Zoran Oštrić, osnivač Zelene akcije (1990.) i Antiratne kampanje (1991.),
komentira Prijedlog Zakona o strateškim investicijama
Nekoliko je kritičara primijetilo da bi donošenje Zakona o strateškim investicijskim projektima značilo uvođenje “izvanrednoga stanja”. S pravom, jer osnovni je sadržaj zakona suspenzija redovnih pravnih postupaka i uvođenje izvan-rednih. Prijedlog je, kako piše Denis Romac u Novom listu, “egzemplaran primjer napada kapitala na javno dobro, uvodeći svojevrsno izvanredno stanje u kojem za velekapital vrijede drukčiji, posebni zakoni, a zapravo bezakonje”. Izvan-rednost ne vrijedi za svakog, nego samo za “izvanredne”, a o tome bi trebala, bez čvrstih kriterija, odlučivati Vlada.
Sada, u interludiju dok Ministarstvo gospodarstva, koje je zaprimilo oko tisuću primjedbi, priprema konačni prijedlog, valja promisliti točan kontekst u kojem se ovaj prijedlog pojavio. Nemojmo se gubiti u detaljima i prognozama.
Nakon kolapsa svjetskoga financijskog sustava 2008. godine, cijeli je svijet imao prilike vidjeti da za “velekapital” zaista vrijede drugačiji zakoni (socijalizam za bogate, kapitalizam za 99%). Velekapitalisti, kako nam je jedan ministar rijetkom iskrenošću objasnio, sve nas ostale hrane. Bez njih nema razvoja, bez njih nema zaposlenja pa im moramo dati odgovarajuću nagradu i ukloniti smetnje. Izvan-rednost je normalno stanje, a reformske mjere, da se vladajući red promijeni (npr. uvođenjem poreza na financijske transakcije), uspješno bivaju blokirane. Stranke “umjerene ljevice” i dalje se kunu u “zakone tržišta”; ukinuti “birokratske prepreke” znači dati podršku onima koji su na tržištu najjači – velekapitalistima.
Svuda u svijetu, manje ili više prikriveno, ekonomski i politički moćnici povezuju se, dogovaraju i surađuju mimo kompliciranih zakonodavnih i birokratskih procedura. Taj je sustav nazvan “crony capitalism”, što se može prevesti kao “drugarski” ili, koristeći kod nas ukorijenjenu figuru, “kumovski kapitalizam”.
Ovaj Prijedlog, jačajući središnju izvršnu vlast, usmjeren je i protiv lokalnih vlasti, a to znači, također, protiv lokalnih moćnika (“šerifa”), protiv malih kumova u korist velikih (domaćih ili stranih, svejedno, jer proleteri imaju domovinu, a kapital nema). Tu je pravi izazov i prava opasnost za moćnike, koji su Prijedlog Zakona zamislili.
Tradicija da se “ne treba držati zakona kao pijan plota”, da se uobičajene procedure mogu i zaobići, ignorirati ili suspendirati u “izvanrednim” slučajevima, dobro je ukorijenjena kod nas na Balkanu i Mediteranu. Ne samo u vrhovima vlasti, nego na svim nivoima, ljudi su navikli gajiti “veze i poznanstva”. Ne uzdaju se u građanske inicijative i društvene pokrete, kakvi su uobičajeni na Zapadu, ali i na Jugu. Uz banalnu korupciju, bitan element stabilnosti sustava je pouzdanje u nekog “kuma”.
Drugari (cronies) se sastaju horizontalno, svaki na svojem nivou moći, dogovarajući zajednički klasni interes. U zemljama dulje tradicije pluralističke predstavničke demokracije, usklađivanje interesa vrši se u političkim institucijama i procesima, javno i nejavno (lobiranje).
Kumovi, pak, imaju ključnu ulogu također i prema dolje: njihova “kumčad” može im se obratiti da riješi neki problem u neformalnom, izvan-rednom postupku; i često u tome i uspijevaju. Nije taj sustav nastao 1990. godine; iz “kumovskog socijalizma” prešli smo u “kumovski kapitalizam”.
Cijeli sustav problematičan je s gledišta velekapitala, jer iziskuje znatne “transakcijske troškove”: ima previše karika u lancu. Socijalno, još uvijek funkcionira, većina ljudi ga podržava i u njega se pouzdaje, usprkos gunđanju protiv “vlasti” u stvarnim i internetskim birtijama. Prosvjednici povremeno pridobiju širu podršku, ali to se brzo ispuše, jer nema trajnijeg šireg interesa da se sustav promijeni.
Ovaj Prijedlog ima dvije ozbiljne mane.
Prvo, čini transparentnim izvan-redan način postupanja, koji je zapravo uobičajen: “svi znamo” da se moraš truditi progurati svoj interes kroz administrativne kanale, ne pouzdajući se u redovni postupak.
Drugo, prijeti raskidanjem društvenog konsenzusa oko kumovskog sustava, time da gornjih ne jedan posto, nego jedan promil ili manje, predstavnika velekapitala i njihovih političkih “drugara”, otvoreno istupa za zaštitu svojih klasnih interesa. Time ugrožavaju postojeću mrežu kumovskih (klijentelističko-nepotističko-koruptivnih) veza, koja čuva stabilnost sustava i neutralizira nezadovoljnike, koji promoviraju drugačiju logiku društvenoga odlučivanja.
U ovom trenutku, na zastupnicima velekapitala je odluka hoće li taj rizik prihvatiti.