Grozdana Cvitan  

Zapisi svjedoka pljačke

Za razliku od knjiga koje su dosad pisali uglavnom hrvatski dragovoljci i drugi vojni obveznici, zapovjednici i neki političari, uz literaturu koja pripada stranim autorima koji su se na bilo koji način “očešali” o Domovinski rat, pred hrvatskim čitateljima najrjeđe su knjige koje svjedoče ili umišljaju – fiction ili non-fiction, dakle – viđenje tzv. druge strane. I to one druge strane u najdoslovnijem, memoarsko-dokumentarnom smislu/štivu. Nedavno objavljen roman mađarskog autora Sándora Majorosa Umrijeti kod Vukovara moguće je umjetničko i donekle dokumentarno viđenje te druge strane. Na hrvatskom tržištu knjige tom romanu s elementima dokumentarne uvjerljivosti moguće je prispodobiti ponajprije ipak dokumentarno djelo Veseljka Koprivice Operacija Dubrovnik: sve je bilo meta.

Koprivičina knjiga pripada memoarskoj literaturi i zasigurno je bliska povijesti. Riječ je o djelu novinara (djelatnika prvog crnogorskog nezavisnog i oporbenog tjednika Monitor) i crnogorskog vojnog obveznika. Za razliku od Majoroševa junaka koji spas od odlaska u rat protiv Hrvatske nalazi u bijegu iz zemlje, Koprivičina stvarnost je suprotna.

Veličanstvene pobjede protiv “ustašije”

U trenutku kad crnogorske jedinice u sastavu JNA zajedno s dragovoljcima iste te Crne Gore kreću u uništavanje Konavala, Dubrovačkog primorja i Hercegovine, propaganda sotonizira pripadnike hrvatske obrane u razmjerima i detaljima koji najviše govore (kao i obično u takvim situacijama) o onima koji su tu propagandu kreirali, a logiku im ne treba ni tražiti. S vremenskim odmakom, onima koji nisu živjeli to vrijeme, sve bi moglo izgledati kao autorska sloboda. Nje, na žalost, nije bilo ni za Koprivicu osobno, ni za njegove zapise. Jer se odlučio na vjerodostojnost. A “vjerodostojnost” propagandnih podmetanja u opravdanju osvajačkog pohoda mnogi su vojnici rado dočekivali i kao alibi za temeljitu pljačku i uništavanje svega što im se našlo na putu i o čemu knjiga Operacija Dubrovnik: sve je bilo meta precizno izvještava. Istodobno u Crnoj Gori jedini dnevnik Pobjeda, elektronički mediji i posebne publikacije pod zajedničkim naslovom Rat i mir javljaju o veličanstvenim pobjedama protiv “ustašije” koju se napada na njihovoj zemlji da ne bi prešli granicu, a pljačkaši se veličaju kao junaci, donose se njihova “svjedočenja” i nabrajaju ratni uspjesi. U tom dijelu Koprivičina knjiga nije samo svjedočenje nego i izvor za literaturu onima koji se bave ratom u različitim povijesnim, sociološkim i psihološkim istraživanjima. Neka od njih i sam je naznačio.

Da bi pokazao različita lica rata koja su se nudila crnogorskim građanima i, posebice, vojnim obveznicima, da bi približio stvarnost crnogorskih službenih i neslužbenih glasila, Koprivica uz svoje dnevničke bilješke citira ta ista glasila (od komentara i “svjedočenja” do izvješća iz crnogorske skupštine u kojoj svoja obrazloženja o ratu iznose Bulatović, Đukanović, Marović i drugi politički vođe, razni stranački poslanici sve do oporbenih liberala na koje u tom trenutku traje hajka). Povremeno citira i oporbeni Monitor da bi svoj glas provjerio u kontekstu onog dijela vlastite sredine kojoj je pripadao. To je ujedno i jedini neslužbeni glas spomenutog medijskog tržišta, ali i vrlo zanimljivo štivo; prikaz onog dijela scene koja se zanemarivala i u sredini u kojoj se događala, a o prekograničnim znanjima da se i ne govori.

