Zamišljanje kraja čovječanstva

Nevjerojatna vizija Britanije ne sasvim jako daleko i dovoljno blizu da bude istinski užasavajuća. Izudarani autobusi, hrpe smeća, gorući leševi domaćih životinja, sivo umorno zujanje postindustrijskog krajolika koji nikada nije dospio očistiti svoje strojne ostatke. Priroda u plamenu i anomija, sa zasjedama militantnih skupina i robota-policajaca, kojoj je pogonsko gorivo samo dezinformacija i glasina... a soundtrack dolazi od Kode 9.

Djeca čovječanstva je nemilosrdan: ratna zona između neukusne sentimentalnosti umiruće kulture i turobni zatvor otoka očajnički odlučnoga da se zadrži i ostane izvan ostatka svijeta. Prizori mučenja i pogubljenja u zatvorskim centrima izvan grada (Bexhill), kavezi za “ilegalce” na ulicama, non-stop sigurnosne uzbune i provjere putovnica, nasumični teroristički napadi nepoznatih organizacija. To je svijet u kojemu je veći dio zemaljske kugle izbrisao nuklearni rat, iako je draga stara Britanija nekako preživjela – ali samo uz cijenu pretvaranja u fašističku državu. Ministarstvo umjetnosti sačuvalo je Michelangelova Davida, ali je njegova noga proteza a njegov smještaj uznemiravajući je (u filmskoj fuziji galerije Tate Modern i elektrane Battersea pomiješane sa svinjama Pink Floyda) i izvan javnog pogleda.

Ono što je najintrigantnije u vezi s obećanjem koje se krije iza filma (utemeljenog na neobičnom putovanju P. D. James u distopiju) manje je ideja da je ljudska vrsta nekako izgubila svoju plodnost (iako je i to dovoljno zanimljivo), a više vizija učinaka tog događaja na našu kolektivnu psihu: vrste se raspadaju, živeći s otkrićem da se sve svelo na ništa te da će se vratiti u ništa za života jedne generacije. I životinje se već postupno vraćaju u kolonizirane prostore (Alfonso Cuarón dostiže Herzoga u sposobnosti da uhvati tihu prijeteću nazočnnost stvorenja, od mačića do galebova), i čekaju da ta dvonožna mrlja (slična ptici dodo) na organskom krajoliku polagano ode u povijest.

Riječ može biti luda, ali mi smo ludi.

Jodi Dean

Upravo sam završila čitanje knjige Children of Men P. D. James.  Knjiga je prekratka – razočarana sam jer je čitanje gotovo. U svakom slučaju, početna postavka romana jest da ljudi gube sposobnost reprodukcije.

Što bi značilo da više ne može biti nove djece? U romanu, posljednja su djeca rođena 1995. Jednostavno više nitko nije zatrudnio. Čak je i zamrznuta sperma izgubila svaku vitalnost. Zatekla sam samu sebe kako se pitam o kloniranju, ne vjerujući da in vitro oplodnja ne bi mogla uspjeti. Moja me reakcija iznenadila – poput skrivenog važnog povjerenja u znanosti i medicinu ili, još snažnije, povjerenja u ljudsku vrstu, u sposobnost ljudskih bića da prežive i da osvoje sve uz pomoć znanosti. No, to je upravo ono što nedostaje u knjizi – nema objašnjenja, nema mogućnosti, nema budućnosti. Praznina obilježena gubitkom budućnosti, gubitkom djece.

Nema više igrališta ni prodavaonica igračaka. Posljednja generacija prolazi kroz škole koje su zatim zatvorene daskama po prozorima i vratima te prenamijenjene. Početni napori da se riješe problemi jednako kao i početni rat, kaos i špijunaža u konačnici su napušteni u zoru sveobuhvatne globalne čame. Na neki način, to je čudna vrsta velikog Drugog – velikog Drugog koji zna da umire, da neće postojati. To me nagoni da mislim na novi način o ne-postojanju velikog Drugog danas – možda ne postoji, ali smješta svoje postojanje u budućnost.

Trgovina, čini se, polagano slabi i nestaje. Posljednji automobili napravljeni su otprilike 15 godina nakon što je posljednja generacija rođena. Postoji gerijatrijska znanost, a različiti evanđelisti pojavljuju se s vremena na vrijeme nudeći ako ne nadu onda barem trenutačni predah od sive sadašnjice. Akademici daju smjernice za odrasle. Očito, država sponzorira pornografiju – ljudi su izgubili zanimanje za seks. Odrasle osobe iz manje privilegiranih zemalja dopremaju kao gostujuće radnike i tretiraju ih strašno. Ljudi postaju još povezaniji sa svojim kućnim ljubimcima. Anglikanci se svađaju oko toga trebaju li kućni ljubimci biti kršteni. Može li biti tržišta dionica, tržišta obveznica a bez budućnosti? Hipoteka? Je li to varijacija jedinog načina da se zamisli kraj kapitalizma? Zamisliti se može samo manjak?

