15.12.2014.

Cinzia Arruzza  

Zajedno unatoč razlikama (II.)

Je li kapitalizam “indiferentan” prema opresiji žena?

Jedno od najraširenijih gledišta među marksističkim teoretičarima je razmatranje rodne opresije kao nečega što nije nužno za opresiju kapitala. To pak ne znači da se kapitalizam ne služi i ne profitira na rodnoj nejednakosti koju su proizvele prethodne društvene konfiguracije. No radi se, naprotiv, o oportunističkom i kontingentnom odnosu. Kapitalizam zapravo nema potrebe da hrani na neki specifičan način rodnu opresiju, žene su u kapitalizmu stekle određenu razinu dosad neviđene slobode i emancipacije. Ukratko, oslobođenje žena i kapitalizam nisu u antagonističkom odnosu.

Takav je pogled toliko prihvaćen među marksističkim teoretičarima iz svih zamislivih škola mišljenja, da je šteta što se njime moramo pozabaviti oslanjajući se na samo jedan članak jednog od najzanimljivijih i najinteligentnijih marksističkih umova u proteklih nekoliko desetljeća – Ellen Meiksins Wood. Ona, zajedno s Robertom Brennerom, predstavlja ono što pomalo redundantno nazivamo “školom političkog marksizma” (tj. antideterministička tendencija koja, unutar marksizma, daje prednost klasnoj borbi u odnosu na kontradikciju između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa kao ključa za objašnjavanje prijelaza iz jednog u drugi način proizvodnje).

U članku naslovljenom Capitalism and Human Emancipation: Race, Gender, and Democracy (objavljeno u  The Socialist Feminist Project koordinatorice Nancy Holmstrom 2002. godine), Meiksins Wood započinje s pojašnjavanjem osnovnih razlika između kapitalizma i prethodnih načina proizvodnje. Kapitalizam nije intrinzično povezan s identitetom, nejednakošću i izvanekonomskim, pravnim i političkim razlikama. Dapače, izvlačenje viška vrijednosti odvija se u okviru odnosa između pojedinaca koji su formalno slobodni i jednaki, a da se ne vodi računa o razlikama u njihovom pravnom i političkom statusu. Kapitalizam, dakle, nije sklon stvaranju rodnih nejednakosti i, štoviše, u njegovoj je prirodi da propituje takve razlike i da rastvara rodne i “rasne” identitete.

Oportunistički ili funkcionalan odnos? Kapitalistički je razvoj stvorio društvene uvjete za kritiku tih nejednakosti i socijalni pritisak za njihovo smanjenje do kakvog nije došlo u prethodnim povijesnim razdobljima – dostatno je sjetiti se grčko-rimske književnosti, kako filozofske tako i historijske, u kojoj abolicionističke pozicije praktički ne postoje, unatoč masovnom korištenju robova u proizvodne svrhe.

U isto vrijeme kapitalizam zna oportunistički koristiti razlike koje već postoje i koje su naslijeđene iz prethodnih mu društava. Primjerice, koristi “rasne” i rodne razlike kako bi stvorio hijerarhije između određenih sektora unutar eksploatirane klase, nastojeći te hijerarhije učiniti posljedicama prirodnih razlika što omogućuje zakrivanje stvarne prirode tih hijerarhija i nejednakosti, naime da su proizvodi logike istog tog kapitalističkog natjecanja.

Kapitalizam tu ne slijedi neki osvješteni plan, već se radi o presjecanju niza praksi i politika koje slijede iz rodne i “rasne” nejednakosti koje kapitalistima mogu biti samo od koristi. Naposljetku, kapitalizam rabi i instrumentalizira rodnu opresiju, ali bi isto tako preživio i bez nje. No bez klasne eksploatacije ne bi mogao opstati.

Treba primijetiti da članak Meiksins Wood odgovara na niz osnovnih pitanja koja su sva političke naravi te se bave propitivanjem toga koja bismo izvanekonomska dobra – a koja pak ne – mogli steći u nekom kapitalističkom društvu (na primjer, ekološko očuvanje planeta). 

