Uz zbornik Time and (In)Completion: Images and Performances of Time in Late Capitalism, ur. Tomislav Medak i Goran Sergej Pristaš, Zagreb: Bezimeno autorsko društvo – BADco.
Zbornik Vrijeme i (ne)dovršenost: Slike i izvedbe vremena u kasnom kapitalizmu (2014) u izdanju izvedbene skupine koja je vrlo uspješno dokazala da se kazalište ne može raditi samo “iz želuca” ako želimo stići dalje od umjetnosti redovite probave (mislim na Pristaševu BADco.), mnogo je više sofisticirani dramaturški priručnik nego još jedna teorijska studija različitih oblika vremenovanja u suvremenoj umjetnosti. Razjasnimo odmah: višak dramaturške metodologije Vremena i (ne)dovršenosti svakako je vrlina publikacije. Ako se upravo borite s problemom ukradenog vremena jer stvarate u “slobodno vrijeme” kupljeno radom u “okupiranom vremenu”; ako čak i u tom ukradenom vremenu imate brutalno kratke rokove za koje vam nitko nikada ne plaća prekovremene sate ili ako ste napravili već mnogo predstava pitajući se jesu li one time što su premijerno izvedene dovršene ili nedovršene, prekinute u procesu zrenja ili nasilno požurene, onda je zbornik Tomislava Medaka i Gorana Sergeja Pristaša idealno štivo za vas. Ako ste još k tome osobno opsjednuti mogućnostima svijanja ili rastezanja vremenske opne, riječ je o tekstovima koji nude i različite filozofske potencijale tumačenja protukorisnog otimanja vremena iz svakodnevice supersvrsishodnog, normativnog kapitalizma.
Programiranje anti-logosa Svi okupljeni tekstovi autorske grupe – u sastavu Gorana Sergeja Pristaša, Stephena Zepkea, Benjamina Noysa, Marie-Louis Angerer, Karin Harrasser, Seana Cubitta, Tomislava Medaka te slovenske MASKE (koju pak za ovu publikaciju predstavljaju Nika Arhar, Katja Čičigoj, Martina Ruhsam, Jasmina Založnik, Janez Janša i Pia Brezavšček) – bave se ne samo iskustvom, nego i potrebom namjernog stvaranja recepcijskog, kao i proceduralnog diskontinuiteta kao autorskoanalitičke procedure.
U Pristaševu tekstu pratimo paradigmu “eksplodiranog pogleda” koji rastavlja sve čega se dotiče, pokušavajući promotriti sastavnice i afinitete nekog seta te anticipirajući “radikalnu nestabilnost“ samih sastavnica. Tekst predstavlja i software pod nazivom Whatever Dance Toolbox (WTD), razvijen u suradnji Daniela Turinga, inače prezimenjaka velikog engleskog matematičara Alana Turinga koji je 1936. godine tvrdio kako će mašine jednom doseći sposobnost rješavanja kompleksnih problema i time postati nova vrsta inteligencije na Zemlji. I skupina BADco. koristi software kao jedan od koordinacijskih, namjerno disruptivnih principa izvedbe, u značenju dinamičkog mehaničko-ljudskog sučelja, s time da izvedba namjerno nije programirana ljudskom percepcijom, već operativnim prioritetima koje stvara artificijelna inteligencija algoritmova i unaprijed manipuliranih slika. Paradoksalno, WTD tehnologija stoga često doprinosi metafizičkoj dimenziji proizvodnje slika skupine BADco., jer “upravlja“ i izvođačem i procesom izvedbe i gledateljskim pogledom kroz niz povišenih ponašanja, umetnutih citata, nasumičnih prethodnih snimaka, ponavljanja geste ili zastoja. Već i samo inzistiranje da kompjutorski entitet priznamo kao superhumanu montažnu svijest ili središnjeg partnera u izvedbi ima raznovrsne političke i estetičke posljedice, podjednako emancipatorske i represivne. Pa premda Pristašev tekst inzistira na ovim prvima, odnosno na mogućnosti kompjutorskog programa da nas izbaci iz rutinske proizvodnje slika i ponašanja, mislim da je u pravu i kulturalni kritičar Neil Postman, upozoravajući nas da je pozicija kompjutora kao nadhumane inteligencije u stanju svakoga od nas pretvoriti u Josefa K. iz Kafkina Proces(or)a: funkcije kompjutora, naime, dovoljno su impersonalne da od svojih korisnika naprosto traže neupitno podvrgavanje, bez mogućnosti otkrivanja svojih “namjera”, prioriteta ili etičkih vrijednosti. Je li onda dezorijentirani Josef K. inovator ili žrtva sustava? Tjeskobnost, analitička lucidnost i snovitost mnogih predstava skupine BADco. izravno su povezane s odgovorom na ovo pitanje, unatoč tome što su korišteni “eksplodirani” materijali obično kritički eksplicirani i razotkriveni publici, zajedno s namjerama autorskog tima.
