Cinzia Arruzza  

Zajedno unatoč razlikama (I.)

I. Patrijarhat i/ili kapitalizam: Ponovno otvaranje rasprave U feminističkim tekstovima, letcima, člancima i dokumentima veoma je uobičajeno naći reference na patrijarhat ili patrijarhalne odnose. Često koristimo termin “patrijarhat” ne bismo li izrazili činjenicu da rodna opresija i nejednakost nisu sporadične ili iznimne pojave. Ne može ih se svesti na fenomene koji nastaju samo unutar interpersonalnih odnosa zato što su to, naprotiv, pitanja koja presijecaju cijelo društvo i koja se reproduciraju na osnovi mehanizama koje ne možemo objasniti oslonimo li se isključivo na individualni plan.

Ukratko, počesto koristimo termin “patrijarhat” kako bismo naglasili da je rodna opresija permanentan fenomen društvenog karaktera, a ne samo interpersonalni. Međutim, stvari se usložnjuju ako želimo preciznije reći što razumijemo pod “patrijarhat” ili “patrijarhalni sistem”. A stvari postaju još složenije počnemo li se pitati koja je veza između patrijarhata i kapitalizma te kakav je njihov odnos.

Put do sada Za trajanja kratkog perioda između 1970-ih i sredine 1980-ih godina, pitanje strukturnog odnosa između patrijarhata i kapitalizma bilo je predmetom žive rasprave između teoretičara i militanata iz materijalističke i marksističke struje feminizma. Postavljena su temeljna pitanja koja su se manje ili više vrtila oko sljedeće dvije osi: 1. Je li patrijarhat sistem koji je autonoman u odnosu na kapitalizam?; 2. Je li ispravno koristiti termin “patrijarhat” za označavanje rodne opresije i nejednakosti?

Toj je raspravi, tijekom koje su proizvedeni tekstovi od velike važnosti, s vremenom prošao rok trajanja, dok se istovremeno utišavala kritika kapitalizma. No iako su se afirmirale feminističke struje koje bilo da nisu propitivale liberalne nazore; bilo da su esencijalizirale muško-ženske odnose te su stoga izdvojili rod iz njegovog povijesnog konteksta; bilo da su izbjegavale pitanje klase i kapitalizma razvijajući koncepte koji su se ispostavili plodnima za dekonstrukciju roda (naročito kvir teorija 1990-ih).

Dakako, zastarjeti ne znači i nestati. U narednim desetljećima razne feminističke teoretičarke su nastavile raditi na tim pitanjima, možebitno riskirajući da ih se smatra nazadnima ili ostacima odvratnog rata čiju egzistenciju toleriramo. Itekako su imale razloga da nastave ići tim smjerom. U ovo doba ekonomske i socijalne krize, radimo na povratku pažnje na strukturne odnose između rodne opresije i kapitalizma.

Tijekom posljednjih godina, zasigurno nam nije nedostajalo empirijskih ili deskriptivnih analiza specifičnih fenomena ili pitanja, primjerice poput feminizacije rada, učinka liberalnih politika na  životne uvjete i rad žena, ukrštavanje opresije na osnovi roda, rase i klase, ili odnosa između različitih konstrukcija seksualnih identiteta i sustava kapitalističke akumulacije. Ipak, jedno je “opisivati” neki fenomen ili cjelokupnost društvenih fenomena među kojima se veza između kapitalizma i rodne opresije doima manje ili više očitom. Drugo je dati “teorijsko” objašnjenje razloga iza te veze u načinima na koji ona funkcionira i u tim fenomenima.

Tri hipoteze Prva hipoteza: “dualna ili trojaka teorija sistema”. Možemo sintetizirati izvornu viziju te hipoteze na sljedeći način: odnos između roda i spola tvori autonoman sistem koji se isprepliće i stapa s kapitalizmom, mijenjajući klasne odnose; no on sam se mijenja na recipročan način međusobnim utjecanjem i međuigrom s kapitalizmom. Najrecentnija takva teorija uključuje i međurasne odnose koje se također smatra sistemom autonomnih socijalnih odnosa koji su isprepleteni s klasnim i rodnim odnosima.

Unutar materijalističkog feminizma, ta razmatranja povezujemo s drugim odnosima, poput rasnih i rodnih na koje se gleda kao na sisteme odnosa opresije, kao i izrabljivačkih odnosa. Općenito gledano, te hipoteze u biti shvaćaju klasne odnose u ekonomskim okvirima: upravo joj interakcija između patrijarhata i rasne dominacije daje obilježja koja prelaze bazičnu ekonomsku eksploataciju. Jedna od inačica te hipoteze je ona koja promatra rodne odnose kao sistem kulturnih i ideoloških odnosa koji proistječu iz prethodnih načina proizvodnje i društvenih formacija koji su neovisni o kapitalizmu i koji zadiru u kapitalističke odnose dajući im rodnu dimenziju.