Polazna točka tog promišljanja je tvrdnja da se prebacivanje fokusa društvenih borbi s ekonomskog polja na onaj izvanekonomskih dobara (emancipacija na rodnoj i rasnoj osnovi, mir, okolišno zdravlje, pravo državljanstva,...). A tu se nalazi bolno mjesto. Citiram li okvir članka Meiksins Wood, to nije zato da bih prebirala po tekstu, već prije zato što se njezin članak s jedne strane zasniva na nedvosmislenom implicitnom odvajanju (i sasvim diskutabilnom) između logičke strukture kapitala i njegovih povijesnih dimenzija te, s druge strane, zato što članak završava s brkanjem razina, reproducirajući tako klasičnu zabunu/pomutnju koja je na nesreću zajednička mnogim marksističkim teoretičarima koji se slažu s tezama tog članka.

Da pojednostavimo: od trena u kojemu prihvatimo tu distinkciju između logičke strukture kapitala i njegovih povijesnih dimenzija, možemo prihvatiti ideju da se izvlačenje viška vrijednosti odvija u okviru odnosa između formalno slobodnih i jednakih pojedinaca, bez pretpostavljanja razlika u njihovim pravnim i političkim statusima, nego samo na veoma visokoj apstraktnoj razini, tj. na razini logičke strukture. S konkretnog historijskog gledišta, stvari se radikalno mijenjaju. Odgovorimo na to pitanje u više točaka:

1. Počnimo od činjeničnog stanja: kapitalistička društvena formacija bez rodne opresije još nikada nije postojala. 

Još uvijek je sporna tvrdnja da je kapitalizam ograničen na korištenje prethodnih mu nejednakosti: imperijalizam i kolonijalizam su doprinijeli uvođenju rodnih hijerarhija u društva u kojima prije nisu postojale, ili su postojale na manje jednoznačan način.

Proces kapitalističke akumulacije bio je popraćen podjednako važnim izvlaštenjem žena iz različitih oblika vlasništva kojemu su prije imale pristup, kao i profesijama kojima su se bavile u kasnom srednjem vijeku; izmjena procesa feminizacije i defeminizacije radne snage doprinijela je trajnoj rekonfiguraciji obiteljskih odnosa pri čemu su nastali novi oblici opresije zasnovani na rodu. Do početka postvarenja rodnog identiteta je došlo krajem 19. stoljeća što je doprinijelo osnaživanju heteronormativne matrice koja je urodila opresijom nad ženama, ali i nad drugima.

Mogli bismo nastaviti nizati primjere. Ustanoviti da su žene stekle formalne slobode i politička prava, dotad nezamisliva, tek u kapitalizmu – zato što je taj sistem stvorio društvene preduvjete koji su otvorili vrata procesu emancipacije – sumnjiv je argument koji uostalom ne mijenja činjenice.  

Isto tako bismo mogli reći istu stvar za radničku klasu u cjelini: samo su u kapitalizmu nastali uvjeti koji su dozvolili emancipaciju potlačenih i političke pobjede te klase. I? To bi trebalo pokazati da bi kapitalizam mogao opstati bez eksploatacije radničke klase? Ne bih se složila. Moramo u potpunosti prestati govoriti o tome što žene jesu ili nisu dobile jer su one to izborile ili su postojali preduvjeti u kapitalizmu da se takvo nešto ostvari – no isto se odnosi i na radničku klasu u cjelini. 

