Zašto branimo javno školstvo i javno zdravstvo?

Sadašnja vlada privatizira zdravstvo i želi pospješiti širenje privatnog školstva na sve stupnjeve obrazovanja. Vlada uvjerava da će s pomoću privatnog zdravstva i školstva samo “dopuniti” postojeće javne sustave. U slučaju zdravstva privatna će “dopuna” pospješiti djelovanje i popraviti usluge. U slučaju školstva pomoću privatnih škola ćemo “pluralizirati” obrazovnu ponudu.

Privatno zdravstvo parazitira na javnom zdravstvu

Alexander Hirschman već je prije četvrt stoljeća pokazao zašto uvođenje privatnih sustava uništava javne i općenito škodi društvu. Imućniji slojevi usmjerit će se u privatne sustave, jer ispravno očekuju da će tamo za svoj novac moći zahtijevati što bolje usluge. A kako imućniji slojevi ionako imaju više utjecaja na političke odluke, njihovim preusmjerenjem na privatne sustave država će početi zanemarivati javne: namjenjivat će im manje novca, slabije će se brinuti za njihov razvoj. Javne usluge bit će zato sve lošije – privatne sve bolje. Tko će samo moći, koristit će privatne usluge. Javne usluge uskoro će biti samo još rješenje iz nužde za siromašnije slojeve. Time će se povećati društvene nejednakosti, bogatiji će biti i obrazovaniji, školovaniji, zdraviji, sposobniji da udešavaju društvo u svoju korist. Siromašni će biti sve neobrazovaniji, sve neškolovaniji, sve bolesniji, pa zato i sve siromašniji, sve manje sposobni da politički ostvaruju svoje interese – te sve više prisiljeni na nepolitičke oblike društvenih borbi.

Iako bi po toj općoj shemi dugoročna posljedica procesa koje bi izazvalo uvođenje usporednih privatnih usluga bio suton javnog sustava – kod nas vlada, kao da joj to nije dosta, želi zajedno s privatizacijom uvesti još i njezine posljedice. Privatno zdravstvo već plaća javnim novcem – a isto namjerava i s privatnim školstvom. U zdravstvu vlada potiče privatizaciju pojedinačnih djelatnosti ili čak samo radova, koje nije moguće obavljati bez potpore javnog sustava – a koji javnom sustavu istodobno oduzimaju novac. Privatno zdravstvo u nas je doslovno parazit na javnom zdravstvu. Po vladinoj hipotezi privatizirani sektori više zarađuju, a i više rade. U stvarnosti za javni sektor to znači više rada i manje novaca. Vidimo u čemu se slovenska privatizacija zdravstva razlikuje od Hirschmanova modela: po Hirschmanovu teoretskom modelu propada samo javno zdravstvo, u stvarnosti slovenske privatizacije propadaju oba, javno zdravstvo, a s njime i njegov parazit privatno zdravstvo.

Privatizacija kao povećanje ideološkog nadzora

U školstvu će javnim novcem plaćene privatne škole navodno donijeti “pluralizaciju” školstva. U ovome trenutku se pluralizacija ograničava na katoličke i waldorfske škole. Možemo očekivati još nekakvu vjersku privatnu školu – vjerojatno islamsku, možda pravoslavnu, mnogo manje vjerojatno i protestantsku i što sve ne. “Pluralizacija” dakle znači puko povećanje ideološkog nazora nad nekim skupinama mladih. Preciznije: privatizacijom školstva po slovenskom modelu država nudi javni novac vjerskim organizacijama, da umjesto nje, ali zato strože, dosljednije (iako ne nužno i učinkovitije) ideološki obrađuju mlade ljude. Tako država javnim novcem financira odstranjivanje moderne laičke države i napuštanje državljanskog načela u javnim poslovima. Potiče ne-političko izražavanje društvenih napetosti i sukoba, njihovu “kulturalizaciju” – a time i procese koji vode u fundamentalizme, vjerske ratove i “sukob civilizacija”. Vladin koncept na prvi pogled mogli bismo sažeti u obrazac: “javni novac u privatne džepove”. Kao što smo vidjeli, posljedice na žalost sežu bitno dalje od pljačke javnog bogatstva. Ne treba nam nagađati do čega bi sve privatizacije mogle dovesti u budućnosti. Dovoljno je da pogledamo dosadašnje rezultate, uzmimo u visokom školstvu. Privatne “visoke” škole osim imena nemaju ništa zajedničkog s pravim sveučilištem. I baš zato su destruktivne: komercijalne škole su kratkoročno usmjerene, ovisne o drugim središtima intelektualne proizvodnje, prenose vještine, a ne znanja – ali istovremeno, zbog trgovanja, jačaju najogavnije mandarinske i institucionalističke karakteristike pravih sveučilišta. Pravo sveučilište se tome nije usprotivio: upravo suprotno, već su puka prisutnost komercijalnog “visokog” školstva i vladina liberalna retorika bili dovoljni da i pravo sveučilište počne preuzimati učinke komercijalizacije. Tako da sada na sveučilištu progone teoriju, zahtijevaju kratkoročnu usmjerenost, studijski programi su sve više kruti, zatvoreni, a studij se sve više ograničava na pridobivanje vještina i rutina. Privatizacija u visokom školstvu tako s jedne strane proizvodi komercijalne karikature sveučilišta – s druge strane pak pospješuje raspad pravog sveučilišta, te mu onemogućava da se sukobi sa svojom dekadencijom.

Komercijalizacija visokog školstva tako smanjuje intelektualne sposobnosti cjelokupnog društva, snižava intelektualni standard, u vremenu kognitivnog kapitalizma potiskuje nas na rub i u iskorištavanje.

Slično bismo mogli reći za privatizaciju uopće: istovremeno s uvođenjem nove vrste društvenosti, surove društvenosti nejednakosti, iskorištavanja, zatiranja i nasilnih sukoba – poništavaju postojeće prijaznije oblike društvenosti, te im onemogućuju da se razvijaju i popravljaju.

Odabrao i preveo sa slovenskog Srećko Pulig

U Sloveniji je organiziran Pokret za očuvanje javnog zdravstva. U suradnji sa Savezom društava umirovljenika Slovenije organizirana je tribina pod naslovom Očuvajmo i poboljšajmo javno zdravstvo, potpisivanje peticije, kao i niz drugih akcija. Tekst sociologa Rastka Močnika na popularno-znanstveni način objašnjava teorijske i praktične motive pokreta. Kao takav nije naišao na odaziv slovenskih glavnih medija, pa je objavljen na web stranici indexprohibitorum.si, koja je i pokrenuta da bi objavljivala u medijima odbijene, cenzurirane ili zabranjene tekstove. U slovenskoj varijanti odgođene tranzicije možda još nije kasno za javnu raspravu, u Hrvatskoj su opisani efekti privatizacije već gotove praktičke činjenice. Što ne znači da se protiv njih ne možemo boriti. (S. P.)