Deprogramiranje Tekst “Shizo-revolucionarna umjetnost“ Stephena Zepkea još nas jednom upozorava na mehaniku kreacije, služeći se Deleuzeovim citatom kako je “šizoanalitičar u stvari mehaničar“ s ciljem rastvaranja očekivanog sklopa vrijednosti. Iako zavodljiva, ova teza u konačnici samo zamjenjuje jedan vid mehanike drugim, pri čemu je šizomehanika nadasve mistična kategorija, jer po definiciji izmiče bilo kakvom racionalnom diskurzu. I za Zepkea, cilj umjetnosti vezan je za ničeansko udaljavanje od svega ljudskog i preodviše ljudskog, odnosno za pokretanje tijeka transcendentalnog (strojnog, životinjskog) shiza. Benjamin Noys vjerojatno je najslavniji sudionik Medakova i Pristaševa zbornika. Njegov tekst sumnja u bilo kakvo programiranje, inzistirajući na tome da ne postoji afirmativna revolucionarna umjetnost, ali i upozoravajući da stalna negacija sa sobom donosi vrstu ideologijske kritike koju ne samo politički, nego ni umjetnički programi ne uspijevaju dosljedno primijeniti. Marie-Luise Angerer bavi se intervalom kao filmskom, socijalnom, koreografskom i afektivnom jedinicom intenziteta, dok Karin Harrasser upozorava kako je ometanje uobičajenog tijeka akcija ili izraza ne samo prva odrednica svakog autorskog stila, nego će svako spoticanje i svako mucanje u konačnici dovesti do kolapsa sustava “ispravnog”, u značenju propisanog govorenja i djelovanja. Poznavajući suvremenu koreografsku praksu, rekla bih da je ispravno zaključiti kako većina umjetnika traži osobeni način ispadanja iz očekivane scenske fluentnosti, ali isto tako i da postoje velike kvalitativne razlike u vrednovanju “zastoja”, mucanja, spoticanja ili afektivnog “otklona” od predstave do predstave, o kojima Harrasser ne govori. Iznimno vrijedan tekst nastaje iz pera Seana Cubitta, zaokupljenog vidljivim vremenom slike, odnosno odsječcima trajanja koji se uvijek mogu unedogled usitnjavati, samim time problematizirajući i koncepte prošlog i koncepte izmjerivog, nužno fragmentiranog vremena. Završno, Tomislav Medak nastoji promisliti kategorije politične umjetnosti (sa svim prijeporima ovog pojma), potcrtavajući kako je izvedba specifična metodologija javnog djelovanja koja može i ponoviti i reflektirati, odnosno svjesno re-prezentirati ekonomske uvjete u kojima djelo nastaje, samim time stvarajući parelelne, ako ne uvijek i nove uvjete poimanja kao ekonomskog, tako i poetičkog materijala.
Kovanica pojmova i njezin pacemaker Slovenski kolektiv MASKA zadužen je u zborniku za osobitu vrstu rječnika, u koji ulaze duhoviti i inspirativni performativni pojmovi, shvaćeni kao alati, kao što su manjevišeodmor (“restmoreorless” ili prisilna ideologija potrebne i nadasve kontrolirane opuštenosti), baterijalnost (vrsta pohranjivanja energije u prenosive spremnike ili odnos dva tijela u kojem jedno tijelo puni ili pokreće drugo), živa dosada (“pregnant boredom” ili dosada kao preduvjet bilo kakve kontempacije), disco’n’tinuitet (vrsta radnih uvjeta u kasnom kapitalizmu), gubljenje vremena (kao strategija hotimičnog odbijanja “korisnog rada”, egzemplarno u djelima Malevicha i Stilinovića) itd. Grafički je zbornik opremljen mutnim, rasplinutim fotografskim materijalom Siniše Ilića, naslovljenim Documents from Tomorrow to Boring Present, čije brojne “ispražnjene” stranice naglašavaju manjak prepoznatljivog ili dominantnog objekta promatranja te produljuju razmak između pojedinih tekstova, njegujući i na vizualnoj razini retoriku bremenite pauze (dizajn: Katarina Popović).
Ideologija zbornika Vrijeme i (ne)dovršenost nadasve je svjesna razina porobljenosti i potrošenosti koje u nama i među nama stvara libidinalna ekonomija profita, da se poslužimo Lyotardovim riječima. Svjesna je isto tako da ne postoje spontane revolucije. Svaka od njih specifičan je konstrukt spoticanja i urušavanja prethodno vladajuće paradigme. Predložene dramaturgije vrijedne su studioznog razmatranja jer ne nude ključ koji otvara dveri inovacije, već vrlo oprezno upozoravaju na slučajnost i marginalnost prevratničke geste. Govoreći, pak, o performativnosti teorijskog teksta, BADco. je jedina domaća skupina koja kontinuirano uči i dosljedno re/generira svoj rad kroz javno dostupne dijaloge ne samo s teatrološkom i filozofskom strukom, nego i s aktivističkim sugovornicima. Oblik vremena koji time nastaje možda je najsličniji biodetektoru lažnosti, dakle ne sudskom pomagalu pomalo zastarjele tehnologijske reputacije, nego ekološkoj varijanti žive kazališne skupine koja i u deklarativno proglašenom post-humanom dobu zadržava sve osobine znatiželjnog i lucidnog organizma u potrazi za Nevremenom.