2. Treba razlikovati što je funkcionalno i svojstveno kapitalizmu od onoga što je njegova nužna posljedica. 

Radi se o dva različita koncepta. Može biti da je teško pokazati, na višoj razini apstrakcije, da je rodna opresija nužna za funkcioniranje kapitalizma. Istina je da kapitalističko natjecanje stvara neprekidno razlike i nejednakosti; ali te nejednakosti, s apstraktnog gledišta, ne moraju nužno biti rodne nejednakosti. Ako mislimo o “čistome” kapitalizmu, koji analiziramo isključivo polazeći od njegovih najosnovnijih mehanizma, može biti da Meiksins Wood ima pravo. Međutim, to ne dokazuje da konkretno funkcioniranje kapitalizma ne bi imalo za posljedicu neprekidnu reprodukciju rodne opresije i to često u različitim pojavnostima.  

3. Vratimo se na koncu na pitanje distinkcije između analitičke razine i historijske razine. 

Ono što je moguće s isključivo analitičkog gledišta i što prolazi pod historijski pogled su dvije stubokom različite stvari. Kapitalizam uvijek postoji u konkretnim društvenim formacijama koje imaju svoju specifičnu historiju. Kao što sam već rekla, te društvene formacije su uvijek obilježene neprekidnom prisutnošću i živošću rodne opresije.

Pretpostavimo sada, na potpuno teoretskoj razini, da su hijerarhije u podjeli rada dirigirane od strane drugih oblika nejednakosti (veliki i mali, stari i mladi, debeli i mršavi, oni koji govore indoeuropske jezike i oni koji govore neke druge, itd.). Pretpostavimo također da su trudnoća i rođenje potpuno mehanizirani i da se cijela sfera emocionalnih odnosa može komodificirati i da njome može upravljati privatni sektor. Zamislimo na koji tren takvo nešto. Je li s historijskog gledišta takvo nešto – plauzibilno? Može li se rodnu opresiju lako zamijeniti drugim tipovima hijerarhijskih odnosa koji nam se čine prirodnima i duboko ukorijenjenima u našoj psihi? Sve se to čini slabo vjerojatnim.

Polazište s konkretne historijske analize Da zaključimo: da bismo odgovorili na pitanje je li moguće ostvariti emancipaciju i oslobođenje žena u kapitalističkom načinu proizvodnje, moramo potražiti odgovor na razini konkretne historijske analize, a ne na razini krajnje apstraktne analize kapitala.

Zaista tu je pogrešan korak učinila ne samo Meiksins Wood, nego i mnogi drugi marksistički teoretičari koji ostaju slijepo vjerni ideji o hijerarhiji između (glavne) eksploatacije i (sporedne) opresije. Ako želimo obuhvatiti politički aspekt tog pitanja, ali isto tako i odgovoriti na nj, moramo moći historijski pojmiti što kapitalizam jeste danas i što je bio historijski gledano. Upravo je to jedna od polazišnih točaka marksističkog feminizma u kojemu bi ideja društvene reprodukcije trebala zauzimati središnje mjesto.

Rekonceptualizacija kapitala “Dualističke” pozicije često polaze od ideje da marksistička kritika političke ekonomije analizira čisto ekonomske zakone kapitala preko čisto ekonomskih kategorija. Ona je stoga neadekvatna za obuhvaćanje složenih fenomena poput mnogostrukosti odnosa moći ili diskurzivnih praksi. Zato u obzir uzimamo alternativne epistemološke pristupe – koji su u mogućnosti prodrijeti u uzroke koji nisu isključivo ekonomski – kao da su oni najadekvatniji za razumijevanje specifičnosti i neumanjiv karakter društvenih odnosa.

Mnoge feminističke teoretičarke dijele to mišljenje. Neke među njima su sugerirale da trebamo “brak” ili neku eklektičnu kombinaciju različitih tipova analiza; neke su se posvetile “čistim” ekonomskim zakonitostima kapitalističke akumulacije, a druge se referiraju na druge oblike društvenih odnosa. A neke sasvim druge su se, naprotiv, ograničile na “lingvistički zaokret” u feminističkoj teoriji razdvajajući kritiku rodne opresije od one kapitalističke.

U oba slučaja stoji zajednička hipoteza da postoje “čisti ekonomski zakoni” koji su neovisno o specifičnim odnosima dominacije i otuđenja. Upravo su to hipoteze koje zapravo moramo preispitati.

