Sve se više zanimljivih mladih prozaika javlja na Zarezovu adresu, a prostor koji po broju možemo posvetiti prozi naprosto je premali. Da vas poštedimo čekanja: uživajte u pričama šestoro mladih autorica i autora, uz fotografije Zorka Sirotića
1. Mrtvac je ostao ležati: sutra će iz komunalca doći po njega. U međuvremenu, njegovu su udovicu, dugogodišnju tabletomanku, pokušali umiriti i skoro sasvim odustali od toga – uobičajene doze lijekova nisu djelovale: previjala se na krevetu, vidno uznemirena.
- Dajte joj veću dozu, rekao je liječnik.
Sestra je pročitala između redova i dala joj šaku tableta. Udovica je zatim tražila da je smjeste u krevet, odmah do pokojnika: osjećala je da liježe pored živog čovjeka. Unuci su utrčavali i istrčavali iz sobe ne obazirući se na baku – tek bi ponekad zastali da dotaknu leš.
- Možda je stvarno još uvijek živ, rekla je najstarija unuka.
Iz noćne posude, gurnute ispod kreveta, isparavao je opori miris pokojnikove mokraće.
Stariji su tugovali, svatko na svoj način, ali djeca nisu imala previše vremena za tugu jer su u tom trenutku počela otkrivati seks, što bi njihove roditelje – da su to znali, pogodilo više od djedove smrti.
Djeca nisu previše marila što su stvari koje su ostale iza djeda bile stvari za odrasle jer su ih ona uvijek mogla pretvoriti u nešto korisno: od knjiga su se gradile stepenice za lutke, medalje su bile podmetači za čaše, no sudbina ono nekoliko drvenih olovaka koje je djed čuvao u ladici – bila je najzanimljivija. Nedugo nakon djedove smrti, najstarija je unuka zatekla svoju rođakinju kako čuči skrivena iza jedne od fotelja i olovkom ispitivački čačka po vlastitom spolovilu. Iako nije bila iznenađena, odlučila je kako se tim olovkama ne može više pisati i crtati jer su one potrošene – ako je rođakinja koristila jednu, možda je koristila i ostale olovke za privatnu zabavu. Tako je dio djedove ostavštine završio u smeću. Roditelji, međutim, nisu bili zadovoljni – tražili su da se olovke izvade iz kante za smeće i vrate u uporabu jer su mislili kako su ih djevojčice bacile iz čiste obijesti. Djeca nisu ništa rekla čak ni u trenutku kad je netko od ukućana nervozno grickao vrh jedne od olovaka sastavljajući neko važno pismo.
Baka se sporo oporavljala, ali se ubrzo vratila starim navikama. I dalje je skrivala lijekove među rubljem, gurala krišom hranu među zimske kapute i dopuštala djeci da gledaju Twin Peaks, iako su roditelji to izričito zabranili.
U brzom premotavanju njihovog djetinjstva unaprijed, unuci su doznali kako obješena djedova mošnja koja viri kroz nogavicu kratkog šorca nije najsmješnija stvar koju su ikad vidjeli jer je par katova ispod bake – živjela Nataša, vršnjakinja čiji je otac bio veliki poklonik japanske pornografije. Par druženja u njezinom stanu i djedova je “sramota” posve zaboravljenja.
Natašin je otac skupljao erotske stripove i časopise, a Nataša je imala i malog konjića na kojem su se djeca naizmjenično njihala što je trebalo simulirati seksualne radnje odraslih. Ubrzo su bili otkriveni i čitava je kolekcija pornografskih časopisa i stripova završila na praznom parkingu, bačena kao svežanj novčanica sirotinji s nekog luksuznog balkona. Natašina je mama završila time jedno vrlo ugodno proljeće poslije kojeg više nije bilo povratka. Djeca su pogledala čudne stvari spram kojih je Twin Peaks bio mačji kašalj. Postala su osjetljiva na tajne. Sve što je bilo skriveno, djeca su htjela razotkriti i vidjeti. Nisu podnosila laži odraslih iako su sama često i posve nepotrebno lagala, ali najvažnije od svega – ostala su naivna. Da nisu, ništa od onoga što se dogodilo tih praznika ne bi bilo moguće.
