16.12.2004.

Predrag Matvejević  

Zastave

Ne sjećam se točno kad i gdje sam prvi put vidio zastavu. Nema je u mojim uspomenama iz najranijega djetinjstva u Mostaru. Bilo je to davno. Kad mi je bilo četiri godine, otac mi je dobio službu u Dalmaciji, u Šibeniku gdje sam se sprijateljio s Jadranom i naučio plivati, na Mandalini i u zaljevima susjednoga Zlarina. Upamtio sam zastavice kojima su u to vrijeme brodovi, uplovljavajući u šibensku luku ili isplovljavajući iz nje, davali znakove jedan drugome, paluba palubi, kapetan lučkoj kapetaniji. Izrezao sam od papira, plavog poput mora, malenu zastavu, prilijepio je na drveni štap i ponio u luku – da pomognem mornarima. Bio sam razočaran što nisu poklonili doličnu pažnju signalima koje sam im davao. Možda zbog toga nisam postao “malim od broda”, što sam tada najaviše želio.

Primijetio sam, u to isto vrijeme, da lađe koje dovoze putnike i terete u luku nose zastave na krmi, ponekad i na prednjem jarbolu, jednom veće, drugi put jedva uočljive. Počeo sam razlikovati njihovu pripadnost – “ova je naša”, “ona nije”. To za mene nije značilo da pripadaju nekoj drugoj državi ili naciji – pojmove o tome još nisam bio stekao – nego da dolaze iz neke bliske luke ili pak s daleke pučine. Primijetio sam da skromni trabakuli rijetko vijore zastavu, makar i sasvim malu.

Onda je započeo Drugi svjetski rat u Mostaru, u koji sam se vratio s majkom i sestrom, bez oca. Vidjeh kako se na kopljima mijenjaju barjaci: umjesto starog jugoslavenskoga, s krunom dinastije Karađorđevića, stavljen je ustaški sa slovom “U” iznad hrvatskoga grba; nakon bitke za ranjenike na Neretvi, Talijani su dopustili četnicima ulazak u grad – na njihovu barjaku ugledah srpska ocila i mrtvačke kosti; u Hadžićima, na putu s majkom za Sarajevo, za onoga rata, naiđosmo na pripadnike muslimanske Handžar-divizije, sa simbolima polumjeseca i zvijezde; okupatori su, marširajući bahato po Mostaru, isticali talijanski fašistički i njemački nacistički stijeg; zatim se opet vratila jugoslavenska zastava, sad s petokrakom zvijezdom po sredini, i uz nju sovjetska, crvena, sa srpom i čekićem – vijorila se sve do razilaska između Tita i Staljina. U svijesti dječaka barjaci su se tako vezali za rat i nesreću. Oličavali sukob i podjelu. Ulijevali strah i stvarali nelagodu.

Kasnije sam uočio da zastave raznih zemalja sadrže ponekad iste boje, samo što su složene na različite načine, vodoravno ili okomito: od crvene, bijele i plave sastavljene su i francuska, i hrvatska, i srpska, i nizozemska, i ruska, i bivša jugoslavenska i još neke. Shvatio sam da se pomoću njih želi ponekad istaknuti razlike ili posebnosti, ne samo izraziti neprijateljstvo ili suprotnost: postoje, eto, i “bolje zastave”, npr. ona crvenoga križa, “liječnika u svijetu”, Caritasa i sl. Ta spoznaja ipak nije posve uklonila neprijatnost ni potisnula strepnje koje sam osjetio u djetinjstvu. “Neka se stotinu zastava vije, ni jedna moja nije”, govorio je Kiš, moj pokojni prijatelj Danilo. Pročitao je to u nekoj staroj, anarhističkoj, ruskoj knjizi, kojoj ne pamtim naslova. I on se nagledao barjaka u djetinjstvu. Hrvatski pisac Miroslav Krleža, od kojega smo obojica štošta naučili, dao je svom golemom, cikličkom romanu naslov: Zastave, ne bez zrna ironije.

Nedavno sam se u Rimu našao u neobičnoj prilici: u znak protivljenja američkom ratu u Iraku, koji je podržala Berlusconijeva vlada, mnogi su – ne samo moji ljevičari – izvjesili na prozorima talijansku zastavu s natpisom: pace. I ja sam je kupio u susjednom kiosku, donio je kući i… posve zaboravio na nju. Posrijedi je, očito, jedan od onih zaborava u kojima podsvijest cenzurira naše želje, nakane, geste.

Podsjetio me na to prijatelj, pisac i novinar koji mi je nedavno zatražio da mu napišem jednu stranicu o barjacima.