1. Odnos eksploatacije uvijek upućuje na odnos dominacije i otuđenja.

Ta tri aspekta nisu uvijek zapravo odvojena u marksijanskoj kritici političke ekonomije. Radnica je prije svega živuće i misleće tijelo, te je podvrgnuta specifičnim oblicima discipline koji je preinačuju. Kao što je Marx pisao, proizvodni proces “proizvodi” radnika u istim razmjerima u kojima reproducira kapitalističke odnose. Zato što je svaki proizvodni proces uvijek neki konkretan proces, tj. obilježen je aspektima koji su historijski i geografski determinirani, moguće je shvatiti da je svaki proizvodni proces povezan s nekim disciplinarnim procesom koji djelomično uobličavaju tip subjekta koji postaje radnicom.

Možemo isto reći i za potrošnju robe; kao što je to pokazao Kevin Floyd u svojoj analizi formacije seksualnog identiteta, da robna potrošnja obuhvaća i disciplinirni karakter te da sudjeluje u postvarenju seksualnog identiteta. Ta potrošnja tako postaje dijelom procesa formacije subjektivnosti.

2. Za Marxa proizvodnja i reprodukcija tvore neodvojivu cjelinu.

Drugim riječima, iako su distinktivne i međusobno odvojene, sa svojim specifičnim obilježjima, proizvodnja i reprodukcija se nužno nadopunjuju kao konkretni momenti jedne cjeline. Pod “reprodukcijom” ovdje razumijemo proces reprodukcije nekog društva u njegovoj cjelini ili, da to iskažemo u althusserijanskim terminima, radi se o reprodukciji proizvodnih uvjeta: obrazovanje, kulturna industrija, Crkva, policija, vojska, zdravstveni i socijalni sustav, znanost, rodni diskurs, potrošačke navike... svi ti aspekti igraju ključnu ulogu za reprodukciju specifičnih proizvodnih odnosa. Althusser zamjećuje u Ideologiji i ideološkim aparatima države da bez reprodukcije proizvodnih uvjeta, niti jedna društvena formacija ne bi trajala dulje od godinu dana.

Dakle, vezu između proizvodnje i reprodukcije ne valja promatrati samo na mehanicitički ili deterministički način. Prema mojem mišljenju, ako Marx razmatra kapitalističko društvo u njegovoj totalnosti, on ga ne smatra nekom “ekspresivnom” totalnošću: hoće reći, ne postoji direktan ili automatski “refleks” između različitih momenata te totalnosti (umjetnost, kultura, ekonomska struktura itd.) ili između određenog momenta i totalnosti njegove cijelosti.

U isto vrijeme, analiziranje kapitalizma bez vođenja računa o tom jedinstvu između proizvodnje i reprodukcije svodi se na pad u vulgarni materijalizam ili ekonomski redukcionizam. No Marx nije počinio tu pogrešku. Da bi se to uvidjelo, potrebno je ne samo pročitati njegove političke spise, nego i sam Kapital, primjerice dijelove koji se bave borbom povezanom s radnim danom ili prvobitnom akumulacijom. U tim odlomcima se jasno može vidjeti da su prinuda, aktivna intervencija države i klasna borba ključni sastojci izrabljivačkog odnosa koji nije određen samo mehaničkim ili ekonomskim zakonima.

Ta nam zapažanja omogućavaju da naglasimo činjenicu da je ideja da je Marx koncipirao kapitalizam isključivo u ekonomskim terminima – neodrživa. Što dakako ne znači da nije bilo redukcionističkih tendencija ili vulgarnog materijalizma u marksističkoj tradiciji. Međutim, to znači i da te tendencije počivaju na fundamentalnom nerazumijevanju prirode marksijanske kritike političke ekonomije i na fetišiziranju ekonomskih zakona, koncipiranih kao statistički podaci ili kao apstraktne strukture, prije no kao oblici aktivnosti ili kao ljudski odnosi.

