ZAPREGE I ŠIBICARI
U srednjem se vijeku od Splita do Zagreba volovskom zapregom putovalo, ako je vjerovati proračunima, jer ne znamo tko je zadnji put tako obavljao špediterski posao na rečenoj relaciji, otprilike tri tjedna. Tisućljetni san da se prokleta stvar malo ubrza dosegla je apoteozu početkom sedamdesetih, uoči “Proljeća”, kad se nacija euforizirala oko autoceste, sakupio se samodoprinosom potreban novac, no sve se rasturilo poradi političke opresije. U novoj državi san se najzad ostvario, sad već ozbiljno u sferi emocionalnog, čak ako i ne zanemarimo sasvim materijalističku potrebu brže i lakše distribucije turističkih potrošača prema obali, kao i druge ekonomske potrebe za žilom kucavicom. Zbogom volovske zaprege, zbogom puzajuće kolone preko Velebita! Navodno se Račanov ministar Čačićev dosjetio ingenioznog modela financiranja gradnje autoceste iz benzinske trošarine, i pod rečenim modelom stvar funkcionira i danas: jedini problem je što su krediti preskupi, pa država već dugo vraća kamate, dok glavnica stoji. Vozači baš nisu navalili, većina radije zaobilazi zaprege (ne nužno više volovske, ali svakako traktorske) po staroj cesti. Dosjetiše se jadu: monetizaciji, nekom čudnom eufemizmu za koncesiju. Ideja, kao i svaka druga, pa čak i neoriginalna, ima svoje pro i kontra. Pro bi bilo da se tri milijarde, po mogućnosti i više, odmah sliju u državnu blagajnu i time reprogamira nepovoljno kreditiranje. Zamjerka je standardna: ovoj državi više nitko ne vjeruje da novac (pogotovo veći i odjednom) neće spiskati bez veze i potom nastaviti s rasprodajom “obiteljskog srebra”do posljednjeg komada sad već krezubog escajga. Kontra bi bila Karamarkova primjedba kako se koncesija daje unaprijed, za još neizgrađene dionice, a ne gotov proizvod što ga samo treba eksploatirati. Bilo bi, dakle, razumno pronaći model boljeg iskorištavanja već izgrađenog nego pustiti nekome da dugoročno bere vrhnje na temelju jednokratne isplate. Prigovor ovoj primjedbi dolazi iz Vlade i kaže: Zašto netko misli da će netko spakirati ceste u kovčeg i odnijeti? Ceste ostaju u Hrvatskoj. Ovdje bi nam trebala kristalna kugla. Netko bi trebao izračunati može li se od tih tri i pol milijarda kuna koje bi sjele odmah zaraditi više u sljedećih trideset ili pedeset godina koliko bi bilo trajanje koncesije. Ono za što ne treba kristalna kugla jest politička volja da se dugoprstići i/ili nesposobnjakovići iz aktualne i budućih vladajućih struktura spriječi da tih tri i pol milijarda upropaste. Ovdje je zanimljivo napomenuti da je Internetom počela kružiti dokumentacija iz HAC-a koja pokazuje kako je u posljednjih deset ili petnaest godina raznim malverzacijama na ime Hrvatskih autocesta maznuto ili pronevjereno upravo otprilike toliko novaca koliko odgovara cifri koju se traži za koncesiju. Vjerovali tome ili ne, ne bi bilo prvi put da građani plate “majstorski” ceh “sajamskih” šibicara. Što nas opet vraća na srednjovjekovne volovske zaprege.
(Nenad Perković)
SVAKOLJETNI JADI U ZNANOSTI
U pravilu, svaki put neposredno prije odlaska na svoj dvomjesečni godišnji odmor, sabornici izglasaju neku važnu i veoma kontroverznu odluku, uz pretpostavku da će građani do jeseni zaboraviti na takvu huncutariju. Tako je ove godine 15. srpnja izglasan “Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju“.
Ako je suditi po tekstu navedenih izmjena i dopuna te po tekstu njihovog službenog obrazloženja, znanstvena politika ide prema većoj političkoj centralizaciji i tržišnoj liberalizaciji (što najviše pogađa najmlađe zaposlenike u znanosti). Krenimo redom. Za početak, umjesto zasebnih Nacionalnih vijeća za znanost i visoko obrazovanje, sada se osniva jedinstveno Nacionalno vijeće “za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj“ koje će donositi kriterije za znanstvena i nastavna zvanja, propisivati radne obveze i odlučivati o raspodjeli proračunskih sredstava. Drugim riječima, Nacionalno vijeće bit će apsolutni gazda.
U Vijeću će se nalaziti sedamnaest članova: “četiri znanstvena savjetnika u trajnom zvanju zaposlena u znanstvenim institutima, sedam redovitih profesora u trajnom zvanju, dva profesora visoke škole te dvije osobe iz područja gospodarstva i dvije osobe iz poduzetništva“. Indikativno, dok su kriteriji znanstvenika i profesora prilično egzaktno definirani, podrazumijeva se da su “osobe“ koje dolaze iz “gospodarstva“ i “poduzetništva“ (štogod ti pojmovi točno označavali u ovom kontekstu) automatski kvalificirane za sudjelovanje u Vijeću.