Što bi značilo živjeti bez nade u bilo kakvu budućnost? Ne samo  vlastite budućnosti nego ikakve budućnosti za ljudsku vrstu? Nisam mislila prije o tome kako je teško zamisliti tako nešto. To nije isto kao izbor da netko nema djece – riječ je o svijetu koji će jednostavno stati. Ili, ne sasvim – nastavit će se, priroda će se nastaviti, ali ne i ljudska kultura. Neki narodi nastoje pripremiti vremenske kapsule i spomenike te skladišta informacija što obilježavaju njihova dostignuća, poruke onima koji bi mogli doći poslije, s drugih planeta.

Knjiga spominje da će unutar 15 godina 90 posto stanovništva Engleske imati više od 80 godina. Poduzimaju se mjere da se osiguraju središnje lokacije s odgovarajućom vodom, strujom i opskrbom u posljednjim godinama. Obećanje vlade je da neće biti straha, patnje (ili nečega poput toga) i dosade. Ovo posljednje se čini osobito teško zajamčiti.

Bismo li nastavili dalje kada bismo znali da smo posljednji? I što bismo učinili? Rijetko dopuštam samoj sebi da zamislim da će ljudi u budućnosti čitati moje knjige. Znam svoje mjesto u akademskom hranidbenom lancu. No, možda ta rijetka zamišljanja, spominjanja u fusnotama u budućim disertacijama nisu neznačajna. Čak i dodatni glas ili kap ili ruka među mnogim drugima jest ono što zamišljam u svjetlu budućnosti.

U Tarrying with the Negative Žižek raspravlja o prolaznosti simboličkoga. Otvorenost simboličkoga, prisutnost praznih označitelja, nije jednostavno napuknuće Realnog. Prije je to napuknuće budućnosti, anticipatorna kvaliteta simboličkoga (kako Lacan raspravlja u svom eseju o logičkom vremenu). Žižek priziva Keynesa – kapitalizam zahtijeva izbjegavanje bilo kakva konačnog obračunavanja, a pretpostavlja trajno posuđivanje od prirode. Žižek piše: “Lacanov pojam duga koji pripada samoj ideji simboličkog poretka strogo je homologan tom kapitalističkom dugu: smisao kao takav nikada nije ‘pravi’, uvijek je ‘posuđen od budućnosti’, živi na račun virtualnog budućeg smisla. Komunist-staljinist koji je uhvaćen u kobni krug time što opravdava svoja sadašnja djela, uključujući i žrtvovanje milijuna života, s referencijom na budući komunistički raj što će ga donijeti ta djela, to jest koji navodi blagotvorne buduće posljedice kao ono što će retroaktivno iskupiti sadašnje grozote, jednostavno daje vidljivost skrivenoj vremenskoj strukturi kao takvoj”.

Zamisliti svijet iz Djece čovječanstva je zamisliti kraj kapitalizma – nema posuđivanja od budućnosti. Ali, to je također zamišljanje kraja značenja, nemogućnosti smisla s obzirom na to da horizont koji strukturira svijet, koji čini značenje mogućim, nedostaje.

Koliko je to nemoguće postaje jasno u knjizi P. D. James, s obzirom na to da Upravitelj Engleske (diktator) ipak opravdava svoj autoritet s referencijom na budućnost – blisku budućnost koja već stiže. On obećava sigurnost – i ljudi doživljavaju njegova nastojanja da je omogući. U stvari, on se oslanja na zajednički uvid u nemogućnost budućnosti koji se ubrzano približava kako bi opravdao okrutnu, rasističku politiku. Upravo zato što nema budućnosti da ga sudi - i svi znaju da prihvaćaju njegovu politiku. Nisu odgovorni pred budućnosti.

Pitam se, dakle, hoćemo li naići na ograničenje ili poteškoću u Žižekovu naglašavanju odabira najgorega, u prihvaćanja da veliki Drugi ne postoji, u sklopu njegove neumorne kritike lažne sigurnosti što je nudi ideologija: alternativna opcija spram života bez budućnosti, kad postoji samo sada, nije bez  vlastitih obećanja i obmana, vlastitih žrtvi. Žrtvovanje drugih, svih ostalih, mnogo je, mnogo lakše kada nema osude, određenja, ničega što bi uslijedilo. Čovjek tada nema potrebe za retroaktivnim opravdavanjem – čak ni za odgovornošću za svijet što ga njegova djela dovode u postojanje.

