Netko je operirao slijepo crijevo pod vodom, netko proveo tjedan dana s Dalaj Lamom, netko je dobio na lutriji, a ja sam bio supokretač Zareza.
Nisam htio raditi u novinama kad sam bio mali. Htio sam prodavati benzin na pumpi. Ali rad u novinama je najsličniji tom mom dječačkom snu: umjesto automobila dolaze i odlaze ljudi, s tekstovima ili bez njih, a vi u njih, umjesto goriva, ulijevate naslove i ideje, u težim slučajevima gramatiku i pravopis.
Uljez u raju Danas je to teško zamisliti, ali Zarez je nastao iz Vijenca Matice hrvatske, pa mu se čak i, prije rođenja, kao ime spominjalo Novi Vijenac. U taj sam Vijenac došao kao ne baš mladi početnik, drhtavim sam rukama ondje predavao svoje prve tekstove i zaljubljeno ih gledao tiskane. Po redakciji su se motali Boris Maruna, Giga Gračan, Mario Bošnjak, Mirko Kratofil, Nada Beroš, Eva Sedak, Saša Vagner, Andrea Zlatar, koji su, kao i u svim redakcijama na svijetu, znali sve o svemu. Ondje ste mogli zateći don Branka Sbutegu, Vladu Gotovca, Zvonimira Mrkonjića, Slobodana Prospera Novaka, Branimira Donata i tko zna koga još ne – i svi bi s vama ondje pričali kao sa starim kolegom.
Odmah sam znao da sam našao sebe. Nešto sam bio studirao na Filozofskom, ali u svakom broju Vijenca naučio sam koliko u cijelom semestru. Kad su mi ponudili da budem urednik ondje, rekao sam da nikad ne bih bio urednik u novinama koje bi mene uzele za urednika, ali pucao sam od ponosa (dok Branko Matan nije prokužio da nemam pojma što urednik radi, što sam mu i priznao). U tom raju moj urednički paušal bio je tisuću kuna po broju, a nije se čak ni radilo svaki dan, živjeli dvotjednici! K tomu se i kartica teksta plaćala sto kuna, pa bih ondje mjesečno zaradio i do tisuću njemačkih maraka, i to u doba kad je benzin stajao marku. I još sam k tomu radio najvažniji posao na svijetu.
Dok nas iz tog raja nisu izbacili.
Danas je to teško zamisliti, ali u tom pradobu Vlado Gotovac kandidirao se za predsjednika Republike, ljudi su demonstrirali za Radio 101, Cvjetni trg još nije bio uništen ni prvom rekonstrukcijom (a kamoli drugom), HTV-om su vladali Ivica Mudrinić i Hloverka Novak Srzić, Tuđmanova smrtonosna bolest bila je javna tajna. Javna tajna bila je i da je u Matici hrvatskoj postojala liberalna struja, koja je izdavala Vijenac, a da je ostatak te časne ustanove bio više za HDZ. Moralo je puknuti. Prvo je Tuđman u Maksimiru potapšao jednog mladog čovjeka po obrazu, na što je Matan napisao komentar u kojem tumači da je to gesta diktatora, a da je njena simbolika u tome što te ista ruka može i pogladiti i zadaviti; zbog toga i nema slika demokratskih vođa koji tapšu ljude po obrazu, a ima slika Tita, Hitlera i Staljina. Onda je izašao i Matanov dnevnik s fotografijom hrvatskog logora u Dretelju i svi smo se našli na ulici.
Artisti i artritis Nema ništa nova u redakcijskim čistkama, nije se Zemlja prestala vrtjeti. Malo mi je bilo žao novina jer su bile dobre (Vijenac se potom dugo mučio dok nije opet stao barem malo na noge), a više mi je bilo više samog sebe: jedno dijete malo, drugo na putu, a i žena i ja bez prihoda. Kad je Andrea rekla da bi svakako nastavila raditi novine, oni mlađi, u koje s nepravom ubrajam i sebe, zakleli su se na vjernost.
Pogrešno smo vjerovali da je to moguće.
Karmen Bašić iz Otvorenog društva ponudila nam je prostorije i novac bez kojih nikad ne bi bilo Zareza. Ona se pobrinula za dvije sobice, Grozdana Cvitan se pobrinula da ih potpuno zadimi, Dušanka Profeta imenovala je novine... Mogu početi nabrajati – Željka, Nataša, Iva, David, Trpimir, Dean, Branimira, Agata, Omer, Sandra, Pavle – ali trajalo bi u beskraj. Sjećam se ionako samo potpunog kaosa i toga da sam prve brojeve lektorirao sjedeći na štengama, držeći listove na koljenima. To sam platio gadnim artritisom u desnom ramenu.