Pucnjava nastaje nakon završene bitke

Mnogo je zanimljivih detalja u knjizi Veseljka Koprivice i oni će zasigurno privući svakog analitičara ratnih zbivanja na dubrovačkom i hercegovačkom području 1991. Ponajprije, teško je govoriti o vojsci – uistinu, riječ je o vojskama. Njihov put do uniforme slika je i njihova ratnog ponašanja. Jedno od temeljnih ponašanja u ratu pucanje je, ali Koprivica izvještava i jednu posebnu sliku ratovanja na Balkanu: opisuje razne slučajeve u kojima najžešća pucnjava nastaje nakon završene bitke ili bez veze s bilo kakvom bitkom. Posebno su dojmljivi opisi situacija u kojima razna vozila natovarena opljačkanom robom zakrčuju ceste onima koji kreću u pohode. (Kretanje u svim smjerovima, na svemu što se na bilo koji način može pokrenuti i funkcija tog kretanja posebna su, ne samo ratno-dokumentarna nego i književna tema kojoj bi netko jednom trebao posvetiti posebnu pozornost.)

Osim zauzimanja pojedinih, najčešće praznih, napuštenih mjesta, opisa pljački, raspada vojske kojoj je pripadao i sličnih pojava, Koprivica svjedoči i o promjeni ratnog raspoloženja među vojnicima. Kao potvrdu navodi brojke o uspjehu početnih i kasnijih mobilizacija. U tom kontekstu on zapisuje i osobne razloge prihvaćanja mobilizacijskog poziva kao rezultata teškog položaja zbog već poznatih istupa u tisku, obiteljskih razloga kao i pripadnosti sredini kao prostoru diktiranja vrijednosti ne samo u sadašnjosti nego i u budućnosti (etiketa izdajnika se “prenosi čak i na potomke”). Knjiga izravnih svjedočenja prerasta tako opravdanje i postaje antiratna slika ratnog zbivanja, slika koja ne bi bila moguća bez dimenzije nazočnosti.

Pišući paralelnu dokumentarnu kroniku vlastitog ratovanja kojom pokazuje različita lica istog zločina, Koprivica nije zanimljiv samo hrvatskom čitatelju. Njegova knjiga pisana je ponajprije za vlastitu sredinu i čitatelje u njegovoj zemlji. Ona je ona vrsta zrcala s kojom danas svaka sredina ima mnogo muke kako bi sastavila umišljaj i realnost, te kako bi u svjetlu novih činjenica ponovno sastavljala sliku zbivanja.

Suočavanje Crnogoraca s ratom koji bi najradije zaboravili

Bez velikih riječi, pa čak i bez bilo kakva napora u literarnom bojanju teksta, Koprivica uporno bilježi dane i iznenađenja koja mu donose u smislu upoznavanja ljudi s kojima se našao kao okupator u tuđoj zemlji, u velikoj pljački i stalnoj pogibelji. Istu tu scenu kao političku oporbenu stvarnost u Crnoj Gori u knjizi Operacija Dubrovnik: sve je bilo meta autor upotpunjuje svjedočanstvima i dodacima hrvatskom izdanju knjige. Ti zapisi, između ostalog, rijetke su kritike na prvo izdanje knjige objavljene u Crnoj Gori, nekoliko svjedočenja (hrvatskog logoraša u Morinju, razočaranoga crnogorskog dragovoljaca itd.) onih koji danas “ne znaju” gdje su bili i za što su se borili, do istraživanja haških istražitelja vezanih za ono što se događalo oko Dubrovnika i Ravnog te one koji su time zapovijedali. Taj dio predstavlja knjigu nakon knjige, svojevrstan funkcionalni dodatak koji pokazuje suočavanje Crnogoraca s ratom koji bi najradije zaboravili i s haškom mjerom stvari koju ni autor knjige ni mnogi drugi ne vide onako kako to čini sud, ponajprije kad su u pitanju tamošnji političari.

Ako se čitatelju i učini da je znao mnoge detalje iz knjige, onda knjigu svakako treba shvatiti kao potvrdu za ta znanja. Sve što je iznad toga ponajprije je građanska hrabrost autora kojemu i dalje, vjerojatno manje krvavo i glasno, ali ne i manje stvarno prijeti etiketa izdajnika koja se “prenosi čak i na potomke”. U mjeri vlastite kože Veseljku Koprivici često je neudobno bilo i među onima s kojima se slagao; o onima s kojima nije da se i ne govori. Koliko takvu stvarnost može prenijeti knjiga koju će, ma gdje se pojavila, čitati ljudi sa strašću i mjerom vlastite kože?!