Kim Dot Dammit

Gledala sam Djecu čovječanstva prošli četvrtak. Kakvo nadrealno iskustvo. Nikada nisam sjedila u kino dvorani i gledala film u takvom stanju potpune fizičke i emotivne iscrpljenosti kao tada. Nisam sigurna bi li ostali filmovi imali sličan učinak, ali Djeca čovječanstva mogao je isto tako biti naslovljen Vrtoglavica, ne zbog referencije na film, nego kao referencija na stvarno, rječničko značenje te riječi:

omamljujući osjećaj ljuljanja unutar stabilne okoline ili boravka u zaljuljanom ili vrtećem okolišu,

vrtoglavica obilježena osjećajem vrtnje, bilo vlastite bilo vanjskih predmeta,

poremećeno stanje koje je povezano s različitim poremećajima i u kojemu se pojedinac ili okoliš pojedinca doimaju kao da se vrtoglavo okreću.

Imajući na umu mentalno stanje u vrijeme kada sam gledala taj film, mogla sam isto tako iskusiti doživljaj vrtoglavice čak i da sam gledala, recimo, film o poludjelim pingvinima. Međutim, Djeca čovječanstva usisao me u svoju apokaliptičnu rupu (a volim mračnu apokaliptičnu rupu) i zatim me nastavio bacati od jednog mračnog i zlokobnog prizora do drugog, ispunjenog ljudima kojima ne možete vjerovati, kravama koje gore na poljima, otrovnim otpadom, gradskim ruševinama, useljenicima u kavezima, oružanim paljbama, mrtvim tijelima i beskrajnom panikom i paranojom. Jedini ponuđeni predah bili su prizori sa stalnim hipikom Michealom Caineom, no, kako je on ušlagiran cijelo vrijeme u tim prizorima, sve što sam mogla “pokupiti” od njih bilo je malo polaganog disanja između sljedeće apokaliptične halucinantne vrtnje. Što je u redu, volim se osjećati apokaliptično halucinantno, ali s obzirom na to da je moje zahvaćanje stvarnosti i života već bilo slabašno tijekom prošlog tjedna, nije mi ono ostavilo mnogo mjesta za formuliranje ikakvih jasnih misli o filmu.

U međuvremenu, znate da se Clive Owen nalazi na samom vrhu moje liste Pojebi me, pa dok sam se vrtjela u svom apokaliptičnom vrtoglavom stanju sve što sam stalno mislila bilo je kako želim da me Clive Owen samo zgrabi iz mog sjedala u kinodvorani svojim velikim očajnim Clive Owen rukama, baci me na tlo usred nekog urbanog krajolika u propadanju i jednostavno me poševi do besvijesti, dok njegove Clive Owen oči prodiru kroz samu moju dušu sa svim njihovim skrivenim bijesom, ljutnjom i emotivnim nemirom. Ljupka fantazija. Poševi me, Clive Owen. Poševi me, Clive Owen.

U međuvremenu stiješnjena, moram priznati da a) nikada nisam pročitala knjigu Children of Men i b) nisam pročitala ništa o filmu, jer sam željela doživjeti ga sama i vidjeti ga svježeg kroz vlastite oči. Pa, svježe nije točna riječ koju mogu upotrijebiti da bih opisala svoje stanje dok gledam film, i moram priznati da će mi biti potrebno pogledati ga ponovo prije nego uopće i počnem pisati bilo što važno o njemu, ali mogu reći nekoliko stvari.

Prvo pitanje koje sam imala na umu kada sam ga pogledala bilo je: zašto se film zove Children of MEN (muškaraca) a ne Children of WOMEN (žena)? Moj odgovor na to pitanje jest da je to zbog toga što je film o onome što se događa kada je briga o svijetu ostavljena muškarcima. Ako pogledate na cijelu ljudsku vrstu i živa bića koja su djeca kojima je potrebna briga te na muškarce kao one koji se za svijet brinu, tada je ono što imate jedan sjebani planet. Između slojeva prekrasno mračnih i apokaliptičnih slika kakve su viđene kroz filmsku viziju Alfonsa Cuaróna, dobivate male poglede na zemlju prije muškaraca – lišće što se ljulja na drveću u šumi, zelene brežuljke u engleskoj prirodi. No, prije nego što se vaše oči odmore na tim prizorima pastoralne ljepote, gurnuti ste natrag u bezdanu stvarnost svijeta kojim upravljaju muškarci – na hrpu lešina crnih pougljenjenih tinjajućih krava ili gusti zelenkasti otrovni gnoj što teče kroz dolinu u kojoj je nekad živjela rijeka. I ta je jukstapozicija u biti ono o čemu film govori – o kvarenju prirode i prirodnosti što ga provode muškarci, toliko intenzivno da cijeli planet postaje neplodan uključujući i ljudska bića koja ga naseljavaju.