Druga hipoteza: “indiferentan kapitalizam”. Rodna opresija i nejednakost preostaci su prethodnih društvenih formacija i načina proizvodnje kada je patrijarhat izravno organizirao proizvodnju i diktirao rigidnu spolno obilježenu podjelu rada. Kapitalizam po sebi bi bio indiferentan prema rodnim odnosima te bi mogao i bez njih, do te mjere da je kapitalizam taj koji je rastočio patrijarhat u razvijenim kapitalističkim zemljama i koji je radikalno restrukturirao obiteljske odnose. Da sažmemo, kapitalizam je u biti u strukturnom odnosu s rodnim nejednakostima: ili ga koristi tamo gdje mu se učini korisnim ili ga uništi ako mu predstavlja zapreku.

Takvo gledište ima nekoliko inačica. Neki insistiraju da su žene prošle kroz nepotpunu emancipaciju unutar kapitalizma u odnosu na druge tipove društva, što je pokazalo da kapitalizam ne predstavlja strukturnu zapreku oslobođenju žena; drugi pak tvrde da treba razlikovati logičku od historijske analitičke razine. S logičkog gledišta, kapitalizam bi lako mogao srušiti rodnu nejednakost, no ako usporedimo teorijsko eksperimentiranje s povijesnom realnošću, to baš i ne stoji.

Treća hipoteza: “unitarna teorija”. Prema toj teoriji, u kapitalističkim zemljama ne postoji patrijarhalni sistem koji bi bio autonoman u odnosu na kapitalizam. Ali jedno je govoriti o patrijarhalnim odnosima koji nastavljaju postojati, a da ne tvore neki zaseban sistem. Ipak, nijekati da je patrijarhat autonoman sistem u kapitalističkim zemljama ne znači i nijekati da postoji rodna opresija te da izvire iz socijalnih i interpersonalnih odnosa u njihovoj cjelini. Isto tako to ne znači da treba svesti svaki aspekt te opresije na mehanističku i izravnu posljedicu kapitalizma ili je pak svesti na isključivo ekonomske termine.

Ukratko, ni u kom slučaju se ne radi o redukcionističkom ili ekonomističkom pristupu ili podcjenjivanju ključne važnosti rodne opresije. Prije svega se radi o razvijanju njegovih definicija ili koncepata koji koriste tu opresiju a ne o pojednostavljivanju onoga što je, po svojoj naravi, složeno.

Teoretičari koji su pokušali razviti jedinstvenu teoriju nisu odobravali ideju prema kojoj bi kapitalizam danas bio sistem autonomnih pravila i mehanizama. U isto vrijeme, ona insistira na nužnosti razmatranja kapitalizma ne kao totalitetu isključivo ekonomskih zakona i mehanizama, nego prije kao složen i uređen društveni poredak koji u svojoj srži sadržava odnose eksploatacije, dominacije i otuđenja. Oni nastoje razumjeti kako je dinamika kapitalističke akumulacije nastavila proizvoditi, reproducirati, transformirati, obnavljati i održavati odnose hijerarhije i opresije, a da se ti mehanizmi ne izražavaju u strogo ekonomskim i automatskim terminima.

II. Jedan, dva ili tri sistema? Godine 1970. Christine Delphy je napisala veoma kratak esej “Glavni neprijatelj” u kojemu teoretizira postojanje patrijarhalnog načina proizvodnje, njegov odnos, kao i njegova nepoklapanja s kapitalističkim načinom proizvodnje. Definirala je domaćice kao klasu u ekonomskom smislu tog termina.

Devet godina kasnije, Heidi Hartmann je objavila članak Nesretan brak marksizma i feminizma u kojemu iznosi tezu da su patrijarhat i kapitalizam dva autonomna ali isprepletena sistema i to iz povijesnih razloga. Prema njoj, zakoni kapitalističke akumulacije nisu osjetljivi na spol radne snage i, ako kapitalizam ima potrebu stvarati hijerarhijske odnose u podjeli rada, tada su rasizam i patrijarhat ti koji određuju tko će zauzeti koji položaj unutar hijerarhije i na koji način.

