Nataša Govedić  

Zagreb je postao grad mrtvih institucija

U svojoj knjizi Performing Pedagogy: Toward an Art of Politics (1999), teatrolog i aktivist Charles R. Garoian bilježi: “Želimo li bolje razumijeti neusustavljene uvjete izvedbene umjetnosti, moramo napraviti razliku između prostora i mjesta. Mjesto se tiče svih škola, muzeja, religioznih institucija, vlade, korporacija i drugih ideologijskih institucija čiji nam kulturalni podtekst propisuje, pa onda i kodificira tijelo i njegovu/njezinu kulturalnu izvedbu. (...) To znači da je mjesto izvedbe unaprijed narativizirano, navodeći nas da izvodimo skript koji je za nas organiziran ili nam je nametnut. Tome nasuprot, prostor označuje sama tijela gledatelja ili studenata, tijela pomoću kojih pružamo otpor kulturalnoj dominaciji i preuzimamo na sebe političko djelovanje. Svako tijelo predstavlja prostor unutar kompleksne mape prostora koja još čini i naše društvo.“ Drugim riječima, mjesta gradskih trgova mogu biti kvaziničija sve dok se na njima ne pojave nečija konkretna tijela, zapremajući ih i zahtijevajujući promjenu tumačenja, namjene i simboličkog konteksta tih lokacija. Ako je tijelo elementarna jedinica prostornog zajedništva, radionica Selme Banich pokazala je do koje mjere skupa stanovati (ili bar sjediti) na javnom mjestu za sobom povlači čitav niz filozofskih i političkih pitanja o deklarativnoj nezauzetosti, ali zato gustoj ideologijskoj ispunjenosti, pa onda i funkcionalnoj omeđenosti te koreografskoj rigidnosti gradskih trgova.

Zahvat u tijelo grada

Kako je došlo do toga da trgovi postanu prazna mjesta?

Zbog čega svi naši emancipatorski pokreti “okupiraju” trgove u kratkim vremenskim razdobljima, kasnije se opet povlačeći iza paravana građanske nevidljivosti?

Zašto se kapital pokazuje jačim od brige za susjeda, shvaćenog kao osobe koja želi sa mnom dijeliti zajednički prostor kontakta, a ne samo natjecati se za pojedinačno parkirno mjesto?

Koliko je trebalo zagrebačkoj upravi da prostore trga pretvori u mjesta programatski lišena ljudske susretnosti?

Kad na njemu više nitko ne boravi, zato što se nekadašnje sastajalište pretvorilo u tranzitni prometni čvor ili neku vrstu specijalizirane trgovačke mreže, trg umire.

Čak i ako je nominalno još uvijek nazivan trgom.

Zbog toga radionicu Vježbanje nenastanjivih prostora Selme Banich možemo smatrati i nekom vrstom terapeutskog zahvata u tijelo grada, reanimacije obezličenog gradskog tijela profiliranim umjetničkim i građanskim tijelima, pri čemu su mikroizvedbe na gradskim trgovima prostor koristile na neočekivane načine, stvarajući i nelagodu i znatiželju i zaigranost ostalih dionika javnog dobra te pokazujući da je za inovativnu percepciju prostora katkad dovoljno biti “doslovan” i javno mjesto proglasiti svojim dnevnim boravkom. Oživljavanje prostora provodilo se i metodom promatranja i praksom bilježenja uobičajenih ponašanja određenog trga, kao i specifičnim akcijama tijela u prostoru. O radionici i njezinoj gradionici razgovaramo s njezinom facilitatoricom, Selmom Banich.

Možete li nam reći kako je došlo do toga da grupa umjetnika naseljava javne gradske prostore u periodu od tjedan dana - kao i preciznije, gotovo bih molila (ako je moguće) dnevnički, opisati etape radionice?

Kustosice Ivana Hanaček i Ana Kutleša su me pozvale da osmislim radionicu za UrbanFestival 13: Natrag na trg!, koji je u cjelosti posvećen temi trga. S obzirom da o fenomenu trga u kontekstu suvremenog grada nisam znala gotovo pa ništa izvan postojećih, poopćenih definicija njegove namjene, značenja i oblika reprezentacije, počela sam istraživati i pripremati materijale za radionicu. Ubrzo sam se vratila Perecovom tekstu Vrste prostora, kojeg često iznova iščitavam. Odmah mi je bilo jasno da je doslovan, fizički povratak na trg jedini pristup i metoda rada koja me zanima, te da je preduvjet za proučavanje fenomena trga povratak u prostor autentičnog, osobnog iskustva javnog prostora. U tom smislu pozvani smo istraživati, iščitavati i zamišljati prostor izvan polja reprezentacije, mimo zadane mu funkcije i naše uloge u njoj. Pozvani smo vježbati ga.

