Redakcija Zareza na poziv zatvorenika kaznionice u Lipovici imala je prilike razmijeniti spisateljska i čitateljska iskustva s kolegama na (odveć) stalnoj adresi. Posjet je organizirala Luiza Bouharaoua iz udruge Skribonauti
Privid slobode je nešto u što vjeruju
samo neiskusni zatvorenici. Jer nije
stvar samo u praznom vremenu.
Stvar je u duboko ugrađenoj autocenzuri.
– N. N. (zatvorenik Lipovice)
Iako zatvorenici Lipovice imaju svoj interni časopis Zloćko (koliko smo bili obaviješteni, okrenut priznavanju i promišljanju vlastitih prijestupa), njegovo distribuiranje izvan zatvora nije dopušteno. Ni članovi redakcije Zareza nisu ga imali dozvolu prelistati tijekom boravka u gostima. Citiram iz Pravilnika Kaznionice u Lipovici: „Zatvorenicima je zabranjeno istupanje u sredstvima javnog priopćavanja, a s čime su isti upoznati. Obzirom na višestruku zaštitu prava zatvorenika, onemogućavanjem njihovog istupanja u medijima ni na koji način se ne krše njihova prava, niti se umanjuje mogućnost da se sa svojim problemima i pritužbama obrate izravno onima koji su nadležni i osposobljeni za njihovo rješavanje. Jedan od razloga zabrane istupanja zatvorenika u medijima tijekom izvršavanja kazne zatvora je i zbog negativnih konotacija koje se mogu pojaviti kod žrtava njihovih kaznenih djela.” Pisanje u zatvoru, međutim, moguće je kao praksa unutar slobodnog, bolje rečeno sadržaja često potpuno ispražnjenog vremena. Zapisi se smiju objaviti po izlasku u civilni svijet, što dokazuje i jedna objavljena zbirka zatvorske poezije, tiskana u Glini. Napetost između zatvorenika koji žele pisati za interni časopis Zloćko i onih koji to ne žele (jer smatraju da priznanje krivnje nije put prema oporavku) posve je otvoreno izražena. Veliki interes vlada za neki oblik pisanja kao naknadnog svjedočanstva, ali problem je kako ga prezentirati i distribuirati. Izvjesno je da bi zatvorenicima pomogle radionice kreativnog, baš kao i novinarskog pisanja, za koje pokazuju interes.
Želja za nekomercijalnim medijima
Čitanje u Lipovici nije formalno ograničeno, iako je jedini svedostupni medij u zatvoru televizija. Zatvorenici vrlo različitih obrazovnih profila zajednički se žale na banalnost TV programa. Nedostaju im kvalitetniji medijski sadržaji, poput kulturnih i stučnih časopisa, kao i novina. Vrlo je slaba i ponuda učenja i stručnih usavršavanja. Nedavno je prestala s radom obližnja tvornica radijatora, u kojoj su zatvorenici radili za honorar koji bi dobivali po odsluženju kazne, a u kojoj su pronalazili i ljekoviti odmak od zatvorske rutine.
To je jedan od razloga zašto je Zarez i dobio poziv na susret: naša je posjeta opskrbila kaznionicu jednogodišnjim arhivom prošlih brojeva i Zareza i Libre Libere te hrvatskog izdanja časopisa Le Monde Diplomatique. Saznali smo da su zatvorenicima od čitalačke ponude najdraže grčka drama, grčki mitovi i starogrčka filozofija. Vole Tina Ujevića, Zagorku, Slavenku Drakulić i stripove. Ovim putem molimo sve građane koji su u mogućnosti da u Lipovicu poštom pošalju ili osobno transportiraju različitu suvremenu literaturu, posebice romane i kratke priče, da to svakako učine, jer je potražnja za aktualnim književnim tekstovima (kako žanrovske, tako i visoke književnosti) veoma velika.
Borbe sa stigmama
Bolna tema na koju se neprestano vraćamo je stigma “bivšeg zatvorenika” koje se svi u Lipovici pribojavaju ili čak otvoreno groze. Iako postoji jaka želja za izlaskom (Lipovica je u tom smislu jedan od hrvatskih zatvora gdje se planirano uvježbava takozvana “meka granica” između prisilnog i slobodnog boravka zatvorenika – za razliku od Remetinca ili Lepoglave koji se smatraju izrazito “tvrdim”, neprobojno izoliranim ustanovama), povratak u svoju staru okolinu za mnoge podrazumijeva strah da će postati građani drugog reda, neprihvatljivi, bez ikakvog poštovanja svojih bližnjih. Povjeravaju nam priče o raspadima obitelji nekadašnjih zatvorenika, ponižavajućim scenama koje se zbivaju i na ulici, i u kafićima, i u Zavodu za zapošljavanje i svugdje gdje se bivši zatvorenik pojavi. “Nigdje nismo dobrodošli. Nigdje nam se ne vjeruje, čak i ako ljudi ne znaju za što smo točno osuđeni – ima ih mnogo ovdje koji su u zatvoru zbog nehotičnog ubojstva u prometu.”
Naši sugovornici smatraju da se stigma kriminalca eventualno može izbjeći ako svoju priču o zločinu ispričaju vlastitim riječima, dakle pokušajem da je kanaliziraju u neku vrstu izvještajnog ili književnog teksta. Redakcija Zareza pokazala je uredničku otvorenost prema svim vrstama terapijskog pisanja zatvorenika.
Manjak psihologa
Zatvor u Lipovici ima i svoj bend, Nisam kriv, kao i niz “dušebrižnih” tj. religioznih sadržaja. Što im najviše nedostaje? Perspektiva izlaza iz kaznionice koja bi izgradila neku vrstu samopoštovanja. Zatvorski psiholozi, saznajemo, mnogo radije dijele tablete za smirenje i spavanje negoli svoje stručne sate, otvorene razgovoru o emocionalnim problemima. Što smo dulje u Lipovici, to je jasnije da “kazna” sama po sebi ne djeluje kao socijalni korektiv, već kao stalna muka i dugotrajni generator srama. Okupljena grupa kažnjenika točno osjeća da bi im moglo pomoći pisanje – i to ne ono iz Zloćka, koje se boduje kao “priznanje” ili karta za brži izlazak. Nego pisanje kao mogućnost da sebe vidimo bez osude. Luiza Bouharaoua iz udruge Skribonauti, naša posrednica prema zatvorskim vlastima, najavljuje nastavak angažmana oko radioničkog rada s čitateljskim i spisateljskim kolegama iz Lipovice. U ime Zareza, obećajemo suradnju.