Novi, jubilarni 20. broj najvažnijeg domaćeg strip časopisa Q donosi brojne kvalitetne stripove nove generacije autora, kao i već renomiranih imena
Gotovo pred sam kraj tekuće apokaliptične godine 2012., otprilike oko Interlibera, lokalno-međunarodnog sajma knjiga i učila, hrvatska strip scena obilježila je jedan neočekivan i značajan jubilej, kulminaciju gotovo desetogodišnjeg truda i entuzijazma nekolicine pojedinaca, kako dugogodišnjih konstanti u zalaganju za boljitak domaćeg stripa, tako i svježih, ornih i idealističnih mladih snaga. Naime, mala, ali poznata i hvaljena zagrebačka izdavačka kuća Mentor, u sklopu čijeg programa svestrani Darko Macan i njegova ekipa objavljuju domaće stripove (vlastite i tuđe), kritičke zapise te romane i antologije znanstvene fantastike, objavila je i dvadeseti po redu broj Q-a, časopisa za strip, u Hrvatskoj jedinog takvog preostalog periodičnog izdanja, uz bizovački Kvadrat, časopis za teoriju i kritiku stripa, urednika Vjekoslava Đaniša. Prvi broj Q-a izašao je sada već davne 2003. godine, u vrijeme kada se strip scena donekle probudila iz popriličnog mrtvila devedesetih i krenula se hrabro protezati, čineći prve sigurnije pokrete u novome stoljeću.
Kako su devedesetih griješili urednici Tada je Darko Macan procijenio kako je došlo pravo vrijeme za pokretanje novog strip časopisa, što, pretpostavljam, nije bila tako jednostavna i prostodušna odluka, budući su slični izdavački poduhvati u desetljeću prije redom propadali već nakon par mjeseci, nikada ne doživjevši drugi ili treći broj. Zašto? Pa, prije svega zbog toga što je tada (a i danas) ulaganje u produkciju domaćeg stripa predstavljalo tek dugoročno isplativ projekt, bez sitnih, trenutačnih uspjeha, osim odobravanja i podrške nevelikog broja zainteresiranih, ali na bilo kakvu brzu financijsku dobit izdavač je mogao slobodno zaboraviti. Drugo, gotovo svi urednici devedesetih počinili su istu grešku – časopis za relativno uzak krug publike (takva je onomad bila procjena broja potencijalnih čitatelja) od premijernog su broja plasirali na kioske diljem Lijepe naše, očekujući da će im se prodajom vratiti uloženo, što se dakako nije dogodilo. Doduše, jednako je postupio i Darko Macan, ali bez očekivanja financijske kompenzacije za svoj rad i ulaganje, stoga ga prodaja prvog broja Q-a, kakva god bila, nije ni mogla dovesti do bankrota. Treće, devedesetih je većina jednokratnih strip časopisa komercijalnih ambicija (u ovu se skupinu, dakle, nipošto ne ubrajaju fanzini poput Endema, Stripoholica, Katakombe i drugih), od kultnog Comixera do neprežaljene Striporame, objavljivala uglavnom loše stripove. Svakako, bilo je tu nekoliko udarnih naslova koji su trebali privući pažnju prosječnog zaljubljenika u medij – uglavnom su to bili prijevodi kraćih stripova koje su domaći autori radili za američke izdavače; no ostatak su prečesto zaokupljali amaterski radovi simpatičnih geekova koji u radu kasnije nisu ozbiljnije ustrajali, stoga bi vjerojatno bilo bolje da su nastavili, koliko bi to bilo moguće, rasti u fanzinima, a ne u časopisima koji su se pretvarali da su nešto što nisu – profitabilni masovni proizvod. No, uredništvo ranih brojeva Q-a izbjeglo je i tu grešku – lepeza stripova isprva se temeljila na suvremenim inozemnim klasicima koje smo tijekom devedesetih propustili prevesti i pročitati, kao i na stripovima iz regije prethodno neobjavljenima u nas (prvenstveno sjajnih slovenskih autora), s tek ponekim kraćim domaćim uletima. Jednostavno, trebalo je proći neko vrijeme dok se časopis uhoda i stekne određenu reputaciju među čitateljima, kada je objavljivanje vlastitog stripa na stranicama Q-a postalo stvar svojevrsnog prestiža i uspjeh kojim se moglo hvaliti pred djevojkama, odnosno momcima.
Morbidna ili šašava poezija apsurda Uskoro je poticanje domaćeg stvaralaštva postala osnovna uređivačka politika Q-a, što je podrazumijevalo i osmišljavanje kraćih ‘kućnih’ serijala, koji su osim na stranicama časopisa objavljivani i u samostalnim albumima agilne Biblioteke Q, jednoj od zaista rijetkih platformi za konstantnu promociju suvremenih domaćih autora, kako mlađih, tako i onih nešto starijih. Zapravo, posljednjih par godina, kada se iz niza razloga, uglavnom financijske i kadrovske prirode, prorijedilo izlaženje časopisa Q, Biblioteka je to nadoknađivala prilično čestim izdavanjem malih, i to vrlo jeftinih albuma, koji su funkcionirali kao izvanredna izdanja časopisa. Ipak, bilo je to dugoročno neodrživo stanje, jer je postalo jasno kako je časopis kičma cijelog projekta, dok su albumi vrijedna, ali popratna atrakcija, stoga je rješenje pronađeno u pomlađivanju i proširenju redakcije podjednakim fanaticima i zagriženim ljubiteljima stripa poput glavnog urednika Macana. U kojem se točno trenutku ta ekipa okupila, nije mi poznato, ali činjenica je kako su u svega tri-četiri mjeseca uspjeli izbaciti čak tri nova broja u kojima dominiraju domaći autori s više-manje posve novim stripovima; a jubilarni, dvadeseti broj ne samo što je proširen na preko sto stranica, nego je dobrim dijelom otisnut u boji, na što čitatelji poslovično padaju ko kruške. Što točno objavljivanje ovakvog, relativno luksuznog, a pristupačnog izdanja znači za prošlost, sadašnjost i budućnost stripa u Hrvata analizirat ćemo nekom drugom prilikom, a do kraja teksta ukratko ćemo se osvrnuti na pojedine stripove i autore u časopisu, koje je okupio gostujući glavni urednik Ivan Marušić, i sam autor jednog od objavljenih stripova.