Radionicu sam pokušala oblikovati tako da joj je moguće pristupiti bez prethodnog znanja, te ju usmjeravati iz iskustva vlastite izvedbene prakse i prema trenutnim interesima. Svakodnevno smo radili na nekoliko različitih lokacija, izvodeći vježbe samostalno i/ili u manjim grupama, da bismo se ponovo vraćali u grupu, dijeleći jedni s drugima iskustvo dana. Ja sam za vrijeme trajanja radionice imala moderatorsku, rekla bih logističku ulogu koordinatorice radionice.

Otpori kapitalizmu

Ivana i Ana su napravile uvod u temu trga i opskrbljivale nas s literaturom stvarajući privremenu on-line knjižnicu. Osim proizvodnje iskustva uvjetovane samim formatom radionice, sva konkretna građa i istraživački materijal nastajao je kolaborativnim radom učesnika radionice. Njega ćemo pokušati sistematizrati i podijeliti s drugima u obliku jednostavne publikacije; mape zabilješki, skica i prezentacijskih formata u nastajanju.

Radionica je od vas zahtijevala veliki koordinacijski angažman, jer su grupe “stanovnika”/izvođača radile na različitim lokacijama. Koliko je bilo važno upravo inzistirati na tim “malim orkestrima” ili grupama, a ne na pojedinačnom radu promatranja i bilježenja javnog prostora?

Kada se bavimo istraživanjem prostora, posebno onog kojeg smo a priori imenovali javnim, iako u njemu nemamo ništa zajedničkog osim iluzije da smo zajedno, bavimo se i protokolima organiziranja zajednice, te ju kao takvu u prostoru možemo promatrati i kao izvedbu. Iako smo neke vježbe izvodili individualno, rad u manjim grupama nam je omogućio da istražujemo na nekoliko različitih lokacija istovremeno, ali i da razmjenjujemo iskustvo lokacije unutar grupe, da se nadovezujemo, da zajedno imaginiramo, da se igramo. No, relevantniji odgovor na ovo pitanje trebali bi dati sami učesnici radionice.

Koliko je upravo za zagrebačku javnost i zagrebačku sadašnjost urbanističkog planiranja važno iznova tematizirati prostor zajedničkog dobra i javnog dobra, na primjeru trgova?

Ako se složimo da je urbanizam samo ideološko planiranje prostornog potencijala i oblik kontrole pojedinca i društva putem ekonomskog sustava koji nas izrabljuje (kako veli Vaneigem), pozvani smo pružati mu otpor. Pod tim ne mislim samo na još jednu koordiniranu akciju pobune protiv devastacije javnog prostora, već na priliku da temeljitije preispitamo vlastitu ulogu u kreiranju životnog prostora. Nemogućnost slobodnog poimanja prostora odraz je naših svakodnevnih navika (posebno onih potrošačkih), a proces tog po-osvještavanja leži ponajprije u individualnom naporu svakoga od nas da se odmetne, da odbije nametnute društvene uloge, da odbaci pripitomljavanje. U tom smislu rad i kontinuirano bavljenje fenomenom trga koje predlaže UrbanFestival smatram dragocjenim.

Za početne ste premise promišljanja trgova koristili djelo francuskog pisca i  filmaša Georgesa Pereca. Možete li nam reći  koliko je Perecovo djelo doista performativno, odnosno kako je “punilo” rezervoar umjetničkih zadataka, mašte i odgovora na situacije?

Ako postoji mogućnost da na Perecov tekst Vrste prostora gledamo kao na izvedbeni tekst, možemo utvrditi da je naša radionica bila neka vrsta njegove inscenacije. Ako tekst pak gledamo, ili možda bolje rečeno čitamo, kao događaj, onda mogu potvrditi da sam bila tamo, a da pritom nisam napustila sobu.

Igra, borbeno oružje

Kako je u završnim danima radionice, odnosno tijekom kolektivnih momenata igre reagirala ad hoc publika prolaznika? Je li privremena publika aktivnija ili pasivnija od one klasično “zadržane” na mjestu izvedbe mjestom u gledalištu?

Prolaznici, a i svi drugi koji su se u nekom trenutku našli na lokaciji, od prvog su dana radionice aktivno započinjali komunikaciju s nama; postavljajući pitanja, komentirajući, iznoseći svoje mišljenje ili stav o nekom trgu, te su spremno odgovarali na seriju pitanja u vježbi mapiranja prostora. Na Trgu Europe građani su sudjelovali u akciji brušenja kocke na zvijezdi, pretvarajući je u parlaonicu. Mnogi drugi su tek prolazili, osvrnuli bi se ili nas u potpunosti ignorirali.

U jednom ste tekstu napisali da igra nipošto nije igračka, već metodologija slobode. Možete li reći više o tome kako koristete igru u različitim izvedbenim praksama?