Korak prema simbolu nade – trudna mlada žena koja na kraju rađa djevojčicu. Ovdje, ljudi, nema dječaka mesije. U stvari, onih nekoliko duhovitih trenutaka u filmu događaju se u nekoliko prizora kada muškarci vide dijete i kažu: “Isuse Kriste. To je dijete!” Vrlo duhovito.

Većina filma sastoji se od dugog i očajničkog putovanja Clivea Owena koji pokušava dovesti Trudnu Nadu Svijeta do sigurnosti, pa svi možemo disati malo lakše i znati da svijet potencijalno nije potpuno sjeban. I taj se film reklamira kao poziv za nadom u svijetu što je pošao krivim putem. Stihovi u reklamnom oglasu kažu: 20 godina od danas. / Žene su neplodne. / Nema djece. / Nema budućnosti. / Nema nade. / No, sve se to može promijeniti. / U otkucaju srca.

E pa, sve je to dobro i fino, i zasigurno će privući širu publiku nego da reklama jednostavno završava s “Nema budućnosti. Nema Nade”. I sigurno bi cijeli taj film mogao biti neka vrsta teze protiv abortusa kakvu bi lako usvojili desničarski protivnici abortusa, kao - “Vidi što će se dogoditi ako nastavite ubijati djecu!”. Ali, ljudi, klinike za abortuse ovdje nisu negativci. Negativci su su muškarci i vlade koji pokušavaju kontrolirati i dominirati ljudskom vrstom i planetom. Nije iznenađenje da je film opterećen slikama Holokausta i time da je institucija koja zatvara u kaveze, otprema i istrebljuje sve one koji nisu bijeli i Britanci nazvana “Domovinska sigurnost”. Poput O za osvetu, i Djeca čovječanstva, premda je smješten u Englesku, prevodi se prilično izravno na SAD s njegovim Patriot Act i Department of Homeland Security.

I natrag na reklamni oglas o filmu što nudi nadu - preklinjem za ispravak. Nakon dva sata putovanja kroz apokaliptične i Holokaustom ispunjene noćne more, Kee, mlada majka zaista na kraju ipak stigne do “broda” koji je navodno dio neke nebulozne organizacije nazvane “Ljudski projekt” a koja će spasiti ljudsku vrstu od istrebljenja. Međutim, u posljednjoj završnoj sceni, vidimo Kee i njezino dijete same usred maglovita mora dok se golemi, na tanker nalik brod spušta na nju. Posljednja vizija ljudske vrste, osim Kee koju vidimo, je MUŠKARAC na brodu koji se sprema primiti Kee i njezinu bebu na brod. Ne bih to zaista nazvala znakom nade. U stvari, završetak je tako prijeteće dvoznačan i tako pun užasa i paranoje da je prilično glupava publika u dvorani u kojoj sam gledala film dahnuo u velikom zajedničkom - Koji je vrag ovo? Nema urednog završetka. Nema sretnog kraja. I, usudila bih se reći, s obzirom na kraj, da svijet vjerojatno i jeste sjeban.

Naravno, za mene, činjenica da film nije imao sretan kraj ni uredan zaključak bila je njegova iskupljujuća osobina. Mrzim pat završetke. Da je sve završilo ružičasto i svijet bio spašen, film bi mi se svidio mnogo manje. Volim mračne apokaliptične vizije. Volim. No, zaista je bizarno i nadrealno doživjeti ih nakon što ste proveli tjedan koristeći čitavo svoje tijelo i dušu da spasite muškarca u svom životu (to jest, svojeg oca) od smrti.

Vrativši se na zaključak o meni kako iščitavam film kao ono što se događa kada su muškarci imenovani skrbnici svijeta. To me također podsjeća na Prestiž, film o tome što se događa kada se muškarci pokušavaju reproducirati bez žena. Čini se da je to česta filmska tema ovih dana.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekstovi su preuzeti s web-stranica www.cinestatic.com/infinitethought/2006/10/children-of-men.asp,

http://jdeanicite.typepad.com/i_cite/2006/12/children_of_men.html

http://jdeanicite.typepad.com/i_cite/2007/01/debts_called_in.html i

http://kdotdammit.livejournal.com/909870.html