2. Kad je baka napokon prestala plakati za djedom i gomilati smeće i tablete po kući, djeca su zajedno s njom i ujakom krenula na ljetni odmor u Smoluću, selo u kojem se baka rodila i odrasla. Kad su stigli, ujak je odmah s vozačkog mjesta presjeo na malu klupu ispod oraha, otvorio pivo i gledao u padinu ispred vikendice. Djeca su ga okružila, tri djevojčice koje žele znati sve. Ujak je otpijao velike gutljaje.
- Hoćeš li se kasnije kupati u buretu? pitala su djeca.
- Naravno, rekao je ujak.
U susjednu vikendicu istog su dana trebali stići rođaci. Čim dođu – odmah će se svi zajedno penjati po drveću i gađati nezrelim voćem, najčešće šljivama. Ujak će im pomoći da crtaju po licu tanke, uvijene brkove. Krast će kukuruz s obližnje njive i okriviti djecu sa sela. Najstarija će rodica vjerojatno pojesti previše zelenog voća i kukuruza, i kao prošle godine provesti dva sata zatvorena u poljskom WC-u. Ostala će se djeca smijati i dodavati joj s gađenjem nove role toalet papira. Sve će biti kao i inače.
- Bunar je presušio, čuli su baku kako dovikuje s dna brda. Nema ni kapi vode.
Ujak je nastavio piti, nije se previše brinuo. Ionako je više volio ostajati doma, i izležavati se ispred televizora.
- Nema vode, bože moj, ima i gorih stvari, rekao je djeci.
Svaki put ujak bi govorio sljedeće: u dnu brda, odmah pored bunara zakopani su ogromni ćupovi sa zlatom. Kad svemirci dođu po mene, onda ću ih iskopati i ponijeti sa sobom na Mars. Nemoj zaboraviti pivo, dobacivala bi mu zajedljivo baka, ali ujak se nije na nju obazirao.
- Zašto ih ne iskopamo odmah? pitala su znatiželjna djeca.
- Zato što još nije vrijeme, rekao je ujak.
Djeca su vjerovala ujaku jer je imao doma pozamašnu kolekciju Arke, časopisa koji se bavio pitanjima NLO-a, vještica, morskih sirena i duhova i djeca su to redovito čitala. Tu i tamo, djeca bi naišla i na pornografske časopise koje je ujak sakrivao u omotima od gramofonskih ploča. Nisu mogla razumjeti zašto ih je stavljao baš tu, zašto ih je krio.
- Bako, bako, otkud ujaku ovo? pitale su jednom unuke.
Baka, koja je došla pospremiti ujakov stan, brzo se snašla.
- To je djed nekad davno našao na hodniku pa donio da ujak ima čime prati prozore.
Djeca su bila naivna, ali nisu bila glupa. Bilo je jasno da baka nešto krije. Ubrzo poslije toga, kad su idući put došli u ujakov stan, pornografski časopisi nisu više bili među pločama, ali Arke su i dalje bile na uobičajenom mjestu. Djeci ništa nije bilo jasno – slike koje su se nalazile u Arkama bile su im čudnije od onih kojima je ujak navodno prao prozore i svejedno – nije ih sklanjao.
Baka se polako penjala do vikendice. Ujak ju je gledao s osmijehom.
- Kako ćeš se okupati u buretu, ako nema vode? pitala su ga djeca.
- Ponijet ću bure doma, odgovorio je ujak i nastavio piti.
- Moramo zvati Zorana, dobacila je baka. Mislim da ovom bunaru više nema pomoći.
- Zašto ne bi s djecom otišla po njega? pitao je ujak otvarajući novo pivo. Auto ne može uz takvu uzbrdicu. Možete prošetati kroz šumu.
Baka ga je gledala, ali nije ništa rekla. Okrenula se unukama i pitala:
- Hoćete li sa mnom u šetnju?
- Radije bismo išle s ujakom, odgovorile su one.
Baka je unuke poljubila u čelo, ponovo pogledala sina i mirno rekla:
- Reci Zoranu da požuri. Ovo je već treći bunar koji je presušio. Ni u sestrinom nema vode.