Tko odlučuje o članovima Vijeća? Profesore visokih škola predlaže Vijeće sveučilišta i visokih škola. Za znanstvenike i sveučilišne profesore piše tek: “biraju se iz redova vrhunskih znanstvenika, osobito onih koji imaju svjetski priznate znanstvene radove iz više znanstvenih polja.“ Tko odlučuje o tome što su “vrhunski“ znanstvenici i “svjetski priznati“ radovi? “Hrvatski sabor na prijedlog Vlade“. O tome tko i na temelju kojih kriterija predlaže članove iz “gospodarstva“ i “poduzetništva“ ne piše ništa. Ukratko, osniva se jedno tijelo koje ima apsolutnu kontrolu nad područjem znanosti i obrazovanja, a članove tog tijela bira Hrvatski sabor na temelju praznih i nedefiniranih kriterija.
Na kraju valja dodati i način na koji su ugroženi budući asistenti. Naime, stvara se distinkcija između “asistenta“ i “poslijedoktoranda“ pri čemu prvi potpisuje ugovor na pet godina, a drugi na četiri godine. Službeno obrazloženje glasi da se ovime uspostavlja “veća kompeticija i mobilnost mladih znanstvenika kako u zemlji tako i prema Europskome istraživačkom prostoru“. To će se postići uvođenjem “dodatne selekcije za poslijedoktorande propisivanjem obveze javnih natječaja, za razliku od dosadašnjega automatskog produljivanja ugovora asistentu koji je doktorirao.“ Dakle, asistenti koji su “tek“ doktorirali (kao da je stjecanje doktorske diplome stvar automatizma!) morat će se dodatno dokazivati kako bi se izborili za manji broj preostalih mjesta, a onim asistentima koji ne dobiju mjesto preostaje put pod noge. Tako je zloglasni “odljev mozgova“ odjednom prešao u poželjnu “mobilnost mladih znanstvenika“.
Dakle, novim izmjenama dobili smo veću političku kontrolu znanosti i visokog obrazovanja, veću prekarnost najmlađih i najosjetljivijih radnika u lancu i veći naglasak na poticanju “izvrsnosti“ u “svjetskim razmjerima“ (bez pokušaja jasnog definiranja što bi “izvrsnost“ i “svjetski razmjeri“ bili). Razmjere ovih zakonskih rješenja osjetit ćemo vjerojatno već nakon ljetne pauze. Kada uzmemo u obzir da će u rujnu, kao i svakog rujna, doći do novog cirkusa glede školarina, možemo reći da nas u znanosti i visokom obrazovanju očekuje vruća jesen.
(Luka Ostojić)
TKO TU KOGA, ZAŠTO I ZBOG ČEGA?
Krajem pretprošlog tjedna, upućeniju zagrebačku, ali i hrvatsku kulturnu javnost uznemirila je vijest o otkazivanju daljnjeg korištenja izložbenog prostora Galerije Nova u Teslinoj ulici (atrij Zagrebačkog kazališta mladih) međunarodno poznatom i priznatom kustoskom kolektivu WHW – Što, kako i za koga / What, how & for whom (članice: kustosice Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, te dizajner i publicist Dejan Kršić). Tvrtka Zagrebački Holding je otkazala suradnju s kolektivom (preko knjižare AGM, nekadašnjeg korisnika prostora), nakon što je WHW uspješno koncipirao i vodio program galerije još od 2003., dakle punih deset godina. Kako je naglašeno u službenom priopćenju kolektiva za medije, u dokumentu o otkazivanju prostora, koje je trebalo stupiti na snagu na samom početku siječnja iduće godine, niti jednom jedinom rečenicom nije obrazloženo što je dovelo do tog poteza, te je upravo zbog toga takva odluka izazvala žestoke reakcije svih onih koji redovito prate rad Galerije, kao i međunarodne kustoske i istraživačke projekte njenih voditelja/ica. WHW je široko orijentiranim istraživačkim radom u području suvremenih vizualnih umjetnosti osigurao svjetski značaj određenom segmentu hrvatske kulture, kako u umjetničkom, tako i u političkom smislu (jer većina projekata kolektiva aktivno propituje mogućnosti društvenog angažmana putem umjetnosti), no za one koji donose odluke u gradskoj sferi to očito nije bilo dovoljno. Promptno je sazvana konferencija za novinare i sve zainteresirane, no svega 15 minuta prije njenog početka na adresu kolektiva stiglo je službeno povlačenje ranije donesene odluke, ponovno bez podrobnijeg objašnjenja i suvislih argumenata, pa je svima ostalo jedino da se posve razumno zapitaju “ko tu koga i zašto”. Po svemu sudeći, program Galerije Nova ipak ide dalje, a javnosti ostaje da zatraži odgovor na akutno pitanje zbog čega se u institucijama vlasti uvijek iznova događaju ovakve potpuno nejasne zakulisne igre, koje doprinose jedino postupnom rasulu kulturne scene u cjelini.