Zarezu sad predstoji borba za čitatelje, za pretplatnike, za dotacije i fondacije, borba u kojoj će ključnu ulogu odigrati naša sposobnost da prepoznamo potrebe potencijalne publike i kanaliziramo njezine afinitete
Mogli smo se zvati Razmak, Pomak, Iskorak, Razlika, Tragovi, Tekstura, Plamen, Novo doba, Atlantida... Mogli smo se zvati i Uskličnik ili Upitnik, a ipak smo se odlučili za Zarez. Za Zarez, ne kao za interpunkcijski znak kojega "može i ne mora biti", već kao trenutak u rečenici kada se zaustavljamo, trenutak u misli kada zastajemo, razmišljamo, stavljamo zarez (a ne točku) i - idemo dalje. Čitateljima koji su prošle jeseni pratili polemiku između tadašnjega uredništva Vijenca i njegova izdavača Matice hrvatske, ne treba objašnjavati razloge zašto se pojavljuje novi dvotjednik za kulturu i tko ga urednički potpisuje. Novim čitateljima - na koje itekako računamo - ipak treba reći nekoliko riječi. Zarez, dvotjednik za kulturna i društvena zbivanja, pokreće grupa autora koja se sredinom devedesetih, a ponajviše tijekom 1997. i 1998. okupila oko projekta Matičina Vijenca i koja je, u prosincu 1998, zbog nemogućnosti usklađivanja uređivačke koncepcije i zahtjeva izdavača, napustila rad u Matičinim novinama. Matičin Vijenac dobio je nove urednike i nastavio je s izlaženjem koncem siječnja. Prvi broj Zareza upravo je u rukama čitatelja i iza njega ne stoji niti jedna državna institucija. Kao nakladnik pojavljuje se novosnovano poduzeće Druga strana d.o.o. čiji su skromni "dioničari" suradnici i urednici Zareza, oni koji ga, dakle, proizvode. Među njima najveći broj, gotovo tri četvrtine, čine diplomanti i postdiplomanti zagrebačkog Sveučilišta, mladi, obrazovani i, dakako, nezaposleni, kojima je Zarez možda posljednja postaja u hrvatskoj stvarnosti prije odlaska u stvarnu emigraciju. Njihova pamet, njihova volja i snaga uložene su u stranice koje slijede. Sva ta pozitivna energija, međutim, ostala bi samo sadržajem zajedničkih razgovora, da nije bilo susretljivosti odgovornih u Institutu Otvoreno društvo, koje je pružilo i pruža potporu Zarezu u njegovoj inicijativnoj fazi. Nakon toga, čeka nas tržište, oduvijek nesklono kulturnim projektima, tržište na kojemu danas, u razorenom distributivnom sistemu, ne opstoje bez poteškoća ni profitabilni projekti. Zarezu sad predstoji borba za čitatelje, za pretplatnike, za dotacije i fondacije, borba u kojoj će ključnu ulogu odigrati naša sposobnost da prepoznamo potrebe potencijalne publike i kanaliziramo njezine afinitete. Prvi broj Zareza pripremljen je potpuno volonterski i u uvjetima koji ne zadovoljavaju kriterije profesionalne proizvodnje novina, pripremljen je dobrom voljom širokoga kruga suradnika koji su svoju podršku novome projektu davali stalnim propitivanjem "kada kreću nove novine", različitim savjetima i, naposljetku, vlastitim tekstovima. Nije bilo prostora za odustajanje, niti je javnost omogućivala odstupnicu. Umjesto toga, idemo dalje!
Još jedna napomena o imenu: nismo se mogli zvati Novi Vijenac, jer bi to bio čin nelojalne konkurencije. Činilo nam se banalnim nazvati se Tribina ili Javnost, makar koliko ti nazivi točno odslikavali uredničku koncepciju otvorenoga demokratskog glasila. Odlučili smo se za - rez!
Stavljajući točku na uvodni tekst prvoga broja Zareza mogu još jedino iskazati nadu da on barem djelomice ispunjava zajednička očekivanja, ne samo ona koja stavljamo pred jedne novine, već očekivanja koja imamo od sebe, od stvarnosti u kojoj živimo. Zarez bi trebao biti znak spoznaje da ta stvarnost - njezino lice, njezine sjene - ovise i o nama samima.