Ta je hipoteza nazvana teorijom dva sistema. Godine 1990. u Teoretiziranju patrijarhata Sylvije Walby predložena je preformulacija te teorije dva sistema dodavanjem trećeg, rasno obilježenog sistema, te da se na patrijarhat gleda kao na varijabilan sistem društvenih odnosa koji je sastavljen od šest struktura: patrijarhalni način proizvodnje, patrijarhalni odnosi između radnika i nadnice, patrijarhalni odnosi u državi, muško nasilje, patrijarhalni odnosi u seksualnosti i patrijarhalni odnosi u kulturnim institucijama. Tih šest struktura utječu jedne na druge, a ipak ostaju autonomne; nadalje, mogu biti i javne i privatne.

Nema jedne definicije Taj kratki spomen autora i članaka samo je primjer različitih načina na koje se teoretiziralo presijecanje između patrijarhalnog i kapitalističkog sistema te njihovih međusobnih razlika. Najveća poteškoća u toj raspravi je definiranje patrijarhata. Ne postoji jedinstvena definicija, već cijeli niz prijedloga, od kojih neki nisu međusobno kompatibilni, a neki drugi su međusobno proturječni. Budući da ih ne možemo sve analizirati, predlažem da zasad radimo na konceptu patrijarhalnog sistema koji razumijemo kao sistem odnosa, kako materijalnih tako kulturalnih, dominacije i eksploatacije žena od strane muškaraca. To je sistem sa svojom vlastitom logikom koji je otporan i lako se prilagođava povijesnim prilikama u svojem odnosu s kapitalizmom.

Prije nego što analiziramo probleme koji proizlaze iz takvog pristupa, trebamo definirati eksploataciju i uvesti neke distinkcije. S gledišta klasnih odnosa, eksploatacija se definira kao proces ili mehanizam eksproprijacije viška vrijednosti koji proizvodi radnička klasa, na korist jedne druge klase. On se može proizvesti bilo putem automatskih mehanizama kao u primjeru nadnice ili nasilne eksproprijacije tuđeg rada kao u slučaju kuluka kojim su feudalni zemljoposjednici zauzdavali kmetove nasijem i prinudom. Kapitalistička eksploatacija, u marksističkom smislu, specifičan je oblik eksploatacije koji se sastoji od izvlačenja viška vrijednosti koji je proizveo radnik u korist kapitalista. Općenito gledano, da bismo mogli govoriti o kapitalističkoj eksploataciji, mora postojati robna proizvodnja, apstraktni rad, socijalno nužno radno vrijeme, vrijeme i nadnica.

Očito izostavljam druge hipoteze, poput onih zasnovanih na realnoj supsumpciji u društvu u njegovoj cijelosti, u operaističkoj i postoperaističkoj tradiciji.

Eksploatacija u smislu iznude viška vrijednosti nije jedini oblik eksploatacije koji postoji unutar kapitalističkog društva: da pojednostavimo, možemo reći da jedan radnik u neproizvodnom sektoru (u smislu vrijednosti) je eksploatiran u smislu iznude viška vrijednosti. A uvjeti života, rada i nadnica neke prodavačice mogu biti gori od onih nekog tvorničkog radnika. Nadalje, s one strane zbrke i rasprava s ekonomističkom tendencijom u našoj prošlosti, važno je precizirati da s gledišta političke objektivizacije, distinkcija između proizvodnih i neproizvodnih radnika je praktički nebitna. Strogo govoreći, mehanizmi i oblici organizacije i podjele radnog procesa puno su važniji.

Prvi problem Ako definiramo patrijarhat kao eksploatatorski sistem, iz toga logično slijedi da postoji eksploatatorska klasa i eksploatirana klasa ili, još bolje, eksproprijatorska i eksproprirana klasa. Dakle, tko čini te klase? Odgovori mogu biti: sve žene i svi muškarci, ili samo neke žene i neki muškarci. Ako govorimo o patrijarhatu kao eksploatatorskom sistemu u sferi “javnoga”, tada možemo iznijeti hipotezu prema kojoj bi eksploatator ili eksproprijator bila država. “Operaističke feministkinje” su primijenile ideju kapitalističke eksploatacije kućanskog rada, no prema njihovom stajalištu, pravi eksproprijator kućanskog rada je kapital, što bi impliciralo da patrijarhat ustvari nije autonoman sistem eksploatacije.