Ujak je nevoljko ustao s klupe i obukao majicu koju je par minuta ranije srpanjska vrućina skinula s njega.
- Možda fićo ipak može do Zoranove kuće. Uzbrdica nije baš toliko strma, rekao je.
3. Djeca su se truckala na zadnjem sjedištu ujakovog auta, bilo im je vruće – gole noge su se lijepile za umjetnu kožu. Još uvijek nije bilo interneta da se požale svojim vršnjacima kako im je teško i vruće bilo. Ujak je gunđao. Bio je neženja i baka je tražila od njega da je svaki vikend vozi na selo. Mrzio je Smoluću, mrzio je svoju majku.
- Možemo se uvijek kupati u potoku, rekla je jedna od unuka.
- Možemo, rekao je ujak. Možemo, ali nećemo.
Na pola su uzbrdice stali, ujak je jedva krenuo dalje. Djeca su voljela kretati pod ručnom, bilo im je uzbudljivo gledati kako se ujak i auto muče da se popnu na vrh. Kad su napokon stigli, ispred Zoranove kuće trčkarale su kokoši i guske. Pas je bio vezan lancem. Glasno je i ljutito lajao.
- Ostanite u autu, rekao je ujak. Brzo ću ja.
Zoranova je kuća imala zemljani pod. Kokoši su utrčavale i istrčavale van iz predsoblja. Dvije su se šugave i pospane mačke namjestile pred sama ulazna vrata. Ujak ih je morao prekoračiti. Za stolom, uz bocu piva, sjedio je Zoran i gledao odsutno kroz maleni prozor.
- Zdravo! rekao je ujak.
- Ej, odgovorio je Zoran. Kojim dobrom?
- Presušio nam je bunar.
- Ne čudi, velika je suša.
- Trebali bismo izbušiti novi, na nekom mjestu koje neće imati problema s vodom. Mada, meni je svejedno. S vodom ili bez, osuđen sam na čangrizavu mater.
- Nemoj tako o svojoj majci, rekao je Zoran. Nije zvučao uvjerljivo.
- Stara baba nam svima ide na živce. Izluđuje i sestru i mene, samo pizdi, pije tablete, gomila smeće. Otkako je otac umro, nepodnošljiva je.
Zoran je ujaka fiksirao pogledom. Gledao ga je ispitivački.
- Nekad je blagoslov izgubiti roditelja, rekao je.
Ujak kao da ga nije čuo. Gledao je u pivsku flašu.
- Hoćeš jedno? pitao je bunardžija.
- Može!
Zoran se okrenuo, frižider je stajao točno iza njegovih leđa.
- Imaš li puno posla? pitao je ujak.
- Imam, ali mogu već sutra doći da pogledam u čemu je problem.
- Odlično! rekao je ujak i otpio stoti gutljaj piva.
Djeca, naravno, nisu poslušala ujaka i odmah su izašla iz auta. Guske su bile ljute, i jedna ih je počela ganjati po dvorištu. Zadihane, djevojčice su uletjele u Zoranovo predsoblje. Mačke su odjurile u sklonište. Pas nije prestajao lajati.
- To su tvoje krasne nećakinje? pitao je Zoran ujaka.
- Da, to su naša tri blaga! odgovorio je ujak. Moja najstarija sestra ima još dva sina i jednu kćerkicu. I oni su divni, dodao je.
Djevojčice su gledale u Zorana. Činilo im se da su njegov lik već negdje vidjele. Nije im se dopadalo kako se Zoran smije. Podsjećao ih je, zapravo, sjetila se kasnije jedna od djevojčica, na šumsko čudovište koje su vidjele u jednom od brojeva Arke. Na čudovište koje vas povlači u dubinu hladnog šumskog jezera kad se pokušate ogledati u njemu. Ranije nisu znale kako se to čudovište zove, ali kad su ugledale bunardžiju, sve im je bilo jasno. Čudovište se zvalo Zoran i izašlo je iz šume. Jezero mu više nije bilo potrebno.
4. - Najmanje osamsto maraka? pitala je baka.
