Dejan Zadro  

Zapleteni korijeni Crkve bosanske

Rasprava hrvatskog povjesničara Franje Račkog (1828.-1894.) Bogomili i Patareni bez sumnje je najpoznatiji i najutjecajniji historiografski pokušaj objašnjenja kompleksnog fenomena Crkve bosanske. Objavljena je prvi put u zagrebačkom Radu JAZU 1869. i 1870., kada je ujedno objedinjena i tiskana kao posebna knjiga, a zatim u Beogradu 1931., u povodu stogodišnjice autorova rođenja, doživjela još jedno, treće izdanje, popraćeno predgovorom Jovana Radonića.

Četvrto izdanje – predmet ovoga osvrta – izašlo je 2003. u nakladi Golden marketinga i Tehničke knjige. Priredio ga je akademik Franjo Šanjek, autor niza radova o bosanskim krstjanima.

Nažalost, odmah na početku mora se konstatirati da Šanjek nije uložio dovoljno truda da bi djelo prezentirao u modernom obliku i kritičkom izdanju pogodnom za praktičnu znanstvenu uporabu, pa se možemo samo čuditi što na to do sada nitko nije reagirao.

Stručna javnost popratila je izlazak knjige samo jednim kraćim pohvalnim prikazom (Lovorka Čoralić u Croatica christiana periodica, god. XXVIII, br. 53, Zagreb 2004., 223-224). Taj je tekst, međutim, većim dijelom sastavljen od neznatno izmijenjenih fragmenata prikazane knjige, točnije bilješke o autoru i predgovora priređivača, međusobno povezanima kraćim općenitim i afirmativnim komentarima, a koji opet ne potvrđuju da je autorica zaista pročitala djelo koje prikazuje. Ima li možda kakve veze to što je takav “prikaz” objavljen u časopisu čiji je glavni urednik upravo Franjo Šanjek, a autorica član u njegovu uredničkom vijeću (vidi impresum!)? O tome neka presude sami čitatelji, a mi se okrenimo samom djelu Bogomili i Patareni i njegovu novom izdanju.

Istočnjačko podrijetlo krstjana

Rački je u toj raspravi izložio rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja istočnog ogranka srednjovjekovnih dualističkih sljedbi. U prvom dijelu prikazao je Povjest Bogomila i Patarena, naročito među Južnim Slavenima, dok je u drugom, pod naslovom Vjerozakonska obćina Bogomila i Patarena, dao sliku njihova vjerskog učenja, ustrojstva, bogoštovlja, vjerskih obreda, života članova, svetih knjiga i položaja općine u kršćanskom svijetu.

Kada je riječ o samoj Crkvi bosanskoj i krstjanima, Rački je iznio poprilično nategnutu, danas većinom odbačenu tezu o njihovu istočnjačkom podrijetlu, što je vjerojatno bila posljedica njegovih političkih uvjerenja. Naime, kao njihove začetnike vidio je navodne bogumile koje je iz Srbije protjerao srpski veliki župan Stefan Nemanja tijekom druge polovice 12. stoljeća. Vjersko učenje i praksu krstjana prikazao je na temelju tada poznatih izvora, nastalih mahom u krilu njihovih latinskih protivnika, ali još češće metodom analogije s drugim dualistima. No već u isto vrijeme, konfrontiravši se s čisto pravovjernim karakterom rukopisa krstjanina Hvala (1404.), Rački je ponešto izmijenio svoje mišljenje, zalažući se za tezu o dogmatskom približavanju Crkve bosanske službenom kršćanstvu.

Teza Račkog ostavila je snažan dojam na historiografiju, a za krstjane se udomaćio povijesno neutemeljeni naziv bogumili, bez obzira na to što ih je već on sam označavao kao patarene. Iako manje-više opravdano kritiziran – V. Glušac, J. Šidak (rana faza), Ć. Truhelka, L. Petrović i dr. – njegov jednostrani pristup rješenju problema prerastao je u model koji sve do danas dosljedno primjenjuju pobornici mišljenja o dualističkom karakteru Crkve bosanske (M. Barada, D. Kniewald, A. Solovjev, D. Mandić, S. Ćirković, M. Brandt, F. Šanjek i dr.). Jednostavno rečeno, on se sastoji od unaprijed stvorenog uvjerenja o Crkvi bosanskoj kao dualističkoj sljedbi, pa iz izvorne građe treba samo probrati ono što toj tezi ide u prilog, a sve ostalo prikazati drukčijim, relativizirati, ili pak potpuno ignorirati.