Alfredo Maria Bonanno u tekstu “Oružana radost” kaže da u stvarnoj borbi protiv kapitala, u aktualnoj fazi sučeljavanja i njemu povezanih proturječja, igra nije «igračka», već oružje za borbu. (U suradnji i uz pomoć izdavačke kuće i knjižare “Što čitaš?”, Bonannov sam tekst koristila u radu Žena (32) tumači Lisabonski ugovor.) Igri kao izvedbenom konceptu, ali i kao emancipatorskoj praksi, nastojim se iznova vraćati. Osim jednoličnog ponavljanja igre uloga koju nam je kapital namjenio, iskustvo igranja izostaje. Zato mi je i u sklopu ove radionice bilo važno vratiti se u prostor igre. Kitovi su se konačno vratili na trg, a gradske fontane postale su oceani. Barem na kratko.

U vašim “Običnim radovima” često je prisutna neka vrsta prisvajanja javnog prostora ili barem njegova redefiniranja (obično ste pokušavali uspostavti novu relaciju prema disfunkcionalnim umjetničkim ili političkim institucijama). Imate li dojam da polako gradite jednu posve novu kartu Zagreba?

Ne znam, no možda bi se moglo reći da pokušavam ucrtavati u postojeću neku svoju kartu grada. Zagreb je postao grad mrtvih institucija, disfunkcionalan prostor u kojem je moguće jedino čekati.

Protokoli zajedništva

Iako Faith Wilding čekanje opisuje kao produktivan prostor između akcija i čina aktivnog odbacivanja potrebe za dominacijom i posjedovanjem, citirat ću rečenicu kojom Perec privremeno zaključuje svoje istraživanje prostora: “Moji su prostori krhki: vrijeme će ih istrošiti i uništiti: više ništa neće biti nalik onome što je bilo prije, pamćenje će me izdati, u sjećanje mi se uvući zaborav, gledat ću nekoliko požutjelih fotografija izlomljenih rubova ne prepoznajući ih.” Netko će jednog dana uzeti u ruke požutjelu fotografiju Zagreba iz 2000-tih i čuditi se ljudskoj gluposti.

Koliko je za vaš rad bitna metodologija zajedništva i solidarnosti? Kako je gradite i gdje joj prepoznajate najopasnije prepreke?

U radu mi je oduvijek bilo važno preispitivati koncept zajedništva i protokole organiziranja neke zajednice. Od prepravljanja postojećih, više me zanima stvaranje novih. Mislim da smo uvijek pozvani iznova preispitivati kako, gdje i pod kojim uvjetima biramo biti zajedno. Da parafraziram kolegicu Petru Zanki; solidarnost, kao i sloboda, postoji onoliko koliko joj je potrebno da se uspostavi. Zbog toga smo je konstantno prisiljeni obnavljati.

U Muzeju prekinutih veza nalazi se vaš rad,  posebno zapakirana fekalija koju ste uručili Gradskom uredu za kulturu kao uzvratni dar za godine i godine svekolike nebrige oko plesne umjetnosti. Je li na tom “gnojištu” izraslo išta što vam ulijeva povjerenje barem u građanski, ako ne u politički sastav Zagreba?

Nije. Mnogi kulturnjaci i dalje posustaju pod pritiskom političkog autoriteta prisvojenog od boga, tradicije i naroda, kao u slučaju zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, te pod pritiskom tržišta koje, diktirajući ekonomske i estetske trendove, umjetnost i kulturu pretvara u robu. Drugim riječima; na gnojištu ništa novog, ali je sezona darivanja ponovo pred nama.

Što mislite o različitim pokušajima okupiranja javnih prostora i OCCUPY pokretu?

Ne znam dovoljno iz vlastitog iskustva da bih kompetentno razgovarala o tome, no volim misliti da je moguće napustiti konzervativno poimanje organiziranog života, u zamjenu za pravo na vlastitu definiciju zajednice. Prostor te slobode smo pozvani braniti svakodnevno i bez posebnog povoda, pokrovitelja ili organizacije (iza) pobune.

Što mislite o stavu Sanje Iveković da umjetnica nikada ne može “predstavljati” svoju zemlju? Ima li onda umjetnica uopće svoj prostor i svoju zemlju, ili je nužno plesati diljem svijeta?

Mislim da umjetnica, kao i sportašica ili radnica, a posebno kao majka, ne može, ne treba, niti, u mojem slučaju, želi predstavljati naciju. S druge strane, ona može, mora, i kao Sanja Iveković odabire tematizirati odnos države i pojedinca, naglašavajući potrebu za promjenom predstavljačke paradigme u svim fazama kreativnog rada. Nisam ljubiteljica predstavljačke umjetnosti niti simboličke kulture, no nekad zaista morate posegnuti sve do Pariza da biste shvatili da nitko, uključujući i Ministarstvo kulture, nema pravo određivati mjesto nečijeg doma.