Za početak, zavodljivo morbidna i vulgarna naslovnica djelo je Daria Arane, diplomiranog animatora sa zagrebačke ALU i iznimno talentiranog i kompetentnog crtača koji je u posljednjih par godina vidljivo napredovao, težeći ovladati zanatom autora stripa u kontekstu razgranate izdavačke branše i pokušati se probiti na američko tržište. Neki su u njegovim sadržajnim preokupacijama prepoznavali tragove Matakovićevog satiričkog senzibiliteta, ali ja bih rekao kako je Arana posve svoj i sasvim samostalan, jer su teme koje obrađuje više izraz njegovog pomaknutog unutrašnjeg svijeta nego reakcija na politički folklor koji ga okružuje. Uostalom, Aranini stripovi zapravo nisu nimalo društveno angažirani, već prikazuju neuralgične točke balkanske, ali i geografski šire svakodnevnice u obliku apsurdnog, košmarnog sna u kojem nikakvoj cenzuri nema mjesta, što je vidljivo i u njegovom prvom samostalnom albumu Gertrud Andauer (Mentor, 2011.), potpuno suludom spoju bestijalnog seksa, nakaradne politike i čudovišne tehnologije, koji nikada ne bi mogao biti objavljen u dnevnim novinama, za razliku od Matakovićevih stripova. Zatim, treba izdvojiti i nešto mlađeg Davida Lovrića, kojeg s Aranom povezuje edukacija na ALU, ali i činjenica što u novom stripu Kako pobijediti simulakrum? nastavlja preokupacije iz prvog samostalnog albuma Godina gunđanja (Mentor, 2009.). No, tu sličnost u principu prestaje, jer Lovrić ne njeguje crtaći pristup stiliziranog realizma, već je posvećen reduciranoj, minimalističkoj karikaturi, bliskoj nekim autorima američkog novinskog stripa, npr. Scottu Adamsu, ili novog francuskog stripa, poput ranog Lewisa Trondheima, premda su Lovrićeve teme bitno drugačije. Kao i Arana, i Lovrić se bavi apsurdom svakodnevnice, samo što njegov apsurd najčešće nije mračan i morbidan, već šašav, humorističan i zagonetan, blizak nekim stripovima grupe ZZOT (Željko Zorica, Helena Klakočar, Milan Manojlović Mance i drugi) pa i još starijim, kultnim domaćim autorima kao što su Ninoslav Kunc i Nedjeljko Dragić. Pred Lovrićem sada stoji izazov ovladavanja dužom formom i slojevitijim karakterima, za što je najnoviji strip poslužio kao sjajna vježba i ispitivanje mogućnosti složenijih oblika pripovijedanja.
Novi pravac starog majstora I na kraju, premda to možda nije fer prema mlađim autorima, moramo spomenuti i nesvakidašnji strip 144 Darka Macana, podijeljen na 144 jednaka kadra u rasponu od 12 stranica. Kadrovi su to koji, najjednostavnije rečeno, estetski predstavljaju asocijativno strukturirani tok autorove svijesti u različitim grafičkim stilovima, a sadržajno su posvećeni neprekidnim promjenama njegovog lika uslijed različitih životnih mijena, i u tom smislu strip posjeduje specifičnu, suptilnu poetičnost na kakvu kod Macana ranije nismo navikli. Ako je to putokaz budućeg razvoja jedne bogate karijere, utoliko bolje, jer predstavlja istraživanje do sada nepoznatih i neočekivanih pravaca, podjednako u grafičkom i pripovjednom kontekstu. Možda je upravo dobrodošli manjak uredničkih obveza zahvaljujući aktivnoj pomoći novih snaga potaknuo Macana na introspekciju, tko zna?
Da zaključimo, nakon određenog vremena usporenog kaskanja, redakcija Q-a uzela je zalet i ponovno upregnula u brz i beskompromisan galop, iako se na domaćoj sceni, da ne velim tržištu, utrkuje uglavnom sama sa sobom. No, rekao bih kako su urednici i autori Q-a manjak konkurencije naučili pretvoriti u prednost, doživljavajući svoj rad kao gerilsku aktivnost koja, nadajmo se, proizvodi plodno tlo za pozitivno nadmetanje u strip stvaralaštvu; pri čemu se, svakako, ne treba izgubiti svijest o malenoj, ali čvrstoj zajednici koja takve projekte kontinuirano podržava iz godine u godinu. A kako bi se ta zajednica širila i razvijala, Q treba čitati. Zaslužio je.