- Tako je Zoran rekao, odgovorio je ujak. Rekao je da se ne isplati kopati pliće od osam metara, a s obzirom da je puno bunara presušilo, sigurno će trebati ići dublje.
- Meni je čudno da on ima toliko posla, a tako loše živi. Na što troši te silne novce?
Ujak ništa nije rekao. Obrisao je rukom čelo, sav je bio mokar. Djeca su otišla do tetkine kuće i sjela na stube. Čekala su da napokon dođu nećaci i da tetka donese kolača. Baka je morala paziti na šećer i nije više pekla ni kolače ni torte, na veliku žalost svojih unuka. Djevojčice su kamenčićima gađale prašnjavu cestu.
- Što mislite kakvo je to ujakovo blago? pitala je jedna od sestara.
- Veliko! odgovorila je najmlađa sestra.
Rukama je pokazivala točnu veličinu.
- Odavde do Mjeseca! dodala je.
- Sigurno ima puno zlata, zaključila je najstarija unuka i nastavila sanjariti.
Samo što su djevojčice ustale da prošetaju makadamom, stigli su nećaci. Obilato se ručalo. Odrasli su razgovarali o suši i novim bunarima. Baka i tetka su se na kraju dogovorile da izbuše samo jedan i da ga plate popola.
- Nadam se samo, rekla je baka, da će Zoran naći vodu. Čini mi se ponekad da je čitav ovaj kraj presušio. Kao da je voda pobjegla negdje drugdje.
- Sigurno je pobjegla negdje gdje su ljudi bolji, rekao je ujak i pogledao u nebo.
Zoran je sutradan došao da pogleda što se događa s vodom. U rukama je nosio dvije žice za varenje, savinute na jednom kraju. Uhvatio je žice za te improvizirane ručke i počeo šetati oko starog bakinog bunara. Žice su slabo reagirale: nisu se raširile. Vodena je žila bila na drugom mjestu.
Zoran je hodao okolo i tražio vodu. Djeca su ga gledala. Složila su se da je čudan i da im se ne sviđa. Izgledao im je neiskreno, odbojno. Napokon, nisu ga više mogla gledati i otišla su u šupu, sjela na drva i počela govoriti o tome kako je moguće prepoznati i razotkriti čudovište.
- Možda mu se lice promijeni ako mu oduzmemo te žice? rekao je dječak.
- Mislim da to nema nikakve veze, rekla je njegova rođakinja. Jučer ih nije imao, a isto je izgledao.
Dok su djeca vijećala u šupi, odrasli su zabrinuto pratili pogledom bunardžiju.
- Evo, tu ćemo bušiti, rekao je Zoran poslije nekog vremena.
Svi su odahnuli, samo su se djeca pogledala zabrinuto.
- Što ako umjesto vode pronađe zlato? pitali su se unuci.
5. Zoran je rekao da će nakon što iskopa novi, zakopati stare bunare. Djeca se nisu htjela baviti bušenjem, iako su, naravno, u tome prepoznala smiješne seksualne konotacije. Znala su da bunardžija ima poseban kamion s bušilicom, da će stavljati betonske cijevi, pumpu. Čula su to od odraslih.
Dok je izvodio pripreme za bušenje, Zoran je s odraslim razgovarao o politici (bližile su se devedesete), o inflaciji (dinar nikad nije bio slabiji), ali najviše o nestanku nekoliko starica iz susjednog sela.
- Nijedna od njih nije bolovala od demencije, rekla je baka zabrinuto. Čudno je da žene tek tako nestanu.
- Bile su same, rekao je ujak. Djeca se nisu brinula o njima. Možda su ih odveli u inozemstvo.
- Ili starački dom, dodala je tetka.
- Čudno je to, rekao je Zoran. Mene nekad hvata strah jer živim sam.
- Ti si mlad, neće tebe nitko dirati, uvjeravala ga je baka.
Tetka se smijala.
- Možda su vodu odnijele sa sobom, rekla je.
- Sve je moguće, rekao je ujak.
Ali, varao se. Neke stvari nikako nisu moguće. Na primjer, nije moguće da Zoran odjednom postane simpatičan djeci. Djeca su ga gledala pažljivo, s određene udaljenosti.
