kišobranom”, objedinjeni su neki kulturni projekti koji se ove jeseni održavaju u Zagrebu, od 20. rujna do 8. studenoga, pa će naši građani, gosti i turisti imati prilike uživati u bogatoj multikulturnoj ponudi. Međutim, što nam je to Jesen u Zagrebu donijela novo? Što li će zagrebačka publika ove jeseni konzumirati, a da to nije i prošlih godina? Festival svjetskog kazališta, Zagreb Film Festival i Queer Zagreb Festival održavaju se ove godine šesti put; Festival novog cirkusa i Vip Zagreb Jazz Festival predstavljaju svoja četvrta izdanja, a popratni su sadržaji zbir događanja koja se samo slučajno događaju u terminu Jeseni u Zagrebu i sjajno se uklapaju u ovu multikulturnu priču. Bez ikakve sumnje u selekciju navedenih manifestacija i nužnost postojanja istih nameće mi se pitanje je li uistinu potrebno utrošiti dodatnih 800.000 kuna iz gradskog proračuna kako bi se postojeće projekte dodatno brendiralo, uokvirilo i podcrtalo? Imamo li zaista višak sredstava i manjak ideja da proračunska sredstva ulažemo u dodatno oglašavanje koncerta Alicie Keys i povezivanje istog s koncertom Zagrebačke filharmonije i znamenitog tenora Joséa Cure? Hoće li zajednička programska knjižica privući mladu publiku u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog ili u Hrvatsko narodno kazalište? Hoće li ujedinjene snage hrvatske kulturne produkcije ove jeseni ponuditi suvremenija, više umjetnička, progresivnija, aktualnija i znamenitija imena sa svjetskih pozornica i iz kino distribucija? Hoće li multikulturni susreti oživjeti neke davno napuštene zagrebačke prostore ili možda urediti zgradu buduće Muzičke akademije? O rezultatima ćemo prosuđivati naknadno. Još vjerujem da nam takva inicijativa možda pomogne da se kvalitetnije predstavimo široj europskoj javnosti, da plasiramo svoj paket projekata na zapadnoeuropsko kulturno tržište i time postanemo prihvaćeni kao važna kulturna metropola. Iskreno se nadam da ćemo time postići zacrtani nam cilj.

Pri ovom ciljanom pakiranju ostaje mi još zapitati se tko je slagao naš hrvatski kulturni paketić, ili još važnije, koji je to bio kriterij da određeni projekt postane dio našeg izvoznog proizvoda. Nikakve informacije ili napise o kriterijima izbora nisam pronašla, samo objašnjenje da Jesen u Zagrebu obuhvaća sve relevantne međunarodne festivale koji se u spomenuto godišnje doba održavaju u našoj metropoli, pa se počinjem pitati koji to vrhovni suci i čuvari estetskih načela mogu argumentirati činjenicu da je pojedini festival relevantniji i internacionalniji? Zar ostali zaista nisu vrijedni biti dio hrvatskog kulturnog izvoza? Tko mi to može objasniti po čemu bi koncert Hladnog piva bio relevantniji od gostovanja značajnog njujorškog jazz trubača i skladatelja Davea Douglasa? Zašto je program Vip Zagreb Jazz Festivala internacionalniji ili značajniji od dolaska jednog od vodećih američkih jazz gitarista i skladatelja Billa Frisella? Je li uistinu moguće da se pred europskom javnošću sramimo jedinstvenog međunarodnog festivala eksperimentalnog filma i videa 25FPS? Jesu li Frljićeve Bakhe na kakvoj skali umjetničkih vrijednosti toliko iznad koncerta nevjerojatnog makedonskog multiinstrumentalista Dragana Dautovskog ili pak jedinstvene francuske šestorke Le Chauffeur est dans le pré koja puni koncertne dvorane diljem Zapadne Europe i nosi naslov headlinera glazbenih festivala u Londonu, Berlinu i drugim kulturnim metropolama?

Uz sve dužno poštovanje spomenutim projektima, umjetnicima, producentima i inicijativama ostaje gorčina i osjećaj da smo ponovno pobrkali neke lončiće. Iz ovog uistinu bogatog programa i raznolike, ako baš želite multikulturne jesenske ponude ostaje mi zaključiti da Zagreb jest centar velikih kulturnih događanja, ali nažalost, samo sporadično i slučajno, uglavnom zahvaljujući pojedincima koji će prije ili kasnije završiti svoj promotorski rad ili će ga možda odlučiti nastaviti u inozemstvu, a zagrebačkoj će publici ostati da se snalazi u metropoli s manjkom kulturne politike ili kakva stručnog promišljanja naše kulturne budućnosti. Godišnja se doba izmjenjuju; jesen u Zagrebu proći će i za čas će nas iznenaditi zima – još jedna zima bez kvalitetnih i usustavljenih temelja za neka buduća multikulturna godišnja doba u našem gradu.

Članak je pripremljen za simpozij Instrumentiranje grada – glazbe, gradovi, politike, godišnji skup Hrvatskog etnološkog društva (11. i 12. rujna 2008, Etnografski muzej, Zagreb)