Danas je to teško zamisliti, ali Feral je još izlazio, Josipović je bio samo kompozitor, Budiša se kandidirao za predsjednika, Bandića je uhitila policija, SDP je došao na vlast, Srbija je poharala Kosovo, a NATO Srbiju. Zarez se čak i sjajno prodavao, naklade su prve godine bile i po tri tisuće primjeraka, više od Objektiva, Aktuala i Nacionala danas. Bio je bolji nego što je Vijenac ikad bio (i što će ikad biti). Osjetilo se da je slobodan od institucije, da se može pisati o svemu i da mogu pisati svi. Kada je Andrea pitala Matana kako mu se čine novine, on je smrtno ozbiljno rekao da su bolje od Telegrama – dakle najbolje hrvatske novine za kulturu ikad.
Ali sav naš novac propao je u makinacijama oko kioska Miroslava Kutle. Otvoreno društvo počelo se povlačiti iz Hrvatske. Ministarstvo kulture nas je počelo subvencionirati, ali gubici se nisu mogli nadoknaditi. Nije bilo za honorare autorima, urednici su radili za minimalac – kojeg i nije bilo svakog mjeseca. Sloboda je imala cijenu. Zarez je izgledao sjajno, ali ljudi su se malo-pomalo počeli povlačiti na rezervne položaje. Kada je u Zarez došao moj beogradski izdavač, Dejan Ilić iz Samizdata B92, zbunjeno je pogledao naše sobičke i onih par parova zažarenih očiju, pa rekao s uzdahom: “Mislio sam da ste puno moćniji.”
I mi smo to mislili.
Ex nihilo Ja sam se ispregnuo iz Zarezovih kola treće godine njegova izlaženja. Moj zadnji prinos je bio kad sam s Natašom Polgar našao prostor za redakciju u Vodnikovoj i jedne nedjelje ujutro zašarafio u ulazna vrata našu novu bravu. Taj sam ključ uskoro ostavio u redakciji, no sačuvao sam prvih stotinu brojeva Zareza. Nedavno sam ih dao uvezati, uz trošak jedne osrednje kreditne rate u švicarskim francima, ali nije mi žao. Za ovu priliku sam ih prelistao i ostao zadivljen količinom tekstova o knjigama, kazalištu, filmu, politici, kulturi i o čemu sve ne... A tek koliko imaju slova! A tek koliko su dobri!
A kako su tek mladi ljudi na slikama! I kako su živi!
Sutra će to biti teško zamisliti, ali nekad su izlazile novine. Nekada se čak pisalo o kulturi. Nekada je čak postojala kultura. Propast Vijenca bio je moj prvi poraz, a nakon Zareza uslijedilo ih je još mnogo, od kulturne rubrike Nacionala do časopisa Op. a, Knjigomat i Autsajderski fragmenti. Sužavanje prostora borbe postalo je konstanta. Zarez je bio i ostao uspjeh jer tvrdoglavo izlazi sve ovo vrijeme, ima i carstava koja su trajala kraće. A najbolje od svega je da to nije prostor preotet nekom – kao što je to uglavnom u našoj kulturi, gdje se prostori oduzimaju jednima i daju drugima. Zarez je nastao ex nihilo, i sve dok se u to isto ništavilo ne vrati, ostat će prostor javnosti, originalan i jedinstven.
Ponekad mislim da smo možda pogriješili, da smo mogli i trebali nešto drugo, više, da smo trebali pokrenuti izdavaštvo, radio postaju, filmski festival, međunarodne projekte, snimati dokumentarce, dijeliti nagrade, što ja znam, stvoriti pokret i okupiti sljedbenike, prerasti u instituciju koja bi spasila kulturu kakvu smo poznavali i voljeli – jer mi kulturu nikad nismo samo prenosili, otpočetka je bilo jasno da smo je ravnopravno proizvodili. Ali među nama nije bilo Pigmaliona, i zato nikad nisu nastali zarezovci, zato smo se rasuli. Kao da je Zarezova sudbina zapečaćena njegovim imenom, ni točka ni uskličnik, znak koji razdvaja, koji često preskačemo, za koji nismo nikada sasvim sigurni kamo ga staviti.
Familijarni i efemerni Karmen Bašić umrla je u Alma Ati, a nema više ni Šiša, Borisa, Mirka, Lovorke, Branimira, Vlade, Branka, Kasuma Cane... U Zarezu sada pišu autori koji ne poznaju ni žive ni mrtve iz mojeg sjećanja, i proizvode neku drugu kulturu koju ponekad ne razumijem, ali ih sve volim jer život mora biti raznolik.
Iako sam izašao iz Zareza, Zarez nije nikad izašao iz mene. Prepoznajem ga u svojim knjigama, emisijama i časopisima. Zarez sam stvorio, makar i u malom postotku; zauzvrat, Zarez je stvorio mene, i kao autora i kao urednika. I dao mi tolike prijatelje posvuda – evo, baš sam neki dan napisao tekst za još jednu kolegicu iz Zareza, Suzanu.
Hvala Bogu, dao mi je i neprijatelje. Nije prirodno da se svima sviđaš.
Novine su familijarna sredina, pomalo cinična, nesređena, površna i uvijek efemerna, napisao je Karel Čapek, priznajući da ga ne bi bilo teško nagovoriti da im opet služi u slučaju da se opet rodi. I sa mnom i Zarezom je slično.