Zaštitimo dubrovačku regiju

Prijedlog za osnivanje Prvog europskog Ekoparka pod nazivom Hrvatska obala Jadrana potječe još iz svibnja 1993. Krenulo se od potrebe da se u zakonodavstvo zaštite okoliša i prostorno-plansku teoriju i praksu uvede jedna nova kategorija zaštite okoliša i prostora. Tom bi se kategorijom – za razliku od nacionalnih parkova i ostalih oblika zaštite prirode s jedne i zaštite kulturne baštine u prostoru s druge strane – osigurala i zaštita prostornih kompleksa u kojima su ljudi uspjeli ili uspijevaju ostvariti ravnotežu između prirodnih i ljudskim radom (i umom) stvorenih vrijednosti i sastavnica određene životne sredine odnosno životnog okruženja. Takav uravnoteženi eko-sustav prilično razumljivo opisuje naš novi Zakon o zaštiti okoliša. Njegova definicija glasi: “Okoliš je prirodno okruženje organizama i njihovih zajednica uključivo i čovjeka, koje omogućuje njihovo postojanje i njihov daljnji razvoj: zrak, vode, tlo, zemljina kamena kora, energija te materijalna dobra i kulturna baština kao dio okruženja koje je stvorio čovjek, svi u svojoj raznolikosti i ukupnosti uzajamnog djelovanja”.

Neodrživi razvitak Dubrovnika

Za spomenutu inicijativu specifične zaštite cijele hrvatske obale Jadrana – šira je podrška izostala. Bila su to još ratna vremena pa se vjerojatno mislilo da sa sličnim inicijativama treba malo pričekati. Neki su pak sa skepsom odmahivali glavom i spominjali – megalomaniju. Proces “betonizacije i apartmanizacije” naše obale bio je, međutim, brži i efikasniji. A imao je već u samim počecima mnogostruki ali i veoma sofisticirani, dobro plaćeni lobistički i pravno-savjetodavni servis te mnogostranu podršku.

Prisustvovao sam nedavno dobro dokumentiranoj tribini grupe Dubrovčana, koja je zapravo bila poziv za pomoć Dubrovniku i cijelom području nekadašnje Dubrovačke Republike. Pomoć u spašavanju od posljedica “neodrživog razvitka” kojemu je cijeli taj prostor “izvrgnut”. Zato postavljam pitanje: ako nismo u pravi čas i na pravi način mogli pomoći cijeloj našoj strani jadranske obale – možemo li danas pomoći makar dubrovačkoj mikroregiji?

Taj “prekinuti repić” južne Hrvatske (prekid kod Neuma) po svemu je unikatan. Po svojim prostornim dimenzijama (na velikom dijelu teritorij mu je od morske obale do državne granice uži od većine velikih i većih jadranskih otoka), po drugim zemljopisnim, povijesnim, kulturnim, prirodnim, “okolišnim” i prostorno-planerskim karakteristikama ta je hrvatska mikroregija prije otok nego klasični dio kopna. To će sigurno potvrditi svaki geograf, povjesničar, konzervator, ekolog i prostorni planer.

Govoreći jezikom ciljeva, načela i odredaba našeg Zakona o zaštiti okoliša, taj je prostor kroz povijest stvorio i očuvao visoku razinu “kulturnih i estetskih vrijednosti krajobraza” i “morskog okoliša”, ali isto tako i visoku razinu s mjerom zamišljene i realizirane graditeljske baštine (od zidina Grada i Stona, strukture i ljepote grada u zidinama, od patricijskih ljetnikovaca do težačkih imanja, od malih povijesnih naselja i gradića do vrtovima i parkovima “ogrnutih” relativno velikih predgrađa novijeg vremena.

I na kraju, ali ne i najmanje važno – do specifične kvalitete načina života, kojega je kroz povijest odnjegovao taj prostor. Stoga bismo mi svi zajedno trebali s ponosom i “računom” (kao što su to uvijek radili stari Dubrovčani) – na poseban način zaštititi, očuvati i samo “održivo” razvijati to iznimno nacionalno i svjetsko naslijeđe. Za dubrovačku povijesnu mikroregiju ne bi trebalo čekati izradu i donošenje zakonom predviđenih Dokumenata održivog razvitka i zaštite okoliša, jer se radi o “papirima”, čija će izrada i procedura donošenja trajati dugo, pa bi nužni efekti mogli jednostavno – zakasniti.

Odluka o zaštiti što hitnije

Koristeći svoje iznimno velike i odgovorne zakonske ovlasti, naša bi ministrica zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva (na osnovi odredaba oba temeljna zakona svog resora) trebala najhitnije tu mikroregiju zaštititi posebnom odlukom (kao što je to svojevremeno u pravi čas učinila s Odlukom o zaštiti našeg obalnog područja – koja je sada već ugrađena i u novi zakon o prostornom uređenju). Cilj i smisao takve odluke potpuno je jasan. Ona bi trebala osigurati da se za cijelu dubrovačku povijesnu mikroregiju donese jedan zajednički prostorni plan zaštite i održivog razvitka. Kao što bi to trebao činiti za svaki otok, na kojem ima više jedinica lokalne samouprave (gradova i općina). Time se ne bi diralo u političko-administrativnu strukturu države i prava lokalne samouprave – ali bi se osigurao zajednički interes svih u oblasti zaštite okoliša i uređivanju prostora. Jer karakteristike i prostorni kapacitet tog dijela Hrvatske naprosto bez nepopravljive štete ne mogu više podnijeti opterećenja, koja današnje vrijeme sa sobom nasilnički donosi: od koridora za buduće međunarodne komunikacije, prekomjerne i za taj dio hrvatskog “obalnog pročelja” preglomazne profiterske izgradnje, pa do protupožarne zaštite i odlaganja otpada – te najnovije pošasti našeg doba. Bez takve odluke – prostoru i duši stare, oduvijek hrvatske Dubrovačke Republike – crno se piše.