Alternativna i protivna hipoteza je ona prema kojoj se razdvajanje čisto ekonomskih zakona kapitalizma i drugih sistema dominacije svodi na koncipiranje jedinstava između proizvodnje i reprodukcije u smislu izravnog identiteta. Taj je pogled svojstven jednom dijelu marksističke feminističke misli, naročito one proizašle iz operaizma koja insistira na činjenici da se reproduktivni rad tretira kao onaj koji izravno proizvodi višak vrijednosti pa bi njime tako vladali isti zakoni.

To nam ne pomaže, osim u slučaju da analiziramo specifičan način na koji se određeni odnosi moći odvijaju izvan tržišta rada, dok su istovremeno dirigirani od strane istog tog tržišta: primjerice, kroz različite oblike robne potrošnje ili kroz objektivna ograničenja koje nameće nadnični rad u individualnom životu i u međuljudskim odnosima. 

Da zaključimo: predlažem da o marksijanskoj kritici kapitalizma razmišljamo kao o kritici neke artikulirane i kontradiktorne cjeline odnosa eksploatacije, dominacije i otuđenja.

“Jedinstvena teorija” i društvena reprodukcija U svjetlu tog kratkog metodološkog razjašnjenja, sada bismo trebali prijeći na pitanje što podrazumijevamo pod “društvenom reprodukcijom” u prethodno spomenutoj “jedinstvenoj teoriji”. U srži marksističke tradicije, pojam “društvena reprodukcija” općenito se koristi kako bi se označio, kao što smo već rekli, proces reprodukcije nekog društva u njegovoj cjelini. U srži marksističkog feminizma, pak, “društvena reprodukcija” označava veoma usku sferu: onu brige i reprodukcije života, na svakodnevnoj i na međugeneracijskoj osnovi. U tom kontekstu društvena reprodukcija označava način na koji se u nekom društvu organizira fizički, mentalni i emocionalni rad nužan za reprodukciju stanovništva: od pripreme hrane do obrazovanja djece, preko brige o bolesnima i starijima – pa do pitanja stanovanja i seksualnosti...

Koncept društvene reprodukcije tako ima prednost u tome što proširuje naš pogled na svijet u odnosu prema konceptu “kućanskog rada” koji mu prethodi i na koji se usredotočio dobar dio marksističkog feminizma. Naime, društvena reprodukcija uključuje niz društvenih praksi i tipova rada koji prelaze kućanski rad. Nadalje nam dozvoljava da proširimo analizu van četiri zida kuće, premda rad na društvenoj reprodukciji nije uvijek realiziran u istim oblicima: koji god da dio toga pružalo tržište, država blagostanja ili obiteljski odnosi, kućanski rad ostaje kontingentnim pitanjem o kojemu zavise specifične historijske dinamike, a ženska borba ostaje njegovim sastavnim dijelom.

S konceptom društvene reprodukcije, primjerice, moguće je dati konkretan oblik “mobilnom” i “poroznom” karakteru zidova našeg doma: drugim riječima, odnos između života unutar kućnih zidova s jedne, i fenomena komodifikacije, seksualizacije podjele rada i politika države blagostanja s druge strane. Dakle, osnovno pitanje je sadržano u činjenici da društvena reprodukcija dozvoljava da analiziramo na najučinkovitiji način fenomene poput odnosa između komodifikacije brižnog rada i “rasijalizacije” koja proizlazi iz represivnih migracijskih politika poput onih čiji je cilj sniziti troškove radne snage imigranata i prisiliti ih da prihvati polurobovlasničke radne uvjete.

Naposljetku, a to je ključna točka, način na koji funkcionira društvena reprodukcija u nekoj društvenoj formaciji intrinzično je povezana s načinom na koji se organizira proizvodnja i reprodukcija društava u njihovoj cjelokupunosti, uključujući i klasne odnose. Drugačije rečeno, ne radi se o poimanju tih odnosa kao sasvim slučajnih i kontingentnih sjecišta: govoriti o društvenoj reprodukciji dozvoljava, naprotiv, uočavanje one logike koja uređuje ta sjecišta, i to bez isključivanja uloge borbe, kao i kontingentnih praksi i fenomena općenito. 