Jasno je da to ne može biti pravi put prema objektivnoj spoznaji o Crkvi bosanskoj. Za ostvarivanje toga cilja više se ne treba gubiti vrijeme na nemogućem poslu usklađivanja iskaza sadržanih u vrelima njezinih protivnika (Zapadne i Istočne crkve), s jedne, i samih krstjana s druge strane. Naime, riječ je o dvjema nepomirljivim suprotnostima. U prvoj se vjera bosanskih krstjana pokazuje kao dualistička i krivovjerna, dok u drugoj znanost ne samo da još nije našla stvarne potvrde za takvo što, nego je, naprotiv, prepoznala nedvojbene dokaze u prilog krstjanske pravovjernosti.

Umjesto u smjeru sveobuhvatnih prikaza Crkve bosanske, historiografija se mora okrenuti rješavanju pojedinačnih dvojbi kritičkim odnosom prema vrelima različite provenijencije bez unaprijed postavljenih teza. Pri tome se vidici nužno moraju proširiti i na srednjovjekovno kršćanstvo uopće, te se upoznati s rezultatima ranije historiografije, pa tako i s metodološki zastarjelim djelom Franje Račkog.

Bez stvarne i dubinske analize

Novo izdanje Bogomila i Patarena čine: sadržaj, uvodna studija priređivača Franje Šanjeka Franjo Rački i bosansko-humski krstjani, sama rasprava Bogomili i Patareni, te poseban prilog i kraći tekst o autoru.

Već Šanjekova uvodna studija nije ni bitan, ni originalan doprinos pojašnjenju problema naznačena u naslovu. U biti, ona je većim dijelom doslovno kompilirana od dijelova njegove posljednje knjige o Crkvi bosanskoj (Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.-15. st.), Barbat, Zagreb 2003). Krajnji rezultat jest tekst u kojem je, bez nekoga posebnog sustava, nabacana hrpa raznovrsnih tvrdnji koje problem ne samo da ne objašnjavaju, nego ga još više kompliciraju.

U uvodnom dijelu studije Šanjek je dao samo osnovne i već poznate faktografske informacije o raspravi Račkoga. Umjesto opširnijeg teksta o osnovnoj tezi autora i njezinoj recepciji u historiografiji, ukazao je jedino na Vasu Glušca i Jaroslava Šidaka, što je svakako nedovoljno. Umjesto toga, obavijestio je čitatelje o otkrićima nekih katoličkih i krstjanskih izvora o vjerskom učenju Crkve bosanske od strane Račkoga, no i to je samo ponavljanje već rečenoga, baš kao i u sljedećem odjeljku Disputatio inter christianum romanum et patarenum bosnensem (oko 1250.).

Stvarne i dubinske analize djela nema ni u odjeljku Bogomili i Patareni (1869.-1870.), iako bi je, bar prema naslovu upravo tu trebalo očekivati. Šanjek je tu ukazao na neke od izvora koje Rački nije uzeo u obzir ili nije ni mogao poznavati, jer su otkriveni tek znatno kasnije. Istina, govorio je i o samoj raspravi Račkoga, no i tu je samo posegnuo za citatima Jovana Radonića. S druge strane, priređivač je ukazao na to da je sam Rački uočio kako problem Crkve bosanske mogu riješiti jedino “slovjenski izvori”, no o naknadno pronađenim krstjanskim izvorima nije rekao ni riječi, nego je uputio na izvore o bogumilima i pavličanima, koji s tom istom crkvom baš i nemaju neke veze.

Konačno, Šanjek je čitateljima skrenuo pozornost na neutemeljenu tezu Račkoga o navodnom dolasku bogumilstva u Bosnu preko Srbije, pa je na to pridodao kaotičnu gomilu podataka o bogumilstvu u Istoku i Srbiji, te o neprijateljskom odnosu Srpske pravoslavne crkve prema krstjanima. Pri tome je propustio jasno reći ono najvažnije – da upravo ti dokumenti opovrgavaju tezu o pravoslavlju Crkve bosanske koja je još u optjecaju u okviru srpske historiografije.

