Zakočeni humor

Nebojša Lujanović već godinama objavljuje u periodici, godine 2007. ukoričio je i svoj prvi roman Stakleno oko (prošao je prilično nezamijećeno, vjerojatno i stoga što ga je izdao mali, neovisni ParNas), a sada, evo, konačno izlazi i kod većeg nakladnika, što će, pretpostavljam, rezultirati nešto “ozbiljnijom” recepcijom. Zbirka S pogrebnom povorkom nizbrdo potvrđuje dojmove koji su se mogli steći prateći Lujanovićevu prozu u časopisima: riječ je o autoru koji vlada formom kratke priče, pripovijeda ekonomično i spretno distribuira informacije, zna zavesti čitatelja i “plasirati” ekstravagantan detalj, ali mu je izričaj, usprkos čestim sižejnim poigravanjima, tradicionalan i pomalo passe, a kada posegne za omiljenom temom – ratom u Bosni i međunacionalnim odnosima – stvar često sklizne u stereotip.

Dinamična priča i knjiški jezik

Sve se to da primijetiti već u uvodnoj priči Pobuna na brodu Astoria, inače jednoj od uspjelijih. Kroz niz mejlova što ih djevojci s gigantskog putničkog kruzera šalje “naš dečko” Tonči pratimo iščašene epizode svakodnevice krstarenja dokonih bogataša iz perspektive potpalublja “radničke klase”. Djevojka na mejlove ne odgovara i vrlo brzo postaje jasno da je njihova ljubav, recimo to diplomatski, stvar nesporazuma. Ipak, Tonči i dalje piše, jer je adresat ionako sporedan: važno je ispričati priču. A ona razigrava pomaknutu stvarnost višednevnih plovidbi glomaznog turističkog melting pota, u kojem nacija ima kao na Olimpijskim igrama, ali najveći sukobi izbiju – sasvim predvidljivo – između “naših”.

Tonči se dobro snalazi u kompliciranim konstelacijama svađa, zavjera i podmetanja osoblja i brzo napreduje od assistant waitera do managera... I sve je to dinamično ispripovijedano i korektno motivirano, ali neprestano smeta odviše “kruta”, knjiška rečenica: kada se već fingira privatna korespodencija mejlom, posve je neuvjerljivo da izgleda ovako.

Među boljim je pričama i zgodna minijatura o simpatičnu, zbunjenu loseru kojega nipodaštavaju svi: od oca, preko direktora, do djevojke Dijane, filmske novinarke. Štrajk pripovijeda jedan njegov radni dan – u uredu kina Tuškanac naizmjenično telefonski razgovara s Dijanom i sa šefom; ovaj ga, sve pijaniji i nesuvisliji, zatrpava hrpom podataka koje bi trebalo uobličiti u prigodnu brošuru o povijesti kina; njoj, pak, uzaludno pokušava prepričati “ekskluzivu”, vijest o štrajku holivudskih glumaca, zaplićući se u nelogičnosti i apsurdna objašnjenja. U svoj toj zbrci on je potpuno izgubljen i sve frustriraniji, dok mu na kraju – da zadržimo prigodnu terminologiju – ne “pukne film”...

Nesporazumi pokreću radnju

Kao što se već može naslutiti, nesporazum pokreće ili razrješava radnju većine Lujanovićevih kratkih proza: primjerice, u Osmijehu s hiljadarke, u kojem Arif, radnik zeničke Željezare, “prolupa” i propije se nakon što ga uvjere da je baš njegovo lice na novčanici od hiljadu dinara; ili u Zbogom, doktore Admiroviću, koja pripovijeda o bosanskim sukobima: Cigani naplaćuju spašavanje ranjenog Hrvata, ali ga greškom odnose u neprijateljsku bolnicu. Inače, ratne i poratne priče – ovdje ih je tri – nekako su “najtanje”. Dohvativši se te eksploatirane teme, autor nije napravio nikakav odmak ili iskorak, pa je dojam “već viđenog” (koji, više-manje, prati čitatelja cijelom zbirkom) tu najsnažniji.

S pogrebnom povorkom nizbrdo neće poremetiti odnose ni hijerarhiju domaće književne scene; ona, ipak, dolazi kao zasluženo zaokruživanje višegodišnjeg spisateljskog angažmana (doduše, kada pročitate Lujanovićev životopis na stražnjoj klapni, ne možete se ne zapitati: kada taj čovjek, pored nebrojenih poslova, dva “obična” i jednog doktorskog studija te trčanja maratona, uopće stigne pisati?). Humorne dionice otkrivaju najveći potencijal: kada bi ih oslobodio kočnice pomalo “staromodnog” pripovjednoga glasa i opreznije tretirao tematske sklopove prekrivene “nagaznim minama” stereotipova, čini se da bi Lujanović mogao ispisati vrlo zanimljive stranice. Ovako, najviše što se može reći o njegovoj prozi jest: sasvim korektno.