- Trebali bismo ga pratiti, predložila je najstarija unuka.
Ostala se djeca nisu složila.
- Živi predaleko. Bolje da idemo u kukuruzište i jedemo pečenjke.
Navečer su se djeca okupila oko vatre, smijala se i igrala. Prestala su razmišljati o Zoranu, nisu gledala što radi.
U noći, Zoran je njihovim dvorištem prevlačio dvije ogromne vreće. Cement? Građevinske otpatke? Nitko ga nije mogao vidjeti, svi su spavali. Djeca poredana kao uredno složeni časopisi – od prvog broja do posljednjeg. Ujak je zaspao u fotelji. Baka je ležala u svom krevetu. I susjedna je vikendica bila u mraku. Prst se pred nosom nije vidio. Pasa nije bilo da zalaju zbog Zoranovog lutanja, nitko nije imao psa jer tu više nitko nije živio. Tko bi psa uopće hranio? Djeca su htjela, ali djeca žele svašta.
Zoran se, pod okriljem smolućke noći, nastavio baviti bunarima koje je planirao sutradan zatrpati. Bacio je po jednu vreću u dva presasušena bunara. Zapravo, nije ih bacio, ne – spustio ih je polagano konopcem do dna. Prije nego ih je krenuo spuštati, slučajno je, povlačeći je, poderao jednu od vreća, ali se nije moglo vidjeti što se unutra nalazi. Bio je tih, bacio je tanak sloj zemlje preko obje vreće, bacio je brzo zemlju i krenuo natrag doma. Nije bilo spoticanja, znao je svaki kamenčić, svaku strminu – odrastao je tu, znao je kraj bolje od svih drugih ljudi zajedno.
Dok se polako penjao uzbrdicom, bio je potpuno odsutan duhom. Nije mislio na svoje djetinjstvo. Nije mislio na obitelj, na majku, na oca koji su čitave dane provodili u polju. Ostavljali bi ga u buretu, ili bi ga zavezali uz drvo da ne brinu gdje je i što radi dok ne mogu paziti na njega. Odrastao je gledajući prema gore, s dna, okrećući se oko tankog drveta na kratkom konopcu. No, da li je doista odrastao? Je li ikada uspio izaći iz bureta, odvezati čvor i udaljiti se od drveta? Da li se uspio osloboditi mrskih roditelja, njihove nebrige? Nikada se to nije pitao.
Hodao je polako, uzbrdica mu nije mogla ništa. Ujutro je nastavio s poslom kao da se prethodne noći ništa nije dogodilo, ali nije mogao dugo. Bio je iscrpljen, vidjelo se na njemu.
- Idem doma, rekao je ubrzo.
Nije bilo ni podne. Baka ga je potapšala po ramenu.
- Ne izgledaš dobro Zorane, rekla je. Zašto ne bi legao tu? Možeš nešto pojesti.
Zoran se pokušavao izvući, ali nije išlo. Baka je bila uporna, a onda je i ujak počeo navaljivati.
- Mati je u pravu, rekao je. Idi lezi.
- U redu, rekao je Zoran. U redu, idem se nakratko ispružiti.
Djeca su bila užasnuta. Nisu htjela da liježe u njihove krevete.
Dok je Zoran spavao, unuci su odlučili otići do starog bunara i pogledati što je to neprijatelj kopao i zatrpavao. Hodali su nervozno, gazili su po travi, gazili i gazili i napokon, jedna je unučica ugledala nešto blistavo.
- Pogledajte! rekla je.
Zlatan se, starinski prsten sjajio na dlanu najstarije djevojčice. Djeca su se okupila oko predmeta. Gledala su nakit, gledala su ga zadivljeno, nisu mu se mogla načuditi.
- Blago stvarno postoji! rekla je najmlađa unuka.
- Onda sigurno postoje i Marsovci, zaključio je njezin rođak.
Zoran je spavao u neposrednoj blizini, jednog oka još uvijek otvorenog, načuljenih ušiju. Čudovište je izašlo iz šume i darovalo djecu. Ljeto se polako bližilo sretnom kraju.