Tek pred kraj, uz neke druge sitnije i čitatelju manje vrijedne opaske, Šanjek je sasvim neodređeno ukazao na interes Račkoga za Hvalov zbornik, ali nije spomenuo da je on upravo zbog tog rukopisa korigirao svoju tezu o strogom dualističkom učenju Crkve bosanske.

Neuvjerljiv i nejasan prikaz

Odjeljak Crkva bosansko-humskih krstjana u povijesnoj znanosti 134 godine nakon studije Franje Račkog svojevrsni je vrhunac. Iza takva neobičnog naslova krije se još čudniji tekst. Prije svega, u njemu uopće nisu prikazani dosadašnji dosezi historiografije u upoznavanju Crkve bosanske, niti predočene poteškoće i perspektive njezina istraživanja, nego je dan tek znatno okljaštren prikaz Šanjekova vlastita viđenja problematike, kakvo on s manjim izmjenama ponavlja već više od 30 godina, a sada na ovaj način proglašava jedinim danas relevantnim mišljenjem i istraživačkim postignućem!

U tom tekstu autor je nastojao, ali ne i uspio uvjerljivo objasniti podrijetlo bosanskih krstjana, nižući po principu događajnice puke tvrdnje sadržane u izvorima 12.-13. stoljeća, no bez njihove stvarne kritičke interpretacije. Rezultat je neuvjerljiv i nejasan prikaz načete teme u kojem nisu ni prividno usklađene sve proturječnosti koje proizlaze već iz samih vrela.

Ukratko, Šanjek je odmah na početku prešutio domaće krstjanske izvore pa je, ističući svjedočanstva njihovih katoličkih protivnika, zaključio da su krstjani ispovijedali umjereni dualizam. Međutim, njihove je rane zajednice ipak prikazao kao nekakva laička društva evangeličkih tendencija, koja su tek kasnije stupila u vezu s dalmatinskim dualističkim hereticima. Autor nije objasnio kako su kroz te veze krstjani promijenili svoj svjetonazor, nego je uputio na opstojnost talijanskih heretika – oklevetanih kao sljedbenici hereze prenesene iz “Slavonije” odnosno “Slavonske” ili tobože “Bosanske crkve”. Te neobične navode Šanjek je nastojao objasniti tendencioznim domišljanjem prema kojem se tu pod pojmom “Slavonija” (u vrelima ustvari “Sclauonia”! – op. D.Z.) označavalo isključivo područje srednjovjekovne Hrvatske, pa tako i Bosne kao njena sastavnog dijela (?!), iako je još Račkom bilo sasvim jasno da se njime podrazumijevalo kadšto sve zemlje južno-slovenske.

U nastavku se ne govori o razvoju Crkve bosanske, niti o njezinu utjecaju, društvenoj ulozi i vjerskom učenju. Umjesto toga, u sljedećem odjeljku preskače se odmah na Suton i nestanak Crkve bosanske. Tu se dalje nastavlja suhoparno prepričavanje probranih povijesnih vrela 15. stoljeća, koja sama po sebi ne daju stvaran uvid u problem zacrtan u naslovu. Dostatno je zamijetiti izostanak za tu temu po mnogo čemu vrlo značajnog prikaza životnog puta gosta Radina, istaknutog dostojanstvenika Crkve bosanske.

Konačno, vrijedi opaziti da se Šanjek nije sam detaljnije pozabavio metodama Račkoga, ponudivši u vezi s tim tek proturječne zaključke. Tako je s jedne strane istaknuo da je Rački “vješto izbjegavao” podatke koji mu nisu koncepcijski i doktrinarno odgovarali, ali je to već u zaključku izgubio iz vida, ističući knjigu kao primjer i uzor objektivnog i studioznog pristupa povijesnoj problematici!

Pogreške i prepisivanja

Što se tiče same rasprave Račkoga Bogomili i Patareni, prenesene u nastavku, mora se skrenuti pozornost na neke od njezinih ozbiljnijih nedostataka.