Trebali bismo imati na umu da sfera društvene reprodukcije doprinosi na odlučujući način stvaranju subjektivnosti, a time i odnosa moći. Ako uzmemo u obzir odnose koji postoje u svakom kapitalističkom društvu između društvene reprodukcije, reprodukcije društva i proizvodnih odnosa, možemo ustanoviti da ti odnosi dominacije i moći nisu zasebne razine i strukture: oni se ne presjecaju na izvanjski način i ne zadržavaju odnos koji je kontingentan s proizvodnim odnosima.

Raznoliki odnosi dominacije i moći se tako čine kao konkretni izrazi proturječnog i artikuliranog jedinstva, onoga kapitalističkog društva. Taj proces ne bismo smjeli poimati na mehanički i automatski način. Dimenzija koju, naime, ne smijemo zaboraviti, kao što smo to već rekli, ljudska je praksa: kapitalizam nije neka mašina ili automat; već društveni odnos utoliko što je podložan neizvjesnosti, nesrećama i sukobima. Međutim, neizvjesnosti i sukobi ne isključuju postojanje logike kapitalističke akumulacije koja nameće objektivne okove, i to ne samo našoj praksi, onome što radimo i što živimo, nego i u smislu da imamo sposobnost da proizvodimo i artikuliramo; tj. nameće ih u načinu na koji koncipiramo svoje odnose s drugima, svoje mjesto u svijetu i svoj odnos prema svojim egzistencijalnim uvjetima.

Upravo to pokušava obuhvatiti “jedinstvena teorija”: znati kako iščitati odnose moći zasnovane na rodu ili seksualnoj orijentaciji poput konkretnih momenata tog artikuliranog, kompleksnog i proturječnog amalgama – kapitalističkog društva. Radi se o momentima koji zasigurno posjeduju svoje vlastite i specifične karakteristike, a neke od njih treba analizirati s odgovarajućim i specifičnim instrumentima (od psihoanalize do književne kritike), ali koji svejedno održavaju interni odnos s tim amalgamom – dakle, i s procesom reprodukcije društva prema logici kapitalističke akumulacije.

Hipoteza o “jedinstvenoj teoriji” u biti je da – za marksistički feminizam – rodna opresija i rasna opresija ne pripadaju u dva autonomna sistema od kojih svaki ima svoje zasebne uzroke; oni su postali, kroz dug historijski proces rastapanja prethodnih oblika društvenog života, sastavnim dijelom kapitalističkog društva.

Iz te bi perspektive bilo pogrešno smatrati ih kao preostatke prethodnih društvenih formacija koje i dalje opstaju unutar kapitalističkog društva iz razloga koji su povezani s usidrenošću u ljudskoj psihi ili s antagonizmom između “seksualno obilježenih” klasa itd. Tu se ne radi o podcjenjivanju psihološke dimenzije rodne i seksualne opresije, niti proturječju između onih koji vrše opresiju i onih nad kojima se opresija vrši. Prije se radi o identificiranju društvenih preduvjeta i konteksta klasnih odnosa koji dopuštaju, reproduciraju i utječu na našu predodžbu o nama samima, kao i na naš odnos s drugima, naše ponašanje i naše prakse. 

Taj kontekst je kontekst logike kapitalističke akumulacije koja nameće osnovne granice i okove našeg životnog iskustva i načina na koji ga tumačimo. To što se velik dio feminističkih struja u proteklih nekoliko desetljeća nije morao obazirati na analizu tog procesa i ključnu ulogu kapitalizma u rodnoj opresiji i njezinim inačicama, mnogo odaje o sposobnosti kapitala da kooptira naše ideje te da utječe na naš način razmišljanja.