Ili u slučaju Delphy, hipoteza prema kojoj su domaćice jedna klasa, a njima bliski muškarci (pogotovo muževi) eksploatatorska klasa nije u potpunosti artikulirana. Posljedica njezinog stajališta bi bila da supruga migrantskog radnika pripada istoj društvenoj klasi kao i žena kapitalista: obje proizvode uporabne vrijednosti (u jednom slučaju njegovateljski rad, u drugom rad "predstavljanja" određenog socijalnog statusa, organiziranje sastanaka i prijema, primjerice) i obje se nalaze u eksploatiranom odnosu, tj. rade u zamjenu za financijsku sigurnost koju im pružaju njihovi muževi.

U Glavnom neprijatelju Delpy također insistira na činjenici da je pripadanje patrijarhalnoj klasi važnija činjenica od toga da je netko pripadnik kapitalističke klase. Iz toga bi slijedilo da solidarnost između žene kapitalista i žene migrantskog radnika mora odnijeti prevagu nad klasnom solidarnošću između žene migrantskog radnika i drugih pripadnika klase njezinog muža (ili mora imati prednost nad klasnom solidarnošću žene kapitalista i njenih prijatelja iz elitnih društvenih klubova). Naposljetku, prava politička praksa Delphy nalazi se u proturječju s logičnim posljedicama što čini još vidljivijima analitička ograničenja njene teorije.

Nadalje, ako definiramo muškarce i žene kao dvije klase – jedna eksploatatorska, druga eksploatirana – neizbježno dolazimo do zaključka da postoji nepomiriv antagonizam između klasa čiji su interesi u proturječju. No ako je Delphy u krivu, trebamo li poricati da muškarci profitiraju i iskorištavaju ženin neplaćen rad? Ne, zato što bi to bila simetrična pogreška, koju nažalost čine mnogi marksisti koji su odveli do krajnosti takav stav. Očito je bolje i lakše imati nekoga tko će skuhati topao obrok navečer, nego da se sam moraš nositi sa suđem nakon radnog dana. Tada je sasvim “prirodno” da muškarci nastoje zadržati tu privilegiju. Ukratko, ne može se poreći da postoje odnosi dominacije i socijalne hijerarhije zasnovani na rodu i da muškarci, uključujući i one iz nižih klasa, imaju koristi od njih.

Međutim, ne treba misliti da to znači da ne postoji klasni antagonizam. Prije bismo mogli ustvrditi sljedeće: u kapitalističkom društvu, potpuna ili djelomična “privatizacija” njegovateljskog rada, tj. njegova koncentracija unutar (bilo koje) obitelji, manjak šire socijalizacije tog rada, kroz državu ili druge forme, sve to određuje opseg rada koji se mora obaviti u privatnoj sferi, izvan tržišta i rada. Odnosi rodne opresije i dominacije određuju način i razmjer distribucije tog rada, što dovodi do nejednake podjele rade: žene rade više, dok muškarci rade manje. No nema aproprijacije “viška”.

Postoji li dokaz da nije tako? Jednostavan eksperiment će dostajati. Muškarac ne bi izgubio ništa, u smislu opsega rada, ako bi distribucija njegovateljskog rada bila potpuno socijalizirana umjesto da ga izvodi njegova žena. Naravno, to ne znači da je on svjestan problema; može biti da je previše uglavljen u seksističku kuturu da je razvio ozbiljan oblik narcizma na osnovi svoje pretpostavljene muške superiornosti, što bi ga naravno navelo na to da se protivi svim pokušajima socijalizacije njegovateljskog rada ili emancipacije svoje žene. Kapitalist, u drugu ruku, ima nešto za izgubiti u socijalizaciji sredstava za proizvodnju; tu se ne radi samo o njegovim uvjerenjima o tome kako svijet funkcionira i koje je njegovo mjesto u njemu, nego i o ogromnom profitu koji će rado ubrati od svojih radnika.

Drugi problem Drugi niz problema tiče se činjenice da patrijarhalni odnosi danas sačinjavaju nezavisni sistem unutar razvijenih kapitalističkih društava, što postavlja nezgodno pitanje tko ga pokreće: zašto se sistem neprekidno reproducira? Zašto opstoji? U slučaju da se radi o nezavisnom sistemu, razlog za to može biti samo interni, nikako izvanjski. Kapitalizam je tako način proizvodnje i sistem društvenih odnosa čiju logiku možemo identificirati i prepoznati: prema Marxu, radi se o procesu valorizacije vrijednosti. Dakako, identificiranje pokretača u procesu valorizacije vrijednosti ne znači reći sve što se može reći o kapitalizmu. To bi bilo isto kao praviti se da je dovoljno objasniti anatomiju srca i njegovo funkcioniranje da bismo objasnili ljudsko tijelo. Kapitalizam je skup složenih stvari. Međutim, razumjeti što je srce i njegovo funkcioniranje mi se čini fundamentalnom analitičkom nužnošću.