Rasprava je, kao prvo, objavljena u obliku različitom od svih dotadašnjih, umjesto kao pretisak izdanja iz 1870. s naknadnim komentarima priređivača, što bi svakako bilo najpraktičnije, ali i jamčilo vjerno prenošenje izvornika. Osim toga, znanstveni aparat Račkog u obliku fusnota premješten je iza cijelog teksta rasprave te tako pretvoren u nepopularne, nepraktične i teže dostupne bilješke na kraju teksta. Njihova numeracija teče kontinuirano od 1. do 865., što dodatno komplicira usporedbu s bilješkama u ranijim izdanjima, gdje ona iznova počinje na svakoj novoj stranici. Na njihovo izvorno mjesto umetnute su tek malobrojne, ali ne i pretjerano važne Šanjekove opaske, ali u njima nisu sustavno ispravljane čak ni neke očite pogreške i zastarjela gledišta autora, niti se čitatelju skretala pozornost na rezultate do kojih je u vezi s pojedinim problemima u međuvremenu došlo. Inače, priređivač se u bilješkama i dopunama upadljivo često poziva na vlastite radove i objavljene tekstove vrela, iako postoje ne samo bolji tuđi komentari, nego i pouzdanija kritička izdanja izvora.

Kao poseban prilog tekstu knjige Šanjek je iz svoje knjige samo prekopirao tablicu s usporednim redoslijedom biblijskih knjiga u Hvalovom zborniku, Vulgati i Provansalskom Novom zavjetu. Budući da ona nije popraćena nikakvim komentarima, sam čitatelj teško će odgonetnuti što se time uopće želi sugerirati. Inače, pri izradi tablice napravljeno je više pogrešaka. Osim što tu nisu poimenično i usporedno nabrojane sve biblijske knjige, pa se ne može dovoljno vizualno jasno vidjeti razlika u njihovu redoslijedu, kod formatiranja tablice uslijed nepažnje oznaka apokalipse kod Provansalskog Novog zavjeta pogreškom je pomaknuta sasvim ulijevo i tako pretvorena u naslov za Katoličke poslanice!

Priređivač se odlučio na kraju knjige donijeti kratku bilješku o životu i radu Franje Račkog, no ni za tu se prigodu nije potrudio napisati ništa novo i originalno, nego je jednostavno prepisao, ponešto skratio i neznatno izmijenio jedan tuđi tekst. Pri tome nije samo naveo krivi naslov publikacije (Hrvatska enciklopedija!), nego prešutio ime autora, naslov i točan navod stranica odakle ga je preuzeo (Damir Agičić, Rački, Franjo, svećenik, povjesničar i političar (Fužine, 25. IX. 1828. – Zagreb, 13. II. 1894.), u: Hrvatski leksikon, sv. II (L-Ž), Naklada Leksikon, Zagreb 1997., 337-338).

Još neki nedostaci knjige također otkrivaju očitu žurbu i nemar pri priređivanju. Tako najprije valja uočiti da likovno rješenje korica ne korespondira sa sadržajem knjige, s obzirom na to da su u njihovoj izradi korištene slike domaćih spomenika koji su otkriveni tek nakon smrti Račkoga (Oporuka gosta Radina, Kopitarovo evanđelje i stećak gosta Milutina iz Humskog kod Foče), pa ih on nije ni mogao uzeti u obzir pri pisanju rasprave. Knjiga je opremljena i vrlo površnim sadržajem, u kojem su označeni samo glavni dijelovi, ali ne i pojedinačni odjeljci rasprave, što bitno pridonosi njezinoj nepreglednosti.

Konačno, rad s tekstom umnogome otežava izostanak čitatelju inače jako korisnih kazala osobnih imena, zemljopisnih pojmova i stvari, a kojih nema ni u ranijim izdanjima. S druge strane, iako je bilješkama na kraju teksta Šanjek započeo, ali ne i završio dopunjavanje bibliografskih podataka citirane literature, čitatelj ih i dalje ipak mora tražiti u prethodnim bilješkama. Taj se problem trebao riješiti posebnim popisima literature i izvora kojima se koristio autor, a koji su se također lako mogli sastaviti s malo više truda.

Ukupan dojam o ovom ponovljenom i prividno kritičkom izdanju Bogomila i Patarena može biti smo razočaravajući. Nemarno objavljenom raspravom Račkoga, popraćenom nedovoljno jasnim, kaotičnim i na brzinu sastavljenim predgovorom, nepotpunim dopunama i komentarima Franje Šanjeka, dobili smo još jedno od neozbiljno ponovljenih izdanja starijih historiografskih djela, koja se po isteku autorskih prava pretvaraju u običnu robu slobodnu za publiciranje onome tko se toga prvi sjeti. Nažalost, vidimo da čak ni sudjelovanje povjesničara ne jamči nužno da će se taj odgovoran posao odraditi kako bi to zbilja trebalo.