Ondje gdje patrijarhalni odnosi igraju izravnu ulogu u organizaciji načina proizvodnje (tko proizvodi, kako, kako je organizirana reprodukcija proizvodnih uvjeta itd.), veoma je lako identificirati pokretača patrijarhalnog sistema. To je slučaj, na primjer, u agrarnim društvima, u kojima patrijarhalna obitelj čini i proizvodnu bazu. Ali je to mnogo složenije u kapitalističkom društvu u kojemu patrijarhalni odnosi ne organiziraju izravno proizvodnju, igrajući istovremeno ulogu u podjeli rada, i u kojemu je obitelj izmještena u privatnu sferu.

Suočeni s time, ili se moramo složiti s Delphy i drugim materijalističkim feministkinjama u nazoru da je suvremeni patrijarhat specifičan način proizvodnje, ali bismo se tada morali suočiti sa svim izazovima koje sam navela gore, naročito s problemom tko bi, u tom poimanju, bili eksploatirani a tko eksploatatori; ili naprosto napustiti gledište da je patrijarhat specifičan način proizvodnje, barem u uobičajenom smislu tog termina.

U prošlosti je već zagovarana hipoteza da je patrijarhat nezavisan ideološki sistem čiji je pokretač proces proizvodnje označitelja i interpretacija svijeta. No tu nailazimo na druge probleme: ako je ideologija način na koji interpretiramo uvjete svojeg postojanja i naš odnos prema njima, trebala bi postojati veza između ideologije i egzistencijalnih društvenih uvjeta. Veza je to koja ni u kom slučaju nije mehanička, automatska i slično. Ali se tu ipak radi o određenom obliku veze, zbog koje nam prijeti rizik fetišističkog i ahistorijskog poimanja kulture i ideologije. Činjenica da je patrijarhalni sistem ustrojen kao ideološki sistem i da se neprekidno autoreproducira, a unatoč nevjerojatnim preinakama zbog kapitalizma u životu i društvenim odnosima u najmanje zadnja dva desetljeća, ne čini mi se veoma uvjerljivom. Druga je hipoteza da bi pokretač mogao biti psihološki, ali i u tom slučaju postoji rizik od  fetišističkog i ahistorijskog poimanje ljudske psihe.

Posljednji problem Priznajmo onda da su patrijarhat, rasni odnosi i kapitalizam možda tri nezavisna sistema, ali da se međusobno presijecaju i ojačavaju na recipročan način. U tom slučaju se svejedno iznova postavlja pitanja organizacijskog principa i logike tog “svetog trojstva”. U tekstovima Daniele Kergoat, primjerice, definicija odnosa u konsupstancijalnim okvirima ostaje na razini deskripcije, što znači da ne uspijeva objasniti cjelokupne odnose. Uzroci presijecanja između eksploatatorskih sistema i dominacije dakle ostaju otajstvo, kao i samo sveto trojstvo!

Unatoč tim problemima, teorije dva (ili tri) sistema, u svojim različitim oblicima, ostaje implicitnom hipotezom dosta trenutnih feminističkih teorija. Prema mom mišljenju, radi se o oblicima interpretacije koji imaju veze sa stvarnošću kakvom nam se ona predstavlja. Očito je da društveni odnosi impliciraju odnose dominacije i hijerarhije zasnovane na rodu i rasi koji prožimaju cjelokupno društvo i svakodnevni život. Najizravnije objašnjenje je da svi ti odnosi korespondiraju s specifičnim sistemima zato što se tako predstavljaju. Ipak, najinstinktivnija objašnjenja nisu nužno najtočnija.

Na isti način, činjenica da srž tih teorije dva (ili tri) sistema nije sasvim uvjerljiva ne znači da nemamo što naučiti od materijalističkog feminizma. Štoviše, rad Christine Delphy i drugih materijalističkih feministkinja sadržava domišljaje i prijedloge od velike važnosti, poput problematizacije našeg koncipiranja što “spol” jeste, ili pridavanja pažnje križanju između rasne i rodne dimenzije. U raspravi o tim pitanjima u Italiji, neke feminističke teoretičarke koje se poistovjećuju s materijalističkim feminizmom proizvele su veoma interesantne tekstove, primjerice o ženama i imigraciji, te su otišle dalje od feminizma razlike. Ta razmišljanja dakle treba uzeti u obzir kao dijelove rasprave između suputnika koji ipak imaju mnogo toga zajedničkoga unatoč svim svojim razlikama.